Tih smo godina iz Amerike počeli gledati njihove serije Dugo toplo ljeto i Gradić Peyton. Onda je došao taj let na Mjesec kao neka nova američka serija i ne čudi da je bilo onih koji nisu povjerovali u istinitost. Tih se godina na Zemlji tek počelo nešto kvalitetnije živjeti nakon Drugog svjetskog rata, a čovjek je već osvojio Mjesec, sjeća se Dragec Koprivnjak

Prije pedeset godina, 20. srpnja 1969., u 22 sata 17 minuta i 40 sekundi po našem vremenu Apollo 11 sletio je na Mjesec. Ovu je nevjerojatnu avanturu u svemiru tada putem svojih TV prijemnika pratilo cijelo čovječanstvo. Reakcije ljudi ipak su bile podijeljene. Od onih koji su hvalili ovaj znanstveni tehnološki skok do onih skeptika koji su plasirali teorije urote tvrdeći da posada Apolla 11 nije nikad kročila na Mjesec. Pedeset godina kasnije razgovaramo sa umaškim sugovornicima nastojeći otkriti koliko su živa sjećanja na prvi čovjekov let na Mjesec.

Uzbudljivo

- U grad se toga dana uvukla sablasna tišina, a kada je počeo TV prijenos, mislim da nije bilo žive duše na ulici. Gledali smo kao hipnotizirani taj njihov usporeni hod i lebdenje iznad mjesečeve površine. Teško je bilo shvatiti da je sve to stvarnost jer je bilo ravno čudu. Naime, pratili smo tu svemirsku utrku Amerikanaca i Rusa u vrijeme trajanja hladnog rata. Rusi su imali malu prednost jer su prvi lansirali kujicu Lajku na let u orbiti oko Zemlje 1957., pa Jurija Gagarina koji je prvi letio u svemir 1961., ali ovo je bilo neshvatljivo i uzbudljivo. Osvojiti planet Mjesec i otkriti Zemljanima da nema tragova života, a ja sam priželjkivao da otkriju barem neki trag , kazuje nam Branko Lakošeljac, zvan Ikar i Pilot koji se prvi u Umagu počeo baviti letom električnim zmajevima. Uzbuđeno priča o tom velikom događaju i prisjeća se da njegov stariji kolega, portir iz Podravke, nije nikad povjerovao da su astronauti hodali po Mjesecu.

Na tržnici nailazimo na Dragu Drageca Koprivnjaka i Ivana Krpana. Tu sjede svaki dan, popiju kavicu, pogledom isprate prolaznike i sugrađane, ništa im ne može promaknuti. Naizmjence pričaju o tom slavnom danu.

Mujo na mjesecu

- Sjećam se kao da je bilo jučer. Bio je to pravi bum! Tih smo godina iz Amerike počeli gledati njihove serije Dugo toplo ljeto sa Paulom Newmanom u glavnoj ulozi, pa zatim Gradić Peyton. Onda je došao taj let na Mjesec kao neka nova američka serija i ne čudi da je bilo onih koji nisu povjerovali u istinitost. Tih se godina na Zemlji tek počelo nešto kvalitetnije živjeti nakon Drugog svjetskog rata, a čovjek je već osvojio Mjesec. Da poludiš! Samo me čudi kako nisu spazili Zagorca da sadi zelje i Međimurca da kopa krumpir gore, jer nas svugdje ima, šaljivo će Koprivnjak, a dopunjuje ga Krpan da je s njima bio i Slavonac koji je sušio kulen.

- Ustvari prvi čovjek na Mjesecu bio je Mujo koji tamo konja kuje, nastavlja duhovito Krpan pa se hipu vraća u zbilju izjavljujući kako nikad nije bilo sumnji o silasku čovjeka na Mjesec jer se tada kao nikada ranije, a možda ni kasnije, nije toliko ulagalo u istraživanja i lansiranja čovjeka u svemir, prisjeća se Krpan.

Na markat rado navrate Pino Degrassi i Roberto Favretto. Prekidamo ih dok komentiraju cijene na štandovima. I oni pamte taj dan kao jedan od najvažnijih događaja. Jasno se sjećaju crnobijele TV snimke i iščekivanja što li će na Mjesecu astronauti zateći i hoće li se sigurni i živi vratiti na Zemlju. Na pitanje je li od tog posjeta Mjesecu napravljen još neki znakoviti podvig mliječnom stazom u Sunčev sustav, uvijek borbeni Degrassi odgovora da su izlišni letovi i istraživanja svemira, jer treba spašavati Zemlju koja iz dana u dan postaje nesigurnije mjesto za život. Sličnoga je mišljenja i naš sljedeći sugovornik Ivica Finfer Korponjai jedan od rijetkih nekadašnjih pripadnika legije stranaca.

- Svi su tog dana bili prikovani za televizor. Nije me to ništa začudilo. Amerikanci su puno ulagali u projekt Apollo i potrošili su puno love za let na Mjesec, objašnjava Korponjai, a na upit je li to bio veliki korak za čovječanstvo dodaje u sličnom tonu da će veći korak biti kada uskoro svojim nemarom uništimo naš planet Zemlju, pa ga provociramo nije li možda te 1969. godine to bila misija istraživanja u kojoj su počeli tražiti sklonište za ljudsku vrstu u slučaju da se ugrozi život Zemljana.

Nismo jedini

- Ma u tom će slučaju preživjeti samo žohari, a svemir koliko god ga mi istraživali, ostat će zauvijek veliki misterij. Možemo otkriti poneku galaktičku tajnu, ali ne i misterij nastanka beskonačnih galaksija u kojima sigurno postoji neki oblik života. Još pedesetih godina sam iznad Vinkovaca vidio svemirski brod i vjerujem u vanzemaljce jer nismo mi jedini te sreće u beskonačnom zvjezdanom prostranstvu da nam je darovan život, onako proročanski će naš sugovornik. I sljedeći sugrađanin Nikša Trevižan prisjeća se tog datuma.

Mladi žive u virtualnom svijetu i svom tehnološki naprednom svemiru

- Imao sam tada deset godina i za nas klince u dvorištu bio je to nestvaran i pomalo bajkovit događaj. Sve je bilo tako mistično, a istovremeno stvarno da sam već tada počeo shvaćati da za odraslog čovjeka ništa nije nemoguće i svemir mu neće biti granica. I danas s odmakom od pedeset godina mogu ustvrditi da je onda bio učinjen zaista divovski korak u nepoznato, odnosno budućnost, no kako su jenjavale tenzije između Rusa i Amerikanaca i ove su se svemirske misije prorijedile, kazuje Nikša te zaključuje da danas mlade let na Mjesec ili tajne svemira ne fasciniraju. Možda iz razloga što žive u nekom svom virtualnom svijetu ili svojevrsnom tehnološki naprednom svemiru okruženi pametnom inteligencijom, astralnim projekcijama, robotima i slično.