Udruga Valter
Jedina u Hrvatskoj, ližnjanska udruga uprizoruje povijest: "Naši susreti nisu film, nego stvarnost, borimo se izgladnjeli"
(Privatna arhiva)
Udruga uprizoravatelja povijesti Valter Ližnjan jedina je takva na prostoru Hrvatske. Upravo joj ta posebnost daje jedinstvenu vrijednost, ali je ujedno stvarala i mnoge prepreke u samim počecima. Čine je uglavnom mladi članovi, koje vodi Dino Berbić – zaljubljenik u povijest čija strast nadilazi dječačku fascinaciju ratovima, puškama i mitraljezima.
Fotografije najtočniji povijesni izvor
S radom su započeli 2020. godine, kada je Berbić, bivši član jedne slične udruge koja je promijenila fokus djelovanja, odlučio samostalno nastaviti put. Entuzijazam i poznanstva ubrzo su učinili svoje – počeli su se pridruživati novi ljudi. Danas udruga broji 12 članova, a paralelno su rasli i izvori znanja važni za proučavanje povijesti lokalnog kraja. Ratna povijest Istre i okolice, koja se desetljećima prenosila usmenim putem ili je ostajala zaključana u arhivima muzeja, postala je središnja tema njihova djelovanja.
Prije desetak godina u Hrvatskoj su djelovale airsoft grupe inspirirane Drugim svjetskim ratom, no njihov je broj postupno opadao. Za razliku od njih, reenactment grupe – odnosno uprizorenja povijesnih događaja – nastoje prošlost prikazati osobnije i dokumentaristički.
– Mi smo htjeli kampirati u uniformama, baratati oružjem, učiti taktike iz tog doba. Pokušali smo se staviti u cipele tih ljudi – ne samo jedne strane, već svih vojski koje su tada djelovale na istarskom poluotoku. Nevjerojatno je koliko je ljudski život tada vrijedio malo. U obiteljima se rađalo i po desetero djece, a rat je braću i prijatelje odnosio bez imalo milosti. Filmovi to često uljepšavaju, no stvarnost je bila surova – danas je netko uz tebe, sutra ga već nema. Ljudi su znali propješačiti put od Pule do Pazina u samo jednom danu, i to u iznošenim, potrganim čizmama, prisjeća se Berbić.
Članovi udruge svoje znanje nadopunjuju razgovorima s danas živućim sudionicima Drugog svjetskog rata, kojih je danas vrlo malo. Svjesni su, kažu, da takva svjedočanstva mogu biti pristrana, pa im je izuzetno važna i suradnja s institucijama. Posebno ističu Muzej Grada Pazina, koji im je ustupio nekoliko mitraljeza, ali još važnije – otvorio vrata svoje arhive fotografija.
Suradnju ostvaruju i s Udrugom antifašista i antifašističkih boraca, čiji su članovi izvor brojnih dragocjenih saznanja. Kako je ta udruga zadužena i za očuvanje spomenika te komemoracije, postigli su dogovor da članovi "Valtera" na obljetnicama sudjeluju kao počasna straža.
- Sami spomenici ljudima su često nezanimljivi. Ali kada uz njih stoje ljudi u autentičnim uniformama, onda svi shvate da su upravo u tim odorama ti ljudi poginuli, objašnjava Berbić.
Veliku zahvalnost članovi izražavaju i Ediju Serbusu koji je prepoznao njihov značaj te im pružio podršku u daljnjim komunikacijama s Općinom Ližnjan, koja im je ustupila prostor i financijsku podršku.
Za članove udruge fotografije su najtočniji povijesni izvor. Na njima se vidi ne samo brutalnost rata, nego i detalji iz života vojnika – uniforma, obuća, oprema. Upravo zbog toga i prljave, zakrpane uniforme imaju posebnu vrijednost. Na skupovima često dijele hranu među sobom, pazeći da se ne jede u obilju, kako bi vjernije prikazali život na terenu određenih jedinica, ali i suprotno ukoliko je bilo povijesno korektno.
Razlog zašto su se koncentrirali baš na Drugi svijetski rat je, kažu, prvenstveno praktičan. Nabava uniformi iz drugih povijesnih razdoblja bila bi znatno skuplja. Replike uniformi iz Drugog svjetskog rata uključujući potpunu opremu, stoje na tržištu oko 600 eura, što je recimo riječ kod opreme Talijanskog vojnika, isključivši pušku košta 500 eura. Njemačke postrojbe privlačne su, no zbog svoje slojevitosti - više različitih odjevnih predmeta ili elemenata, poput lopate i gas maske iz tog razdoblja, mnogim članovima bi to bilo teško podmiriti novčano - dostižu cijenu od 1.000 eura. Partizanske uniforme, pak, najpristupačnije su – vojnici su tada često bili slabo opremljeni, ponekad bosi ili u opancima, a služili su se i talijanskim uniformama koje su uzeli od zarobljenika. Potkraj rata stigle su i britanske odore, koje su na trenutnom tržištu također dostupnije.
Gotovo uvijek se koriste reprodukcije, originali su rijetki i preskupi da bi se u njima moglo valjati po blatu. Kvaliteta reprodukcija uvelike ovisi o proizvođaču i samom tipu uniforme. Saznajemo i odakle točno dolaze odjevni predmeti i elementi koje nose:
- Za talijanske uniforme postoji jedan kineski proizvođač te nekoliko privatnih majstora. Privatnici nude vjernije replike, ali njihovi proizvodi znaju biti i pet puta skuplji. Naš tim dosad nije imao iskustva s njima. S druge strane, za britanske uniforme najčešće koristimo uratke češkog proizvođača, čije se replike pokazale vrlo vjerodostojnima, govori Andrija Bašan, te dodaje:
- Što se tiče prodaje i zamjene opreme, to se događa rijetko. U pravilu se oprema posuđuje novim članovima, a kad dođe do prodaje, ona se odvija unutar zajednice, među ljudima koji se međusobno poznaju. Javne objave i oglasi gotovo se nikad ne koriste.
Udruga koristi pravo oružje - svaki član mora imati dozvolu za uporabu oružja B kategorije, međutim koriste slijepo streljivo. Također, koriste i replike granata koje nisu namijenjene nanošenju ozljeda.
Svoj rad članovi predstavljaju na izložbama i manifestacijama. Nastupali su na "Noći muzeja" u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli, a često sudjeluju i na susretima u Sloveniji. Istiću suradnju s kolegama iz udruge Triglav i Regiment iz Slovenije, kod kojih često gostuju, a imaju utabanu tradiciju uprizoravanja povijesti. Posebno se pamti jedan zimski susret, pri temperaturama od - 20 °C, kada su morali proći kroz rijeku i probiti neprijateljske linije.
- U tamošnjim uvjetima, po zaleđenom kamenju lako je poskliznuti se, pogotovo nekome tko se nije navikao na vojne čizme. Također, tijekom susreta u Brgudcu, potkraj akcije raspale su cipele. Mnogi bi ih bacili i nastavili dalje, ali sama pomisao da su u ratu vojnici tako mjesecima hodali bosi i dalje ratovali je zapanjujuća, prisjeća se Luka Antonio Šuran.
Andrija Bašan prisjetio se tako događaja kojim se mogao poistovjetiti sa stvarnim mukama boraca:
- Kad smo došli na jedan susret kao partizani, bilo smo gladni, te kad je bilo vrijeme za jesti, Dino je samo izvadio vreću repe, malo zobi i bocu vina za nas sve. To nam je bilo za sljedećih 24 sata za jesti, kaže Bašan.
Ovaj hobi, ističu članovi, nije za svakoga. Traži puno vremena i novca.
- Mnogi misle da je to isto što i filmovi ili videoigre, ali ovdje je riječ o ozbiljnom radu, suradnji i proučavanju povijesti. Politika u naše djelovanje ne ulazi, naglašavaju članovi Udruge Valter. Vrata udruge otvorena su svima, uključujući i žene, kojih u udruzi već ima.
- Udruga ne promiče rat, dapače pokušava ga prezentirati kao nešto što trebamo izbjeći. Rad udruge je apolitički, upravo iz razloga što se prezentiraju obje strane. Poruka udruge je antiratna, rat je zlo, rat se ne bi trebao desiti. Rat je onako sumrak civilizacije. I mi na taj način pokušavamo naučiti da čuvati mir je civilizacijska dužnost. I najmanje znanje o ratu dovoljno je da odamo pijetet prema žrtvama, naglasio je Berbić.
Neispričane priče
Pred udrugom su veliki planovi: nastavak jače suradnje s povijesnim institucijama i udrugama, ali i širenje na druga područja. Posebno se planira otvaranje podružnice u Rijeci, s ciljem privlačenja novih članova. Zanimaju ih i prostori u okolici Klane, gdje su smješteni zapušteni talijanski vojni objekti.
- Zbog veličine i izoliranosti ti prostori mogli bi biti idealni za uprizorenja povijesti, zaključuje član Andrija Bašan. Također sama Pula ima neispričane priće, izbrisani grafiti - poput onih koji se mogu naći u Vodnjanu, Labinu ili Raši, ulične borbe o kojima se zna jako malo, spomen ploče koje se znaju naći na zgradama - kako naglašava Berbić - to je neiskorišteni turistički potencijal, ono što su posebno iskoristili u zemljama poput Francuske i Belgije.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
