ŠETNJA UMAGOM
PIAZZA GRANDE JE MOJ DOM: Život se nekad odvijao opušteno čime su ljudi davali svoj pečat pjacama
Nitko na trgu i ne sluti da su sva zbivanja ovdje pod kontrolom, jer ih budnim okom prati najveći umaški slikar, istarski Picasso, majstor Mario Cocchietto, dežurni šetač gradom. Neće odbiti ni čašu vina, jer liječnici su mu savjetovali dva decilitra crnog dnevno kako bi pročistio krvotok
I dok se gradom raspredaju priče o potrebi skorašnjeg ulaganja od pet milijuna kuna u novi umaški trg, koji će zasigurno oteti dio duše povijesnom Trgu slobode, gdje žive sjećanja na kolijevku u kojoj se zibao i rastao umaški stari grad sa svim svojim lijepim i onim tužnim trenucima. I to kada su stanovnici sa popudbinom napuštali ognjišta suznih očiju, Trgu slobode se nikada neće ukrasti onaj nostalgični dio života koji nas povezuje kroz običaje i stavlja u suodnos s antičkom prošlošću i onim drevnim "forum romanorum".
Za ona dobra stara vremena
Trgovi oduvijek pričaju svoje priče, ostalo je to zabilježeno u likovnoj mapi Josipa Diminića „Istarski trgovi“ idejnog autora, art kolekcionara umjetnina i galeriste Umageža Marina Cettine, popraćenih kratkim zapisima o istarskim trgovima nastalih iz pera književnika Fulvija Tomizze. No, zasigurno je najvjerniju sliku o starim trgovima i njihovoj ulozi opjevao legendarni kantautor Lucio
Dalla u svojoj „Piazzi grande“.
Šetnja Umagom u kasnoljetno ili ranojesenje poslijepodne, svakog je šetača na Trgu slobode ostavila čeznutljivim za onim dobrim starim vremenima kada se život odvijao u ritmu spontanosti i opuštenosti kojom su ljudi davali pečat pjacama, sa svojim malim običnim životima i dijalozima te važnim ćakulama. Dan je bio neuobičajeno topao za ovaj mjesec u godini i trg je bio budan te širom otvoren za susrete sa sugrađanima i znatiželjnim prolaznicima. Kao u nekom Fellinijevom filmu redali su se na njemu kadrovi iz života što je mogla pojačati glazba Lucia Dalle, u mislima. Tako je u restoranu Europa, na bjelini popločenoga trga, vrijedna vlasnica i odlična kuharica Eda zazelenila terasu restorana uzgojivši s pažnjom i ljubavlju bonsai stabalca, zelenu pergolu i cvjetne nasade pa se ovakvim, lokal doima kao jedinstvena oaza na bijelini prostrane kamene „pučine“ trga.
Kao ljubazna domaćica, uz osmijeh je dočekivala goste i s osobitim ponosom im pokazivala uzgojene zelene pomidore koji se raskošno svijaju i rastu sljubljenji uz egzotičnu palmu. Priroda je prava čarobnica! U produžetku trga suncu se predao i uživao zavaljen na ležaljci „gazda“ trgovine odjeće.
Pod budnim okom majstora Cocchietta
Vrijeme je umaške siseste i nakon dugog toplog ljeta on hvata trenutke neprospavanih ljetnih noći kada je bio u radnji na usluzi turistima. U pizzeriju Buoni amici stižu nabrijani bikeri. Subotnja vožnja gradom ili neka proslava? Još pitanje visi na sunčevim zrakama ispod kojih su parkirali svoje metalne zvjerke. Žamor i kucanje kriglama piva donosi živost na trg.
U restoranu MA-NI, na rubnom dijelu trga, čuje se hihot i puno ženskih glasova. U oči nam jedva stanu sve pripadnice ljepšeg spola koje sjede za stolovima i slasno se časte ručkom. Sedamdeset ih je! Temperamentne Slavonke, žene poduzetnice u posjetu Umagu i Istri. Grle se i slikaju sa srdačnom vlasnicom Mensi.
Nitko na trgu i ne sluti da su sva zbivanja ovdje pod kontrolom, jer ih budnim okom prati najveći umaški slikar, istarski Picasso, majstor Mario Cocchietto, dežurni šetač gradom. Neće odbiti ni čašu vina, jer liječnici su mu savjetovali dva decilitra crnog dnevno kako bi pročistio krvotok, a bijelog smije i na hektolitre popiti.
- Vino je bilo prije jeftinije. Pet kuna decilitar, pa sam si mogao više i priuštiti, ali ljudi su prije odlaska na misu pili i odlazili pripiti u crkvu pa je svećenik zamolio ugostitelje na trgu da podignu cijenu, nisam ja šturlo, sve znam, priča razočarano slikar.
Priča se nastavlja, dovijeka
Zvoni 16 sati na umaškom divu, impresivnom zvoniku, ali zvoni i da bi odzvonila jedna era prošloga života sretnim mladencima koji blagoslovljeno, kao muž i žena izlaze iz crkve. Prolama se trgom veseli žamor uzvanika, lete konfeti, srdašca i riža pršti na sve strane, bikeri pale motore i pucnjevi iz auspuha razbijaju dan koji je bio utonuo u kasnoljetni san. S kacigama oko ruke, dok se drugom drže za ruku, prolaze tek vjenčani supružnici kroz špalir motora i ostavljaju nas u dvojbi hoće li se na nekom limenom konju odvesti na medeni mjesec. Ljubav čini čuda!
Trg se u umorio od hodača, vozača, čudaka, djece koja gone loptu.... i zamro sneno. Ispričao je danas još jednu svoju životnu priču, tako staru, a ustvari novu, jer svi su dani slični, a drugačiji. Lijepo je trg promatrati i dok je tako opustjeli jer je uznosit u očekivanju novih susreta.
I kao što pjeva Lucio Dalla:... iako nemam kuću veliki trg je moj dom, i kada nestane ljudi koji nemaju snova više ja ću ostati na ovome trgu jer mi treba samo malo nježnosti koju mi on pruža... Ljudi dolaze i odlaze, a naš trg nastavlja svoje priče pričati dovijeka. (Napisala i snimila Sanja BOSNIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
