Nakon stoljeća krize, boleština i nestašica ISTRA DOŽIVJELA SVEKOLIKI PROCVAT

Glad, bolesti, nestašice - bijeda, harale su dugo stoljeća Istrom, da bi konačno granulo sunce boljitka i napretka u 18. stoljeću, napose zahvaljujući poljoprivredi i povrtlarstvu - uzgoju maslina i preradi maslinova ulja, dudova svilca, proizvodnji vina i kamena. Za pisanje ovoga teksta koristio sam se knjigom "Istra kroz vijekove", Rovinj 2009., Centra za povijesna istraživanja

Istra je doživjela teško razdoblje između 14. i 17. stoljeća zbog gospodarske i demografske stagnacije, unatoč kolonizaciji. Istra je izašla iz krize u 18. st. nakon završetka mletačko-turskih ratova, kada je doživjela procvat, prepoznatljiv na čitavom području.

Osamnaesto stoljeće bilo je stoljeće gospodarskog i demografskog uzleta cijele istarske regije, ne samo pojedinačnih privrednih grana. Kao što je između 16. i 17. st. bilo pedeset godina stagnacije (1580. - 1630.), tako se dogodilo i na prijelazu iz 17. u 18. st., između 1693. i 1695. te 1715. i 1718. godine. Razvoj je zaustavila kriza na tržištu žitarica devedesetih godina 17. st., a nakon toga smrzavanje maslina 1708. godine, događaj s veoma štetnim posljedicama. Slijedila je nestašica hrane 1712. - 1713. i pomor stoke 1715. - 1716. godine. K tomu, dva desetljeća harale su hladne zime koje su gotovo svugdje povećale smrtnost, prije svega djece.

Prijelomna godina napretka

Oko 1720. sve se počinje mijenjati. Maslinarstvo se razvija snažnije nego ikada prije i do osamdesetih godina 18. stoljeća potaknuto je velikom potražnjom istarskog maslinovog ulja. Ulje se prodavalo, ali još više krijumčarilo što je raslo usporedno s povećanjem proizvodnje. Koliko se ulja prerađivalo u istarskim prešama i upisivalo, ostalo je nepoznanica. Uz službene preše, čiji je broj neprestano rastao u zadnjem stoljeću mletačke vladavine, postojao je čitav niz nelegalnih. Najvažnija područja proizvodnje maslinova ulja, uz Koparštinu, postali su Piran i Rovinj te Poreština, koja je konačno izašla iz demografske stagnacije.

Širenje obradivog zemljišta potaknulo je druge privredne grane i povećalo proizvodnju vina, trgovinu kožom i neke nove djelatnosti, primjerice, uzgoj murve (duda) i svilca za proizvodnju sirove svile. Općenito, u svim novim ili postojećim privrednim djelatnostima nije postignut visok stupanj prerade. Sirova se svila prevozila na obradu u Veneciju, vuna je također ostajala sirova i od nje su se plele obične tkanine.

Iako u stalnom širenju, i obrtništvo je bilo usmjereno na zadovoljavanje lokalnih i hitnih potreba; kroničari spominju da je bilo mnogo postolara. Istra je nastavila kupovati gotove proizvode i rukotvorine na velikom venecijanskom tržištu, te u Trstu koji je 1719. godine postao slobodna carinska luka, pa u ostalim jadranskim tržištima. Istra je bila velik izvoznik drva, ali je uvozila drvne prerađevine: namještaj, bačve, vjedra, čak i obrađene daske, zatim, sve vrste tkanina, od dragocjenih svila i brokata do baršuna, razne vrste šešira i kapa, keramičke predmete iz Romagne (bukalete). Velike količine češnjaka kupovale su se u Pugli.

Rovinj najdinamičniji u Istri

Primorski gradovi, s Rovinjom na čelu, počevši od 1720./1730. godine, doživjeli su pravu revoluciju u ribarstvu, povećan ulov plave ribe i ekspanziju konzervirane ribe. Slane srdele u bačvama postat će jedno od najpoznatijih istarskih proizvoda u susjednim pokrajinama: Furlaniji, Venetu, Romagni, ali i u Lombardiji i u središnjoj Italiji - Umbria i Lazio. Industrija slane ribe razvila se najprije u Rovinju, a zatim se proširila na Poreč, Piran i Pulu.

U Rovinju broj ribarskih brodica vrtoglavo raste u cijelom 18. stoljeću. Istarska slana riba (službeno prodavana u Veneciji, a krijumčarena svugdje, budući da je proizvod bio oporezovan) odgovarala je potrebama brzo rastućih tržišta. Zbog uvođenja kukuruza i palente u prehrani, broj stanovnika u stalnom je porastu, prije svega na području Padske doline. Slaba potrošnja mesa u tim područjima dodatno se smanjila jer su ispaše pretvarane u obradivo zemljište na kojem se sadio kukuruz. Da bi se nadomjestilo meso, povećala se potražnja za slanom ribom.

Veliku je korist od takva stanja na tržištu imao Rovinj u kojem se upravo bila razvila nova tehnika ribarenja koja je bitno povećavala količine ulovljene plave ribe. Rovinj je tako postao najdinamičnije istarsko središte u 18. st. Njegovo se gospodarstvo brzo prilagodilo potrebama tržišta i usmjerilo na trgovinu uljem, slanom ribom, građevinskim kamenom, ne samo kamenim blokovima, već i vapnom za potrebe Ferrare i Romagne. Gradić je najnaseljenije istarsko mjesto; s oko 3.600 stanovnika, koliko ih je imao 1645. godine, 1710. godine prešao je na 5.600, a 1780. godine čak 10-11.000. Ribarstvo je potaknulo razvoj pomorstva i uporabu većih brodova. Rovinjski su kapetani u osamdesetim godinama 18. st. redovito plovili Sredozemljem.

Rovinjski uzlet posredno je djelovao i na Poreč u koji su pohrlili ribari i poduzetnici koji su se u Rovinju osjećali viškom ili im je grad postao pretijesan. Kopar je ostao i dalje najvažniji grad mletačke pokrajine, s najuglednijim plemstvom, školama i intelektualcima.

Gospodarska korist od Trsta i Rijeke

Nakon uspona Trsta u šezdesetim-sedamdesetim godinama 18. st. sva su se istarska gospodarstva usmjerila prema tom novom tržištu. Trgovačko središte koje je utrostručilo svoju veličinu, upijalo je gotovo cijelu istarsku proizvodnju žitarica, zobi za konje, sirovih tkanina te velike količine vina i radne snage.

U razdoblju od 1720./1730. do 1760./1780. godine u svim se istarskim podregijama pojavljuju znakovi jakoga gospodarskog i demografskog uzleta. Pazinština, buzetski kras i Labin osjećaju korist od razvoja Rijeke, slobodne trgovačke luke i komercijalnog središta kroz koji prolazi roba iz puno širih gospodarskih područja od prijašnjeg, kvarnerskog obalnog pojasa. I Pula raste, iako je još daleko od velike Pule, Poreč, s 1.500 do 1.800 stanovnika, preporođen je grad nakon gotovo potpune depopulacije i nestanka zbog epidemije kuge 1630. godine; preživjelo je samo dvadesetak stanovnika. U 18. st. u Poreču je nastao plemićki stalež koji je nakon koparskog i piranskog, postao treći po važnosti u regiji.

Razvoj zaustavila zima, nestašica hrane i tifus

Razvoj Istre zamjetljiv je i po urbanističkom širenju, arhitekturi (mnogo novih župnih crkvi u gradovima i selima) i umjetnosti. Od 90 tisuća stanovnika koliko je otprilike imala 1690. godine, Istra je dostigla 100 tisuća negdje 1740. godine i prešla 120 tisuća godine 1780. Cijelo je ovo stoljeće obilježeno rastom broja bratovština i laičkih škola koje se pojavljuju u gradovima, ali i u selima. Procjenjuje se da je u mletačkoj Istri djelovalo više od 700 laičkih škola, a u cijeloj regiji više od 850. To su središta religioznog i pučkog okupljanja zajednice, ali i mjesta na kojima se skuplja gospodarska moć u novcu i imovini.

Potkraj stoljeća gospodarski uzlet slabi. Kriza u opskrbi i nestašica hrane na europskoj razini krajem šezdesetih godina, povećavaju cijenu žitarica. Mnoge su istarske zajednice spašene od gladi zahvaljujući posredovanju mletačkog ureda za žito. Ta kriza, međutim, nije toliko zaustavila razvoj u regiji koliko smrzavanje maslina zimi 1781./1782. godine, te ukupan pad potražnje za istarskim proizvodima, usprkos širenju Trsta. Krize osamdesetih i devedesetih godina toga stoljeća dodatno su usporile rast, ali sve to nije bilo ništa u usporedbi s nestašicom hrane i epidemijom tifusa, koje će uslijediti 1812. - 1817. godine. Zajedno s pomorskom blokadom jadranske trgovine u doba Napoleona (1805.–1813.), ta su zbivanja vratila Istru na gospodarsku razinu iz 1740. godine.

Dvanaest značajnih istarskih feuda

Mletačka je Istra između 16. i 18. st. imala sva obilježja feudalizma zapadne Europe. Dvanaest glavnih feudalnih jurisdikcija (feuda) u mletačkom dijelu poluotoka moguće je odrediti prema vlasniku.

Barbanski je feud pripao obitelji Loredan di Santo Stefano, Svetvinčenat i Vižinada obitelji Grimani di San Luca, Završje obitelji Contarini. Bilo je važno da Barban i Svetvinčenat kao pogranični feudi budu u rukama venecijanskih obitelji, kao što je bila važna prisutnost mletačkih feudalaca u dolini rijeke Mirne.

Od istarskog plemstva koje je posjedovalo važnije feude, ističu se markizi Gravisi i njihov Kostelski posjed. Jedini plemići koji su živjeli na svom feudu bili su grofovi Rotta iz Momjana i grofovi Walderstein (ili Boltristan) iz Račica. U oba slučaja, s obzirom na mali broj stanovnika, radilo se o plemićima s prilično skromnim prihodima, usprkos njihovoj tituli. Druga su sela-feudi bili mali posjed Gradine koparske obitelji Morosini, potom rovinjske obitelji Califfi, te imanje Funtane koparskih grofova Borisi. Dvigrad je bio poseban slučaj kao feudalna jurisdikcija koparske komune.

Od crkvenih feudalnih jurisdikcija preživjela je samo Vrsarska županija u posjedu porečkih biskupa, koju je mletačka vlast ukinula 1778. godine. Postojao je i feud Sv. Mihovila nad Limom, vlasništvo benediktinaca iz samostana Sv. Matije iz Murana, koji je 1772. godine kupila obitelj Coletti iz Conegliana.

U drugoj polovici 18. st. motovunska je obitelj Polesini, građani Kopra i Poreča, dobila titulu markiza i nekoliko sela na granici s Pazinskom grofovijom. (Robert BURŠIĆ)