Stolar, maslinar, fotograf, nekadašnji proizvođač ljekovitih rakija i dugogodišnji obrtnik, Miro Petohleb iz Čele kod Buzeta, od starog je željeznog okvira složio kočiju, izradio sve drvene dijelove, detaljno ju je renovirao. Duga je ravnih 3,6 metara, široka 1,4 metara, a uz kočijaša u nju može stati još pet putnika. Kočiju će vući konj. U prirodnoj veličini, ali drveni

Gotovo nikada ne miruje. Kao da je stalno u pokretu. Za njega se na simboličnoj razini može reći da je svojevrstan perpetuum mobile. U ožujku će proslaviti 79 rođendan, a na vitalnosti bi mu mogli pozavidjeti i dvostruko mlađi. Stolar i tehničar drvne struke, dugogodišnji obrtnik Miro Petohleb iz Čele kod Buzeta, kolekcionar filmske i fotoopreme, fotografski i videokroničar buzetske povijesti, nekadašnji proizvođač ljekovitih rakija i vina koji se u cijelosti prebacio na maslinarstvo, u zadnje se vrijeme intenzivnije posvetio svojoj prvoj ljubavi - stolarstvu.

Posve je sam od starog željeznog okvira složio kočiju, izradio sve drvene dijelove, detaljno ju je renovirao. Duga je ravnih 3,6 metara, široka 1,4 metara, a uz kočijaša u nju može stati još pet putnika. Na raspolaganju su im i stol te držači za tri flaše i četiri čaše.

Sve sam izradio

- Volim raditi ono što ne može svatko. To mi je pravi izazov. Zapravo kada radim u svojoj stolarskoj radionici ja se odmaram. U penziji sam 24 godine, a u mirovini nisam bio niti jednog dana. U cjelom tom razdoblju na bolovanju sam proveo svega dva puta po deset dana, povjerio nam je ovaj stolar, travar, maslinar, fotograf, taksist…

Prvo je restaurirao jedan fijaker, kočiju staru više od 150 godina. - Prijatelj iz Krnjaka kod Karlovca dolazio je u moju Kušaonicu Eliksir u Vidacima. Kupovao je moje proizvode, a ja od njega pršute. Prilikom uzvratne posjete zapela mi je za oko jedna kočija, no on mi je rekao kako ima bolju za mene. Brzo smo se dogovorili. Napravio sam mu poseban masivan stol, kombinaciju drva ruja, masline i oraha. Do sada sam ih izradio desetak, specifičnom tehnikom, sigurno ih nitko ne radi na ovaj način jer svi rade vodoravno, a meni su godovi prema gore i slažem ih kao mozaik. Dao sam mu stol, a on meni fijaker, ali trebalo ga je u cijelosti restaurirati. Tapicirao sam sjedala, promijenio drvene dijelove, metalne ofarbao, sve je trebalo napraviti na novo. Sliku tog fijakera objavljenu u novinama vidio je jedan Varaždinac, nazvao me i ponudio mi željezni okvir jedne kočije u dijelovima, praktički staro željezo. Trebalo je sve to složiti i izraditi drvene dijelove. Utrošio sam možda kubik drva, oraha, akacije i murve. Sve sam svojim rukama napravio osim varenja kod kojeg su mi priskočili u pomoć prijatelji. Dizajnirao sam, izradio, tapecirao. Čak sam i blatobrane, parafange, izradio sam. Da bi uopće savinuo šperploče, prethodno sam napravio drvene kalupe, priča nam Miro Petohleb.

Drveni konj

Kočiju će vući konj. U prirodnoj veličini, ali drveni. On će "jesti" samo kada bude radio. - Svi mi kažu da nabavim pravog konja, ali nemam uvjete da bi ga držao. Za sada sam izradio glavu i namjeravam napraviti drvenu konstrukciju, rebra od masivnog drva i obložiti ih, nabaviti pravu grivu i konjski rep. Pokretat će se na baterije. U očima će imati žaruljice koje će svijetliti kada konj bude u pokretu, kaže Miro i dodaje kako je ideja kočiju turistički valorizirati za obilazak agroturizama u okolici. Za razliku od kočije čija je izrada pri kraju, za izradu konja treba mu sigurno još godinu dana.

Pohvalit će se i da paralelno izrađuje drveno uskršnje jaje od oko 1,5 metara visine. Smjestit će ga na postolje.

- Mislio sam da će biti puno lakše. Međutim jaje nije baš lako napraviti od drva. Treba savinuti drvena rebra u pravi oblik. Konstrukcija je gotova treba je još obložiti i ofarbati. Moram požuriti jer Uskrs kuca na vrata, priča nam Miro koji se može pohvaliti dugogodišnjim stolarskim stažem. Za stolara je završio 1957. godine. Bila je to škola učenika u privredi, s obrazovnim predmetima u Buzetu, a praksom u Bujama. S obzirom da Buzet tada nije imao tehničara drvne struke tadašnja Općina Buzet i UNITAS poslali su ga potom na doškolovanje u četverogodišnju tehničku školu u Zagreb.

Puno interesa

Za sebe će reći da nema ni jedne visoke škole, ali zato puno srednjih, stolar je, tehničar drvne struke, fotograf i vozač. Svi rukovodioci koji su vozili službeni auto trebali su imati školu za upravljanje motornim vozilima pa ju je tako završio i on. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća prošao je i školu rezervnih oficira, kapetan je prve klase.

Po povratku sa školovanja zaposlio se u Udruženoj zanatskoj radionici UNITAS. Bio je zadnji direktor UNITAS-a, a kada su 1967. godine preselili u Drvoplast postao je šef tehničke pripreme, nakon toga tehnički direktor i potom osam godina rukovoditelj tvornice namještaja, da bi 1979. godine otišao u privatnike i otvorio obrt za drvo-metalo plastiku. Dvije godine vozio je taksi. Uvedena je "par - nepar vožnja" i bonovi za benzin, a on je kao obrtnik trebao putovati svaki dan i osnovao je taksi službu najviše radi sebe.

Odlaskom u mirovinu obrt je predao sinu Morenu, a on se kroz OPG počeo baviti travarstvom i proizvodnjom ljekovitih žestica. Za biljnim čajevima i ljekovitim pićima posegnuo je da bi olakšao zdravstvene tegobe prouzročene gihtom.

- Kao grom iz vedrog neba jednog sam se jutra u svojoj 41. godini probudio i nisam mogao stati na nogu, a prije toga nisam imao zdravstvenog kartona, nikada bio kod liječnika. Tada se "rodio" Životni eliksir, jedno od najpogođenijih pića, specifična biljna žestica gorkastog okusa od domaće rakije sa šesnaest ljekovitih trava, poput angelike, borovnice, encijana, matičnjaka, metvice, ružmarina, stolisnika, uz dodatak meda i propolisa. Kada je eliksir pokazao dobre rezultate, došao sam na ideju da komercijaliziram proizvodnju. Paleta mi je bila toliko široka da sam imao desetak vrsta rakija s relativno malim postotkom alkohola. Rakiju sam kupovao i od drugih proizvođača i oplemenjivao je ljekoviti biljem. Jedva sam stigao pratiti potražnju. Tako da sam od početnih 50 litara došao na godišnju proizvodnju od 80 hektolitara. No bio sam primoran staviti ključ u bravu. Zbog restriktivnog zakona više nitko nije htio proizvoditi rakiju već su radije bacali drop. Trebalo je platiti trošarinu unaprijed, neovisno da li ćeš rakiju prodati ili ne. Drugi razlog bio je da je tadašnja Vlada mislila da će kaznama puniti proračun, a treći taj što nisam uspijevao naplatiti potraživanja. Još uvijek su mi ostali dužni 300.000 kuna. Podnio sam kaznene prijave, sve je u moju korist, ali novaca nema, kaže Petohleb.

S rakija na ulje

Nekadašnji proizvođač ljekovitih rakija i vina, u cijelosti se prebacio na proizvodnju ekološkog maslinovog ulja pa je i kušaonicu žestica u Vidacima prenamijenio u kušaonicu maslinovog ulja. Zajedno sa sinom Morenom, u okolici sela Čela, na visoravni sjeverne Istre, obnovio je stare maslinike i posadio nove. Na 320 metara nadmorske visine, dotiču se sredozemna i kontinentalna klima. Kanjonom Mirne dolazi sredozemna, a iz Ćićarije kontinentalna i taj je sraz dviju klima pogodan za masline. Njegovo je maslinovo ulje iz ekološke proizvodnje za što posjeduje certifikat i redovno na smotrama osvaja zlatne medalje.

- Tek je prošlogodišnja sezona dala nešto veće količine jer su masline došle u puni rod. Ove godine prvi puta u životu imam u konobi više ulja nego vina, zadovoljan je Miro.

        U prostoru kušaonice Eliksir smještena je etno zbirka i mini muzej kino i foto opreme. Spektar Petohlebovog interesa iznimno je širok. Prve fotografije snimio je 1954. godine. U svom je dugogodišnjem foto i video stažu, prikupio zavidnu filmsku opremu, 16-milimetarski filmski projektor Iskra 16 sa zvučnikom, super 8-milimetarski filmski projektor Chinon Sound 8500, 8 i super 8-milimetarske filmske kamere Camex i Chinon 605S... Među fotografskom opremom su Balda Rollbox, Kodak, Mometa, Regula, Zorki, Kiev, Zenit... Filmskog materijala je toliko da je uspio složiti i dokumentarac o Buzetu "Buzetski uzlet u nebo 1945.-2005.", o razvoju Buzeštine tijekom 60 godina.

Fotografije sela

        Godinama je obilazio napuštena sela i fotografirao stare korte, volte, baladure, ognjišća koji više ne postoje.

- Prošao sam 64 takvih sela i želja mi je prikupljeni materijal objaviti u knjizi, ili barem u sažetom obliku u Buzetskom zborniku, povjerio nam je Petohleb i na pitanje kako sve to uopće stigne i kako taj njegov raznoliki interesni spektar komentiraju ukućani i prijatelji odgovoriti da on sam zna reći da ono što on radi ne može raditi normalan čovjek.

        - Sve se stigne kada se želi. Nigdje se ne pretrgnem. Kada je lijepo vrijeme sam u maslinama, na traktoru. U međuvremenu, kada je kiša onda sam u stolarskoj radioni u Čeli . Živim u Buzetu, ali svaki dan dođem u rodno selo, reći će Miro Petohleb.

        Uvjeren je da stolarska djelatnost ima perspektivu. Stolari u stolarskim obrtima imaju pune ruke posla. - Vrlo je to traženo zanimanje, reći će naš sugovornik i zaključiti: "Kada su se pojavile televizije, onaj koji ih je znao popraviti bio je na cijeni, stolar je bio loše plaćen. Uvijek smo govorili da će stolaru jednom biti bolje od onog koji popravlja televizore. Danas je konačno došao taj dan." (Napisala i snimila Gordana ČALIĆ ŠVERKO)