U petak, 31. siječnja 1992., oko 6 sati ujutro pripadnici 3. satnije u koloni od tri kamiona i terenskim vozilom otišli su preuzeti crtu bojišnice od riječke 111. pješačke brigade. Na putu do položaja naišli su na neprijateljsku zasjedu: poginuo je najmlađi vojnik Tomislav Brstilo te Riječanin, vozač kamiona Vladimir Mikuličić
Tomislav Brstilo, dragovoljac Domovinskog rata iz Rovinja / Uništen kamion i dijelovi razbacani stotinjak metara unaokolo, krvav snijeg i pocrnjelo drveće u blizini eksplozije (Fotografije iz albuma obitelji Brstilo)
Jedan od najtragičnijih događaja na ličkoj bojišnici povezan s istarskim borcima dogodio se 31. siječnja 1992.: kamion na čelu kolone, koji je prevozio pripadnike 3. satnije, na snijegom prekrivenoj cesti aktivirao je protutenkovsku minu. Od posljedica detonacije smrtno je nastradao vozač iz 111. brigade Vladimir Mikuličić (33), a od neprijateljske paljbe poginuo je najmlađi pripadnik satnije Tomislav Brstilo, dok su drugi vojnici bili teže ili lakše ranjeni.
Neprijatelj je nesumnjivo znao da dolazi smjena i na tom su (jedinom) putu postavili zasjedu. I to u sklopu veće akcije koja se dogodila toga dana na pravcu Zabare - Dabar, kako bi zaustavili ili usporili dolazak bojne na položaj. Prema izvješću zapovjednika izvidničko-diverzantskoga voda kapetana Stančeta Jovanovića, upućenom komandi 2. ličke brigade u Vrhovinama, proslijeđenom i zapovjedništvu OG-3 JNA Plitvice, postrojba "Osvetnik" dobila je zadaću izviđanja širega područja Dabra. Dio postrojbe posebnu je pažnju obratio na područje oko zaseoka Zabare i Bužak, dok je njezin drugi dio, koji je vodio Momir Nikolić, pripadnik četničke dobrovoljačke skupine s planine Ozren kraj Doboja (BiH), izviđao područje prema Letincu. Njihova je zadaća bila da na najpogodnijem mjestu šumskoga puta zapriječe prolaz protutenkovskim minama. Ovu zadaću i zasjedu od 31. siječnja 1992. obavila je Nikolićeva skupina od devet vojnika i tri vodiča, odnosno lokalnih vojnika-mještana iz Dabra.
Nakon eksplozije mine, kolonu je neprijateljska zasjeda zasula paljbom iz pješačkog naoružanja i snajpera, što je izazvalo dodatno iznenađenje i strah. Nakon odbijanja napada zavladao je mir, ali i tuga za izgubljenim suborcima. Zapovjedništvo brigade zabrinulo se zbog poginulih i ranjenih, ali i pribojavalo da ovaj tragičan događaj ne poljulja dosad stečeno samopouzdanje. Ipak, usprkos svemu, pripadnici 1. voda 3. pješačke satnije produžili su i zadržali položaj u Dabru i Crnom vrhu.
Na mjestu zločina 2. veljače 1992. stradali su Marijan Karlović (31) i Nikica Salopek (22) dok su izvlačili ranjene civile
Treba podsjetiti da su tijekom prosinca 1991. godine počele intenzivnije pripreme svih postrojbi 119. brigade HV-a, koja je osnovana 7. rujna te godine, za odlazak na ličko ratište. Prva veća mobilizacija počela je u Puli krajem prosinca 1991. godine i to 1. pješačke bojne. Pripadnici 119. brigade okupili su se u autokampu Kažela i Valsaline, a mobilizacija je uključivala vojne obveznike s područja općina Pule, Rovinja i Labina, koji su strukturirali sastav brigade.
U noći između 29. i 30. siječnja 1992. kolona vozila tiho je iz Pule krenula put Like. Na ličko bojište došli su 30. siječnja 1992. godine. Brigada je upućena oko Brinja i Letinca i zaposjela obrambeni položaj na potezu Glavace - Dabar. Sutradan, u petak, 31. siječnja 1992., oko 6 sati ujutro pripadnici 3. satnije u koloni od tri kamiona i terenskim vozilom, otišli su preuzeti crtu bojišnice od riječke 111. pješačke brigade. Na putu do položaja naišli su na neprijateljsku zasjedu.
Roberto Fabris, zapovjednik 3. satnije, ovako je opisao ovaj tragičan događaj (Istra u Domovinskom ratu, 1991.-1995., Nova Istra, Istarski ogranak DHK, Pula 2018.):
"U dugom zavoju kamion je naletio na minu i odletio u zrak. Sreća u nesreći što je od eksplozije odletio udesno i nagnuo na bok. Da se nagnuo na drugu stranu prema napadačima, svi bi poginuli. Oni u kamionu brzo su reagirali, razrezali ceradu i poiskakali vani. Svi smo iz ostalih kamiona i vozila odmah izašli iz vozila. Znam da sam u jednom trenutku vikao da prekinu s paljbom jer smo vidjeli da je neprijatelj iz zasjede već počeo bježati. Neki su pucali nasumično, iz straha, panike. I stvarno, prestali su pucati. Radomir Galant, zapovjednik voda iz kamiona koji je naletio na minu, bio je na mjestu suvozača i ispao je kroz vrata na zemlju, drugi suvozač koji je sjedio u sredini izletio je kroz šoferšajbu jedno par metara, bio je sav crn. Kao crnac je bauljao prema nama. Vjerojatno od šoka nije ni znao što se dešava, povukli smo ga dolje u zaklon. Meni je ostao u sjećanju vozač iz 111. brigade, dečko je pružao ruku prema meni, na nekih dva, tri metara od mene, a donjeg dijela tijela nema. Šok. A poslije sam saznao da je mijenjao kuma, da nije on trebao voziti, nego kum, ali da je ovaj rekao kako je umoran, pa ga je zamijenio. Tu je poginuo naš Tomislav Brstilo, bio je najmlađi pripadnik satnije. Imao je 18 godina. Bio je inače dosluženik. Ja sam imao jedno šest dosluženika, mladih, a samo on je išao s nama u Liku. Poslije sam se grizao. Pobjegao je iz Maršalke u Zagrebu i prijavio se kod nas. Jako sam se grizao, bilo mi je teško. Gdje najmlađi da pogine, zašto sam ga uopće poveo sa sobom? To me grizlo do razgovora s njegovom majkom koja je rekla da je on živio za to. Prvi dan prvih deset sati ratišta i ti već izgubiš čovjeka."
Ovo traumatično iskustvo poručnik Radovan Galant, zapovjednik voda Letećih medvjedića 3. satnije 1. bojne 119. brigade, opisuje ovako: "Sjedio sam do suvozača u kabini kamiona koji je naletio na minu. Putem sam drijemao, pa i onda kada sam čuo eksploziju. Zazvonilo mi je u ušima i imao sam osjećaj da sam propao kroz kabinu na cestu. No, bio sam pored kabine. Svijest nisam izgubio i odmah sam tražio svoju pušku... Pucnjava je jenjavala i tada sam primijetio da dečki iz kamiona nožem režu ceradu. Pomogao sam im je otkloniti i svi su iz kamiona iskočili, osim vozača i Tomislava Brstila, koji je na mjestu poginuo, te teško ranjenog Damira Savića i vojnika koji je uz njega ostao... Moram reći da smo se u tim trenucima napada svi brzo snašli, da smo bili prisebni i odmah otvorili vatru na njih... Da smo bili zbunjeni i da nas je uhvatila panika, imali bismo više žrtava. Ta nas nesreća nije pokolebala, iako smo idući na ratište sumnjali da bismo mogli pucati u čovjeka s druge strane, te smo poslije tog događaja odlučni očekivali okršaj s neprijateljem."
Ubrzo nakon nesreće, objavio je Novi list 2. veljače 1992., na mjesto zločina pristigli su promatrači Europske unije. Uništen kamion i dijelovi razbacani stotinjak metara unaokolo, krvav snijeg i pocrnjelo drveće u blizini eksplozije pružali su strašnu sliku. Pucnjava se nastavljala iz smjera Dabra, sela u kojem živi i hrvatsko stanovništvo, dok ih srpsko, zadojeno mržnjom i zločinom, potpomognuto četnicima iz Bosne, terorizira. Četnici su oko podneva opet otvorili vatru iz artiljerijskog naoružanja na naše postrojbe. Tada su smrtno stradali Marijan Karlović (31) i Nikica Salopek (22), kada su izvlačili ranjene civile. Član misije, talijanski pukovnik avijacije Roberto Gigante tada je izjavio da to nije rat, već najobičniji kriminal.
Istarska, 119. brigada HV-a danas čuva uspomenu na sedam poginulih pripadnika koji su dali živote za domovinu: Tomislava Brstila (4. rujna 1973. - 31. siječnja 1992.), Dušana Bulešića (17. siječnja 1951. - 10. studenog 1991.), Marijana Vinkovića (24. kolovoza 1949. - 10. studenog 1991.), Damira Meaškog (20. prosinca 1971. - 15. studenog 1991.), Nenada Kalčića (21. prosinca 1965. - 20. travnja 1991.), Bajra Draginovića 26. ožujka 1951. - 28. srpnja 1992.) i Slavka Cindrića (11. srpnja 1954. - 29. listopada 1993.), te osamdeset ranjenih i oboljelih.
Iako je područje Rijeke, Hrvatskog primorja i otoka, Istre, Gorskog kotara bilo izvan velikosrpskih planova, ostalo je u zoni interesa JNA. Cilj JNA bio je da ovo područje postane vojni protektorat (zona odgovornosti Riječkog korpusa i Vojno-pomorskog sektora Pula), a pregovorima za zelenim stolom odlučilo bi se bi li ta tampon-zona ostala Jugoslaviji ili bi je Srbija ponudila Italiji, dok bi se Hrvatska, prema tom scenariju, svela na teritorij omeđen crtom Virovitica - Sisak - Karlovac - slovenska granica.
Taj projekt Jugoslavenske armijske oblasti Rijeke i Istre imao je naziv "Oaza mira" i predviđao je tri faze agresije: prva faza koja je u kolovozu 1991. godine već bila u tijeku, sačinjavala je obavještajno-sigurnosnu i psihološko-propagandnu pripremu te materijalno-tehničko osiguranje; druga faza bila bi sam čin agresije, dok bi treća faza podrazumijevala uspostavu jugoslavenske, zapravo prosrpske vlasti.
Jedan od autora Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, srpski književnik, kasnije i predsjednik treće Jugoslavije Dobrica Ćosić na početku demokratskih promjena za jednog posjeta Italiji izjavio je da ukoliko se Jugoslavija raspadne, Italija ima pravo povratiti Istru. Zanimljivo je da je Ćosić još 1989. imao velikosrpski i protalijanski istup kada je izjavio da je dio Dalmacije sa Zadrom zaista talijanski te da je kulturna, čak i civilizacijska nesreća činjenica koja je stigla nakon što su Istra, Dalmacija, Rijeka i otoci sjedinjeni s maticom zemljom Hrvatskom.
Tragično poginuli 18-godišnji Tomislav Brstilo, dragovoljac Domovinskog rata, rođen je u Rovinju 4. rujna 1973. od majke Dubravke r. Sokoli i oca Marijana, koji je preminuo 1987. godine. Tomislav, prvorođenac, ima sestru Sonju koja živi u Zagrebu. Nakon osnovne škole dvije godine polazio je matematičku gimnaziju u Rovinju te dvije godine grafički dizajn u Puli.
Djetinjstvo i mladost proveo je u Rovinju, a početkom Domovinskog rata na osobni se zahtjev priključio 1. bojnoj 119. brigade HV-a.
Počiva na rovinjskom gradskom groblju. Dobitnik je Spomenice Domovinskog rata i Ordena Zrinskog i Frankopana. Posmrtno mu je dodijeljen čin časničkog namjesnika. Jedna ulica u Rovinju, kod Bolnice, nosi njegovo ime.
Tomislav Brstilo raspoređen je, kao dio skupine od šest ročnika u statusu dosluženika nakon samovoljnog napuštanja JNA tijekom odsluženja vojnog roka u Zagrebu, početkom siječnja 1992. godine, u 3. satniju 1. bojne 119. brigade ZNG-a. Brigadom je zapovijedao poručnik Robert Fabris. Ti mladići bili su raspoređeni u sva tri voda 3. satnije, a Tomislav je bio u sastavu 2. voda, kojim je zapovijedao natporučnik Radovan Galant.
Visok, mršav i naočit mladić vedra duha koji je izgledao poput profesionalnog vojnika, nosio je crnu beretku, zbog čega je dobio nadimak Rambo.
U Letinci, gdje je 3. satnija bila smještena, Tomislav je raspoređen na stražarsku dužnost, čime je bio pošteđen odlaska na položaje sljedećeg dana, međutim želio je poći s vodom.
U Lici, na Zabarama, nedaleko od mjesta gdje je poginuo, postavljen je spomenik, kamena skulptura od kanfanarskog kamena, kao trajni spomen na tragičan događaj u obrani Domovine.