U mojem slučaju, ako poživim pristojnih 80 godina, znači da moram apstinirati 50 godina. Meni je to u početku zvučalo kao da sam osuđen na doživotnu robiju, a to dobro opisuje kakav je bio moj stav prema alkoholu, priča bez uvijanja Toni koji je prvi put odlučio prestati piti zajedno sa svojom djevojkom, današnjom nevjenčanom suprugom, kada je imao 29 godina. I išlo mu je dobro sve dok im se nije rodio sin. Tu je sreću odlučio zaliti alkoholom i otada se nije trijeznio nešto više od godine dana

- S jednim pićem sav trud odlazi u vjetar. Zato se 32-godišnji Rovinjež Toni Kumer, liječeni alkoholičar, opravdano boji recidiva. Iako će za dva mjeseca biti dvije godine kako apstinira, i to bez recidiva, mozak mu, priznajem nam, ponekad i dalje traži taj osjećaj opijenosti. Od toga se ne može pobjeći, ali se s time treba naučiti nositi, priča nam.

Glavni razlog, zbog kojeg je pristao izaći sa svojom pričom u javnost jest, kako veli, skinuti stigmu s ove bolesti te pokazati svima da, umjesto srama, ponosno kažu: "Ja sam liječeni alkoholičar". Spreman je na ukazivanje prstom, osudu, začuđene poglede, ali smatra da anonimnost, iza koje se liječeni alkoholičari često skrivaju, zapravo predstavlja veliku barijeru u održavanju apstinencije.

Nije me sram

- Ako me nije bilo sram kada sam pijan ležao po Rovinju ne želim da me je sram što ću danas reći da apstiniram, što sam liječeni alkoholičar, priča nam Toni koji se prvi puta opio još u sedmom razredu osnovne škole. On i prijatelji, prisjeća se, jednom su smetlaru ponudili cigaretu, a on njima vino. Strusio je cijelu litru i na nastavu stigao pijan.

- Moja opijanja nastavila su se kroz cijelu srednju školu. Stvorio sam taj, neki imidž pijanca, mislio sam da sam faca. Danas razmišljam da sam samo tražio pažnju, i to na krivi način, priča Kumer bez ikakvih uvijanja, napominjući da njegovo pijanstva tada nitko nije smatrao prevelikim zlom jer nije stvarao prevelike probleme. Imao je odlične ocjene, čak odlazio na školska natjecanja. Kako veli, poštivao je društvene norme, obavljao svoje aktivnosti uredno, ali svaki slobodan trenutak koristio za ispijanje alkohola. I tako svaki dan.

Škola je, priznaje nam nakon potpitanja, pokušala urgirati, roditelji pokušavali pomoći, mada ni sami nisu bili svjesni ozbiljnosti problema. Problem je, smatra Toni, što sami nisu bili educirani o ovoj problematici. No, u to doba, kako nam priznaje, nitko mu nije mogao ništa. Prvi je put odlučio prestati piti zajedno sa svojom djevojkom, današnjom nevjenčanom suprugom, kada je imao 29 godina. I išlo mu je dobro sve dok im se nije rodio sin. Tu je sreću odlučio zaliti alkoholom i otada se nije trijeznio nešto više od godine dana.

Pokušaj suicida

- Bio sam više pijan nego trijezan, no unatoč tome i dalje sam profesionalno obavljao svoj posao, bio uspješan obrtnik. No, nezadovoljstvo je u meni raslo i nakon što sam pokušao suicid prijavio sam se na psihijatriju. Shvatio sam da više nemam kuda i da moram nešto promijeniti, priča nam Toni dodajući da je odlučio mjesec dana ne raditi te svakodnevno odlaziti u dnevnu bolnicu u Pulu. To mu je, kao privatniku, bilo jako teško, ali izbora nije imao.

- Izvagao sam strane i razloga da prestanem piti bilo je puno više. Supruga mi je pružala potporu, kao i moja obitelj, no najvažnije mi je u tom procesu bila osobna odluka koju sam si zacrtao i razlozi iz kojih sam odlučio prestati, priznaje nam Toni napominjući kako apstinenciju treba njegovati i, mada je imao milijun razloga da se opije ponovo, to nije učinio. Za razliku od pretpostavke, odgovara nam kako se pritom nije klonio ni starog društva ni događanja na kojima se pije. Tako je nakon samo šest mjeseci apstinencije odlučio otići na koncert. I zabavio se, priznaje, bolje nego ikada. Po prvi puta je "osjetio bend", sjećao se sutradan svirke. Počeo je, dodaje, cijeniti druženja sa sinom i po prvi puta život nije gledao kroz "dno boce".

Krivica društva

- Svatko kroji svoju sudbinu, no dio krivice ja ipak stavljam na društvo u kojem je sasvim normalno, čak poželjno piti. Pije se u tužnim, pije se u sretnim prilikama, nazdravlja se stalno. Teško je na nekom druženju popiti bezalkoholno pivo bez šarade i brojnih pitanja - pa zašto, pa kako, nutkanja da mogu uzeti barem jedno, žali se Toni navodeći nam podatak da čak dvije trećine liječenih alkoholičara upada u recidive i vraća se na liječenje. Upravo zato, kako smatra, jer u društvo nisu uspjeli uklopiti svoju novu ličnost, onu koja ne pije.

Da bi se to uspjelo, smatra Kumer, prvo treba izbrisati sliku alkoholičara kakvim ga javnost često zamišlja. "Alkosi" nisu samo oni koji su neuredni, s litrom jeftinog vina, spavaju na klupi u parku. Alkoholičari su i "fina gospoda" koja piju buteljke, ljudi na pozicijama za koje se nikada ne bi niti pomislilo da su alkoholičari, a posebno dobro svoju ovisnost skrivaju žene.

- Smatram da o ovoj bolesti treba otvoreno pričati, ne stavljati nas pod tepih. Zato mi i smeta anonimnost. Na taj nas se način zapravo marginalizira. Ne želim da me sram što moram reći da sam liječeni alkoholičar već to želim reći s ponosom, zaključuje naš sugovornik. Posebice je to važno za mlade jer smatra da se upravo njima treba dovoljno rano objasniti što alkohol donosi te im pritom ne treba licemjerno govoriti o tome da ne smiju nikada ništa popiti već ih naučiti kako popiti, a da ne zaglibe u ovisnost, u alkoholizam. 

Povezane vijesti

• Alkohol mi je bio karta za bijeg, hrana i skrovište
• PROBLEM S PREKOMJERNIM PIJENJEM ALKOHOLA IMA TRI DO PET POSTO POPULACIJE: Samo mali broj ovisnika o alkoholu potraži pomoć
• DANAS SAM TRIJEZNA GRAĐANKA Više mi je puta bilo teško ostati odlučna i ne pokleknuti pred alkoholom