Samo jedna žena iz Hrvatske ove je godine imala tu priliku. I samo jedna žena iz Hrvatske to je i ostvarila: nakon 45 sati i 40 sati neprekidnog trčanja i(li) hodanja, u Chamonixu, gdje je bio i start, ušla je u cilj ultra trail utrke oko vrhova drugog najvišeg vrha u Europi, Mt. Blanca! I to drugi put u zadnje dvije godine. Službeno, 171 kilometar, a prema pokazateljima aplikacije koja je morala biti uključena cijelo vrijeme utrke - skoro 178 kilometara. U komadu!

Ti podvizi upisani su iza imena Rovinjke Nataše Rogić, policijske službenice za odnose s javnošću u Policijskoj upravi istarskoj, jedne od najboljih trail trkačica u Hrvatskoj za koju, kad je trail i pitanju, gotovo da nema granica.

Ima ona dugih utrka u nogama; u posljednjih sedam godina otkako se bavi trailom, i to kao članica labinskog SRK Alba i "strukovne" trkačke sekcije IPA istre sudjelovala je na puno domaćih i međunarodnih utrka. Završila je 80-ak kraćih utrka u rasponu od 8 do 85 kilometara. U više navrata sudjelovala je i uspješno završila utrke od oko 170 km, te šest puta utrke od preko 100 kilometara. Dva ultra traila na Mont Blancu nešto je što uspiju samo rijetki. I Najbolji. Ne samo oni najutreniraniji i u najboljoj kondicijski, nego apsolutno najbolji. Fizički i psihički najspreminiji.

Iako je utrka na glasu kao jedna od "najtraženijih" među ultrašima, a samo za prijavu za utrku potrebno je ispuniti vrlo zahtjevne uvjete (kvalificirati se dobrim rezultatima na manjim, ali zahtjevnim utrkama), o njenoj surovosti najbolje govore konačni podaci: od 2.347 trkača koliko ih je sudjelovalo u utrci na 171 kilometara, njih 826, dakle više od trećine, uopće nije uspjelo završiti utrku. Neki nisu mogli nikako, a neki su kroz cilj prošli izvan vremenskog limita od 46 sati i 30 minuta. Rogić je na koncu bila 88. u konkurenciji žena, a 14. u svojoj dobnoj kategoriji.

Zadnji atomi

Nakon što je 2019. kroz cilj prošla nakon 40 sati i 22 minute, Rogić je Mt. Blanc drugi put svladala za 45 sati i 20 minute. Prve dojmove za Glas Istre javila je iste noći nakon što je u nedjelju 29. kolovoza rano poslijepodne zadnjim atomima snage prošla kroz cilj.

- Bilo mi je jako teško. Staza je na nekim dijelovima bila izuzetno teška, teža nego prvi put. Po danu je bilo sunčano, ali mi je probleme stvarao jaki vjetar. Dizao je kao neki bijeli prah s tla i to je smetalo očima, bilo je prvo što je rekla.

- Neposredno prije utrke imala sam virozu. Na početku trke imala sam jako nizak tlak i bilo me strah da li ja to uopće mogu opet zbog zdravlja, jer sam prošle jeseni preboljela i koronu. No, krenula sam iz Chamonixa s visine od 1.000 m, prvih 8 km. Na samom početku mi se pojavio problem s disanjem, ne znam da li zbog visinske razlike, uzbuđenja ili pak straha. Pokušala sam odmaknuti crne misli i krenula dalje polako s noge na nogu. Nakon 30. kilometra sam ugledala trkača iz Osijeka Petra Šokčića, a nakon toga se pojavio i moj prijatelj Andrej Vadlja, pa smo svi troje nastavili do 50. kilometra gdje je bila okrjepa na koju je velikom brzinom dotrčao moj drugi sparing partner Franjo Korić , pa smo zajedno nastavili dalje. Zbog izrazito dugih, teških i strmih nizbrdica kojih kod nas nema, počeo me boljeti zglob lijeve noge. Trpjela sam sve dok bol nije postala nepodnošljiva, popila tabletu i nastavila dalje s Franjom, prepričava na Rogić prvu trećinu puta.

Ozljeda noge

Nevolje su je nastavile pratiti. Nakon 100, kilometra i vrha Col Ferret u Švicarskoj, u trku nizbrdo problematičnom je nogom udarila u kamen i ozlijedila palac.

- Bol je bila toliko jaka, a čekalo me još više od 70 kilometara. Nije mi bila opcija odustati, iako sam znala da me čeka teška borba. Srećom, tableta je opet pomogla, pa sam nastavila u sporijem ritmu. Prije 100. kilometra organizator nam je rekao da moramo staviti zimsku opremu zbog jakog vjetra i hladnoće.

- Kako je vrijeme prolazilo, a kroz trasu smo imali i 15 time-limita koje smo morali svladati, i zbog mase trkača koji su stvorili gužvu na stazi, mislila sam da neću stići do cilja u limitu. Pri kraju se opet pojačala bol u nozi, a čekalo me 8 kilometara zahtjevne nizbrdice. Da dođem do cilja, i u to u regularnom vremenu, puno su pomogli prijatelji s treninga i podrška koju sam imala na stazi. Tu bih spomenula Martinu Pelozu iz Lovrana koja je bila pratnja Franji Koriću i Vedranu Mohorovičiću koji je službeno bio pratnja Andreju Vadlji. Budući da sam s Franjom i Andrejem bila dobar dio utrke, puno su pomagali i meni. Bez njih, njihove pozitive i pjesme sve bilo puno teže. Uglavnom, srce je puno!, rezimirala je Rogić.

Sin i fritaja

Dojmovi su još uvijek svježi. Rogić priznaje da joj se čini kao da još uvijek sanja. Jer u konkurenciji 2.200 muškaraca i samo 109 žena drugi put završiti utrku s ukupno 10.300 metara uspona i isto toliko spusta definitivno nije mala stvar!

- Mislila sam da ću na utrci biti minuticu brža nego prije dvije godine. Ali uza sve prepreke koje su mi stale na put, nisam više bila opterećena brzinom. Stisnula sam zube i do kraja nastavila u puno lakšem ritmu, jer kad imaš ozljedu trošiš duplo više energije i ne možeš imati optimalni ritam i brzinu. Jedini mi je cilj bio stići u limitu do cilja.

Dok sam sanjarila putem o ulasku u cilj zamišljala sam kako ću prvo čuti glas svog sinčića Matea i reći mu da je mama dobro i da je uspjela doći do cilja, kako ću zagrliti drage ljude koji su me bodrili tijekom cijele utrke Martinu Pelozu sa sinom Davidom, Vedrana Mohorovičića i druge drage prijatelje. I da, zamišljala sam si još kako bih u cilju pojela veliku fritaju sa šparogama i pancetom iako nakon tako zahtjevnih utrka nemam odmah potrebu za hranom!, kroz smijeh govori Rogić kojoj je najbolja "terapija" nakon utrke - hladno pivo!

Utrka na utrkama, "đir" oko vrhova Mt. Blanca jednom, drugi put… Ima li uopće još motiva, većih izazova?

- O, da! Sljedeći mi je izazov popeti se na vrh Mont Blanca! Ideja je pala. Sad mi preostaje proći neku obuku da mogu ostvariti svoj san!

Aklimatizacija u Chamonixu

Kad smo došli u Chamonix, žičarom smo obišli obližnje vrhove da bi se što bolje aklimatizirali. Posebno bih istaknula Aiguille du Midi na 3.842 metara nadmorske visine (žičara s najvišim okomitim usponom na svijetu) na kojem se pruža jedan od najljepših pogleda na Mont Blanc. Potom smo posjetili najduži ledenjak u Francuskoj Mer de Glace smješten u padinama Mont Blanca, te planinu Le Brevent na 2.525 metara. Aklimatizacija nam je bila jako važna, jer su nas praktički na samom početku čekala dva vrha od preko 2.500 metara, a nakon toga smo se na sve druge dizali s visine od 1.000 metara. Naša Učka je 1.396 metara, pa nam je i ta promjena utjecala na probleme s disanjem. Žalili su se i moji prijatelji na nedostatak kisika.

Tenisice u smeću

- Na utrku sam išla u starim tenisicama jer nisam uspjela kupiti iste takve nove. Moj omiljeni model je izašao iz proizvodnje pa sam mjesec dana prije utrke muku mučila s tim. Druge modele i marke sam probala, ali mi noga u njima nikako nije bila zadovoljna. Sad su te tenisice ostale u smeću u Chamonixu!

Treninzi i organizacija

- Putujem do posla i nazad 70 minuta te, ukoliko planiram trenirati malo duže, moram se jako dobro organizirati vezano za obiteljske obaveze i prehranu. Tijekom cijele godine treniram u tjednu dva do tri puta dionice od 10 do 20 km, a u subotu dužinu od 30 do 60 km. Treninge odrađujem na Barbanštini ili Labinštini, a za vikend uglavnom na Učki, osim kad sam dežurna. Onda nastojim ići na treninge po noći ili ujutro rano. Mislim da je ženama puno teže izdvojiti vrijeme za trening uz posao i obiteljske obaveze, a to potvrđuje i činjenica da se na UTMB utrku prijavilo samo stotinjak žena, a muškaraca višd 2.200.

Obitelj, prijatelji, podrška

Osim onih koji su me bodrili, bio je tu i prvak Hrvatske u brdskom trčanju Marin Mandekić s izvrsnom trkačicom Majom Urban koji su mi dali korisne savjete u vezi trčanja i zračili pozitivom, te prijatelj Roman Blečić. S Martinom Pelozom koja nam je ujedno i bila kao majka na utrci, kuhala i pazila da nam ništa ne fali, bio je i njen sin David. Vesela ekipa. Svo troje smo završili utrku u skoro istom vremenu, samo što sam ja krenula ranije, pa su me uz moje pauze i ne-stalno trčanje ubrzo stigli; Andrej nakon 30 km, a Franjo nakon 50.

Željela bih ovim putem zahvaliti MUP-u, Regionalnom klubu IPA Istra i Turističkoj zajednici Grada Rovinja koji su mi omogućili da još jednom nastupim na ovom prestižnom natjecanju.

Posebno bih se zahvalila obitelji, rodbini, kolegama i svim prijateljima koji su danonoćno pratili moje kretanje uživo preko interneta i slali riječi podrške.

Povezane vijesti

• NATAŠA ROGIĆ, istarska policajka drugi put kreće u osvajanje Mt. Blanca: "Za trening sam s prijateljima "peglala" Ćićariju, Učku i Labinštinu. Nadam se da ću biti KOJU MINUTU BRŽA NEGO 2019."
• ISTARSKA POLICAJKA NATAŠA ROGIĆ drugi put istrčala ultra trail utrku na Mont Blancu dugu čak 178 kilometara!
• Rovinjka Nataša Rogić deseta na vrlo zahtjevnoj utrci Centurion od 110 kilometara