POTRESNA ISPOVIJEST
S našom 9-godišnjom Mijom živimo u svakodnevnom paklu anoreksije i bulimije
Mia ima 9 godina. Ide u treći razred osnovne škole i na prvi pogled izgleda kao svaka druga djevojčica, nasmijana, razigrana i neprestano u pokretu. Čak i oni koji je poznaju i viđaju svaki dan, reći će da Mia (ime je izmišljeno za ovu priliku) sada "baš lijepo izgleda kada je malo smršavila, jer je do sada bila buckasta".
Nažalost, ova djevojčica u sebi krije nešto što njenu obitelj tišti i slama već četiri godine jer ne mogu dokučiti uzrok njenom ponašanju. Ona, naime, boluje od ozbiljnog poremećaja prehrane. Prvo je bolovala od bulimije, što znači da se prekomjerno prejedala, a potom tjerala na povraćanje, da bi prije nekoliko mjeseci prešla u drugu krajnost: anoreksiju, odnosno, počela je kategorički odbijati hranu. Njena mama odlučila nam je ispričati svoju priču kako bi pomogla ne samo svom djetetu, već i svim drugim roditeljima koji možda još nisu niti svjesni da njihova djeca imaju slične probleme.
Pojela ručak za pet osoba
- Teško mi je to uopće izgovoriti. Znam da mnogima takvo što još uvijek zvuči nevjerojatno ili ludo, misle da je nemoguće da tako malo dijete ima neki ozbiljan poremećaj prehrane, misle da je to izmišljena bolest, da je to samo faza koja će proći, ali nažalost, nije tako. Mia je do sada imala dijagnosticiranu bulimiju, koja je u zadnjih otprilike godinu dana prerasla u anoreksiju. Živjeti s djetetom koje ima takve poremećaje svakodnevna je muka i žalost. Trudiš se pomoći na bilo koji način, tražiš savjete za pomoć na internetu, pokušaš, uspiješ ili ne uspiješ, odeš u kupatilo isplakati se da te ne vide, sabereš se, i nastavljaš dalje. I nadaš se da ta bolest neće uzeti toliko maha da ti djetetu na kraju otkažu organi pa da umre, započela je svoju ispovijed naša sugovornica.
Mia je oduvijek voljela puno jesti i bila je malo krupnija od svojih vršnjaka pa nitko uopće nije mislio da bi se moglo raditi o nekakvoj bolesti. Sve dok to zaista nije uzelo previše maha. Kada se nakon dijagnoze mama počela prisjećati nekih njenih ponašanja, shvatila je da je to počelo otprilike kada je imala četiri godine. No, dan danas ne zna zašto.
- Kažu da je kod bilo kakvih poremećaja uvijek uzrok neki veliki stres ili neka promjena u dotadašnjem životu, a mi smo se upravo tada odselili od mojih roditelja s kojima smo živjeli od njenog rođenja. Samo smo se preselili u svoj stan, i dalje smo s njima u kontaktu i nije promijenila životnu sredinu, tako da ne znam da li je ta selidba baš mogla biti tako veliki šok za nju. Nije jedinica, velika smo i jako povezana obitelj, ima i svoje prijatelje, ali jednostavno ne zna reći što ju točno muči, pripovijeda nam njena mama.
Najprije je primijetila da im iz kuhinjskog ormarića nestaju slatkiši, što za djecu i nije toliko čudno. Kako je količina praznih omota od slatkiša koje su Mijini roditelji pronalazili skrivene posvuda neprestano rasla, a nisu željeli da se djevojčica prežderava slatkišima, pogotovo zbog zdravlja, počeli su ih i zaključavati. Kada je Mia krenula u prvi razred, njeni su roditelji zbog vlage u stanu započeli s renoviranjem.
- Kada smo ispraznili i maknuli veliki ormar u sobi, gdje se počela vidjeti plijesan na zidu, uslijedio je šok. Nema što nismo našli iza tog ormara; od trule salate, praznih kutijica pašteta, raznih praznih omota slatkiša, salame, ma nema čega nije bilo! Baš u to vrijeme počelo se često događati da ide, na primjer, na neki dječji rođendan, dođe kući i boli je trbuh sve dok ne povrati. Čak su me znali zvati i iz škole da dođem po nju jer bi se žalila da je jako boli trbuh. Tek sam kasnije saznala da je ona često na marendi tražila repete ili je uzimala marendu od druge djece kada je oni nisu htjeli pojesti. Niti tu nisam još primijetila da se Mia prejeda, uvijek sam nekako mislila da je neka viroza u pitanju. Znali smo zbog tih trbobolja otići i kod doktorice, ali nakon svih pregleda ona bi rekla da je sve u redu i da Mia samo voli puno jesti. Pedijatrica bi joj savjetovala da ne smije to raditi, ukazivala joj da se ne prejeda, ali sve je bilo uzalud. Onaj konačni klik u glavi da nešto zaista nije u redu i da je stvar jako ozbiljna dogodio mi se jednog dana kada smo Miu pustili na kratko samu doma jer smo s mlađom kćeri morali kod doktora. Skuhala sam ručak za sve nas, izvadila joj na tanjur da jede, i rekla da bude dobra i da ćemo se brzo vratiti. Ali kada smo došli kući, ona je pojela i sa svog tanjura i svu onu paštu s gljivama iz lonca, dakle ručak za pet osoba, priča nam mama jedva susprežući suze. (Patricija SOFTIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
