Giangregorio Curto, zvan Goio, iz rovinjske obitelji Mulchiera posljednji je rovinjski poljoprivrednik koji drži do tradicije pa i dalje prodaje svoje vino na kvarte. Zimi se gosti sklanjaju u prostranu staru kuhinju, piju i griju se pored starog špahera na drva, a čim zatopli prelaze sjediti oko dugog stola u dvorištu obiteljske kuće u središtu grada. Kvarat stoji pet kuna, bijelo je dobro a crno vino još bolje

Sjedim s prijateljima na terasi konobe Torkolo u ulici Riccardo Daveggia koja se od pamtivijeka zove San Giacomo. S nama je i suvlasnik ugostiteljskog objekta Angelo Kazalac iz stare obitelji rovinjskih stočara. Djetinjstvo je proveo s ocem, mamom i stadom ovaca (preko 120 istarskih pramenki) a kao dijete bio je toliko zaokupljen poslom da je svaku ovcu znao po imenu. Danas je sve to zaboravio, obitelj se usmjerila na ugostiteljstvo. Staru su kuću vrlo lijepo renovirali i u njoj smjestili dobar restoran. Društvo ne raspravlja o ovcama već o inventaru seljačkih konoba (rovinjski spacio - čita se špačo) u kojima se nekad točilo vino, rovinjska malvazija uz nešto crnih sorti.

Kad se četiri-pet Rovinježa nađe za istim stolom i otvori neko pitanje o prošlosti grada, gužva je zajamčena jer svaki ima svoju varijantu i od nje ne odstupa. Zadnja je rečenica uvijek ista: sta' sito che no ti capissi niente- šuti jer ništa na razumiješ. Tomu se pridodaju i poneki oštriji dodaci.

Sciupito, Murlena, Cuperton

Ulica je uska i prolaznici usporavaju hod kako bi što duže uživali u uličnoj raspravi. Lica nekadašnjih seoskih obitelji polako ožive, svi se slažu s nadimcima, Sciupito, Murlena, Cuperton... ali polemika se vrti oko prezimena i u utvrđivanju topografije. Je li dotična konoba bila nešto niže ili nešto više, po kojem su se slijedu nizale i koliko ih je uopće bilo?

Iz jedne ulice rasprava prelazi na grad i tu brojke skaču: od pedeset do osamdeset a i više, uz konobe nižu se i stari toponimi gradskih ulica: San Martin, Betleme, Calnova, Carera, Spirito Santo te slijed nadimaka starih seljaka: Vantaso, Mulchiera, Mezabrenta, Campuz, Panatica, Cisse, Mamo, Pulpa...

Tradicija spacia seže iz doba austrougarske vladavine kada se posebnim carskim dekretom dozvoljavalo poljoprivrednicima slobodnu prodaju vlastitog vina u konobi bez poreznih nameta. U Trstu spacie zovu frasche ili osmice koje i danas možete naći na tršćanskom Krasu. Tršćani znaju i točan datum početka slobodne prodaje u obiteljskim konobama: 1784. godine kada je car Josip II, sin Marije Terezije izdao uredbu o slobodnoj prodaji domaćih proizvoda. Uz vino mogli su se prodavati suhomesnati i mliječni proizvodi domaće proizvodnje. S obzirom da je prodaja trajala u prosjeku osam dana, ta je brojka uzeta kao nominalna mjera trajanja rada u konobama pa, s obzirom da su Slovenci većinski narod na Krasu, konobe su nazvane osmica (od slovenske imenice osem). Talijanska imenica frasca znači grana, a konobe su nazvane frasche jer se istaknutom granom na vidljivom mjestu obavještavalo prolaznike da je konoba otvorena, odnosno da su bačve još u pogonu. Običaj označavanja otvorene konobe granom (najčešće lovor ili bršljan) seže iz antičkog doba i proteže se kroz cijeli Srednji vijek. Glede tog naziva postoji stara latinska izreka: vino vendibili suspensâ hederâ nihil opus. To doslovno znači da dobro vino ne treba granu da bi ga se prepoznalo. Glasina o kvaliteti se brzo širi i mjesto gdje se toči ne treba posebno oglašavati ili označiti jer ga već svi poznaju. (Elio VELAN)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti

• Rovinj se trese u ritmu salse
• The World prvi cruiser u Rovinju
• Talijanski carabinieri na rovinjskim ulicama