Sanja Radolović, saborska zastupnica iz redova SDP-a danas je u raspravi u Hrvatskom saboru iznijela problematiku konačnog prijedloga izmjena Zakona o strukovnom obrazovanju.

Strukovno obrazovanje i osposobljavanje u Hrvatskoj bi trebalo imati dvije glavne uloge. Uz primarnu ulogu, a to je priprema za tržište rada trebalo bi omogućiti prohodnost prema visokom obrazovanju, prvenstveno nakon završetka četverogodišnjih strukovnih programa u kojima je polovina kurikuluma posvećena stjecanju općeobrazovnih kompetencija. U Hrvatskoj je nažalost ovo samo teorija koja se ne provodi u praksi, a niti neće predloženim zakonskim izmjenama.

Predložene zakonske izmjene neće rješiti ključne probleme vezana za strukovno obrazovanje - izražen raskorak između ponude kvalificiranih radnika i njihove potražnje na tržištu rada, manjak praktičnih znanja potrebnih za obavljanje određenog posla kao i upisne kvote za deficitarna strukovna zanimanja koje su premale, nedovoljne i nedostatne.

Zatim, kao jedan od načina za otklanjanje primjetnog raskoraka između potreba tržišta rada i odabira strukovnih programa po prvi put se i izrijekom propisuje mogućnost dodjeljivanja stipendija, međutim nakon niza godina, ove godine nisu raspisani javni pozivi za stipendije učenika koji se obrazuju za deficitarna zanimanja (prošle školske godine od strane Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja stipendije su bile 1500 kuna mjesečno). Stoga se s pravom postavlja pitanje o kakvoj politici stipendiranja govorimo. Ne treba niti isticati da su roditelji i učenici posebno ogorčeni, jer su stipendije mnogima bile upravo onaj ključni poticaj za upis deficitarnih zanimanja.

Iako Hrvatska ima jednu od najvećih stopa sudjelovanja u strukovnom obrazovanju u EU, strukovno obrazovanje nerijetko se smatra drugorazrednim izborom, a najviše su pogođeni programi naukovanja u kojima se prepolovio broj učenika. U mnoge strukovne programe upisuje se tek mali broj učenika što se odražava u mnogim strukovnim zanimanjima na tržištu rada koja su deficitarna.

Zbog negativnih demografskih kretanja ukupni broj upisanih učenika u srednje škole u Hrvatskoj smanjio se za 19,3 % od školske godine 2013./2014 do 2019./2020. Ovaj trend naročito se odrazio na upis u strukovno obrazovanje koji se smanjio za 21,1 % u proteklih šest godina. , kaže Radolović.

Predložene zakonske izmjene po prvi puta predviđaju zakonsku obvezu za škole, osnivače i resorno ministarstvo pri planiranju upisa učenika u strukovne programe u skladu s preporukama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za obrazovnu upisnu politiku i politiku stipendiranja.

S obzirom da privatni sektor nema obvezu prijave potrebe za radnom snagom prema Hrvatskom zavodu za zapošljavanje i u većini slučajeva se ne obraćaju HZZ-u, postavlja se pitanje mjerodavnosti, vjerodostojnosti, obuhvatnosti i točnosti takvih preporuka. HZZ je dodatne kriterije za uključivanje u pojedine mjere određivao bez prethodno provedene dubinske analize tržišta rada i njegovih potreba ili drugih dostupnih statističkih i drugih pokazatelja.

Radolović je istaknula kako ovakva zakonska obveza praćenja preporuka HZZ-a bez analize gdje po županijama učenici za svako od zanimanja mogu odlaziti na praksu kod poslodavca koji će udovoljiti svim tim kriterijima nema smisla.

Nadalje, modeli strukovnog obrazovanja podijeljeni su na klasični, dualni i JMO - jedinstveni model obrazovanja (programi naukovanja), pri čemu u svim zemljama EU-a u kojima se provodi JMO kao u Njemačkoj postiže daleko najbolje rezultate. Međutim, u Hrvatskoj je JMO zapostavljen, a nudi rješenje za nedostatke unutar strukovnog obrazovanja, posebno za glavni problem koji se navodi u nedostatku praktičnih znanja. Upravo ovaj model nudi 2600 sati praktične nastave, a od toga praktične nastave u radnom procesu (kod obrtnika, u gospodarskim subjektima) 1830 sati, a ostatak u školi.

JMO sustav je detaljno i precizno definirao zadatke, obveze, odgovornosti, ciljeve i sve navedeno a posebice povezanost škola s gospodarskim subjektima i tržištem rada. To se ogledalo kroz mehanizme pomoćničkih ispita, kontrolnih ispita, propisane ugovore o naukovanju u kojima se nagrađivalo učenika financijskim sredstvima po uzoru na najrazvijenije gospodarske zemlje EU kao npr. Njemačka.

Za kvalitetno strukovno obrazovanje neophodno je prilagoditi kurikulume općih predmeta s jasnijim ishodima i stjecanjem specifičnih vještina za područje koje se obrazuju određenoj struci te učenike i kroz opće predmete obrazovati za posao kojim će se baviti, a ne opterećivati ih nepotrebnim podacima, dok stručna praksa trpi. Ovaj Prijedlog zakona predviđa mnoštvo obveza i uvjeta za poslodavca pa postoji mogućnost da će određeni broj poslodavaca odustati od sklapanja ugovora, jer se ne vodi računa o opterećenosti (proizvodnoj, organizacijskoj, financijskoj) poduzetnika i njihovoj trenutnoj motivaciji za prijem učenika koja nije zadovoljavajuća upravo iz tog razloga.

Važno je napomenuti da je i do sada velik problem bio, a ovaj prijedlog Zakona ga sigurno neće riješiti, nedostatak obrtnika. Nemamo mi razvijenu proizvodnju, tvornice, industriju koja bi primala učenike na praksu. Praksa se svede na rad kod malih obrtnika, koje je i do sada bilo poprilično teško motivirati na preuzimanje takve obveze, a ako i budu motivirani to brzo splasne nakon susreta s administracijom koju moraju proći.

Ovaj prijedlog Zakona samo pooštrava uvjete koje moraju ispuniti, a zaboravlja se da je jedan od većih problema i kod JMO sustava bio nedostatak obrtnika koji su bili spremni ići u postupak licenciranja. Zato i dan danas, veliki broj škola radi po onim „klasičnim“ programima, koji su mnogo stariji od JMO programa i daleko su od usklađenosti s potrebama tržišta rada.

Povezane vijesti

• Osmi saziv Sabora: Polovica zastupnika prvi put u klupama
• Nije uspio izbor predsjednika Sabora
• Šeks: Ne bude li većine u razumnom roku, predsjednica treba raspisati izbore