UGLEDNA NOVINARKA I UREDNICA HRT-a

Mirjana Rakić: AKO NEŠTO ŽELITE NAPISATI, PA POTPIŠITE SE. ZAŠTO SE NE POTPIŠETE?!

Ja sam uvijek radila posao koji je bio vezan za informativni program i tu ne možete neke izljeve emocija na ekranu imati. Pogotovo vanjska politika gdje se malo ratovalo, potpisivali sporazumi nakon ratovanja, glad po Africi, ne znam što sve nije bilo, a tu ne možete pokazivati neku veliku sreću i smješkati se. Ali mislim da sam vesela i vrlo društvena osoba, a mislim da to i moji prijatelji misle, što je daleko bitnije nego što ja mislim

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
 Foto: Dragan Matic / CROPIX

Foto: Dragan Matic / CROPIX


Jedno od najprepoznatljivijih lica s malih ekrana, dugogodišnja novinarka i urednica vanjskopolitičkog programa Hrvatske radio-televizije, koja je u toj kući provela čitav radni vijek, bivša čelna osoba Agencije za elektroničke medije, oličenje profesionalnog novinarstva. Mirjana Rakić se u razgovoru za Glas Istre osvrnula na najzanimljivije trenutke svoje karijere, ali i aktualni rat u Ukrajini te kako on utječe na situaciju u svijetu.

- Kao netko tko ima dugogodišnje iskustvo u vanjskopolitičkim temama, najprije Vas moram pitati za rat koji se trenutno odvija u Ukrajini. Iz Vaše perspektive, je li se uopće mogao zamisliti ovakav scenarij u 21. stoljeću?

- Pa, teško. Barem ja, a vjerujem i većina analitičara, svi smo mislili da su oni manevri demonstracija sile. Rusija je jedna velika vojna sila i to joj treba priznati, ali da će se ta demonstracija završiti na dovođenju vojnika u blizini granice, pokazivanje vojne moći i naoružanja i da se neće prekoračiti ta granica. Pogotovo mi ovdje, koji smo bili svjedoci krvavog rata na našim prostorima, mislili smo da je svijet sazrio toliko, odnosno da su političari sazreli toliko da ne potežu kao oružje upravo rat. I kad se dogodila ta otvorena agresija, a to ne možete zvati nikakvom vojnom operacijom nego otvorenom agresijom i napadom na drugu suverenu zemlju, ja moram priznati da mi se činilo "Pa što je sad ovo?". Mnogi su najavljivali početak Trećeg svjetskog rata, ali to iz dubine mijenja kompletni međunarodni poredak. Niti jedan zarez u međunarodnom pravu i zakonima više ne važi ako vi možete napasti jednu suverenu zemlju i otimati joj teritorij, onda dovodimo u pitanje kompletan sustav – Ujedinjene narode, sve države, ne samo NATO, nego uopće cijeli svijet: na koji način ćemo mi funkcionirati?! Svatko tko ima potrebu za tuđim teritorijem može takvom operacijom krenuti u osvajanje. Pa, to je prestrašno, to je pred doba kolonijalizma valjda!

- Mislite li da će se ukrajinska kriza preliti na Balkan u smislu ratnih sukoba?

- Ako se ovo dogodilo, nemam ja što misliti; uvijek se mogu "pokrivati" s tim da je sve moguće. Ali čini mi se da narodi na ovim prostorima još uvijek imaju pregorko i prestrašno iskustvo iz rata, nije to tako davno ni bilo, prije tridesetak godina, da bi se sad dali povući za bilo kime u ponovne sukobe. Ja mislim da ne.

 - Mnogi politički analitičari povlače paralele s ukrajinskim ratom i našim Domovinskim ratom. Je li, po Vama, to uopće usporedivo?

- U nekim elementima sigurno je, jer to je otvorena agresija i to treba priznati. Drugo, uništavaju se civilne ustanove, ubijaju se civili, dakle, želite osvojiti tuđi teritorij i poniziti taj narod. U tom smislu tu ima paralela, pogotovo kad gledamo Mariupolj, što se događa tamo; to je stvarno grad daleko veći od Vukovara, ali razaranja i ubijanja civila su prestrašna i taj jedan jezivi cinizam da te ljude odvlačite u Rusiju je prestrašan. Vi njima, kao, otvarate humanitarni koridor. Ma, koji humanitarni koridor?! Pa, mi znamo Staljina, a ovaj (Putin, op.n.) se ponaša točno kao Staljin, što su značili humanitarni koridori u Rusiji. Završili ste negdje u Sibiru ili su vas preselili da više nikad nitko nije znao za vas!

- Puno toga ste očekivali dolaskom Bidena u Bijelu kuću. Je li ispunio Vaša očekivanja?

- Činjenica je da je svakom predsjedniku prije svega bitna unutarnja politika, a onda vanjska, koliko god ta vanjska, kad ste u kampanji, može jako dobro zvučati i dati važem biračkom tijelu poticaj da glasa za vas. Činjenica je da je on povukao neke dobre poteze, a to je da je ponovno krenuo dogovarati se s Europskom Unijom, što je njegov prethodnik apsolutno poništio. Bez obzira na svu ovu situaciju, on želi otvoriti pregovore o nuklearnom programu Irana, što je jako bitno, jer Iran je ne samo kao zemlja koja raspolaže nuklearnom tehnologijom, izuzetno bitan radi energetike. To sada vidimo u ovoj situaciji kada se na sve mile strane svijeta pokušava pronaći zamjena za ruske energente; od Venezuele, Irana, Saudijske Arabije, bez obzira kako se ona ponašala i bez obzira što se njihovo ponašanje ne može podvesti ni pod neki normalitet jednog odnosa vrha vlasti prema svojim građanima. I ne samo prema građanima – pa oni su onog američkog novinara iskasapili! I to se, kao, sudilo. Pa, tko ima svjedoke kome se sudilo i koga su sudili? Čitala sam sad na nekom portalu da je navodno samo u prošlom mjesecu ili prošlih nekoliko mjeseci 87 ljudi ubijeno u Saudijskoj Arabiji. Biden je napravio neke korake i to savjetovanje s Europskom Unijom, baš u ovoj situaciji kad je Rusija napala Ukrajinu, bilo je samo pitanje NATO-a. Amerika, odnosno Washington, NATO sjedište u Bruxellesu i Moskva.

I što sad tu znači Europska Unija? Odgovor je bio "Pa vi ste svi u NATO-u". Jedno je Europska Unija, a drugo vojni savez. Prema tome, i jedne i druge se mora jednakopravno pitati. Tu mi se čini da se na takav način i dalje raspravlja, bez obzira koliko je to moguće, a čini mi se da je dugoročno gledano moguće, pridonijeti okončanju tog rata. Kako je krenulo, mislim da će to odlukom Putina u jednom trenutku prestati. Ukrajinci se fantastično bore i odupiru, tu je motiv tih ljudi daleko veći nego ruskih vojnika koji moraju napadati, a neki od njih ni ne znaju gdje su došli. Na kraju krajeva, to smo imali kroz povijest. Ne tako davno, kad je bio rat u Čečeniji, mi se sjećamo Groznog. To je suvremena tehnologija: vi gledate ratove uživo i to je prestrašno, a svjesni ste u tom trenutku da ste bespomoćni i da gledate ljude koji ginu. Svaka granata koja padne na šestom katu uništava, ako ništa drugo, tu imovinu. To što imamo oko 4 milijuna ljudi koji su izbjegli iz Ukrajine jer ih goni rat, a desetak milijuna ih je unutar same Ukrajine tražeći izlaze iz mjesta gdje su do prije samo neki tjedan mogli živjeti i ni sanjati o tome da im se nešto takvo može dogoditi, to je ono što je strašno. Svijet pomaže na način da prihvaća izbjeglice i tu se zapravo pokazalo da su i na izbjeglom valu s Bliskog Istoka koji je bio 2015. mnogi naučili sustav na koji se to što brže rješava i tu je Poljska podnijela i podnosi najveći teret. Istovremeno, dostava humanitarne pomoći u Ukrajinu i dostava naoružanja je način na koji im se može pomoći.

- Kako promatrate sadašnju situaciju u BiH, pregovore kojima se trenutno ne nazire rješenje i dogovor? Koliko je, po Vama, imao smisla Daytonski sporazum i kako se on odražava na BiH danas?

- Imam osjećaj da su se svi ukopali u svoje neke rovove i da nitko ne pokušava vidjeti tri ili četiri koraka naprijed. Gledajte, kad je Dayton potpisan, svijet je odahnuo i mi smo odahnuli jer je to značilo kraj rata. Taj potpis je značio kraja rata. Ja sam bila tamo na potpisivanju tog sporazuma u Daytonu i to je bilo olakšanje bez obzira koliko taj ugovor već u samom startu nije bio pravičan. Nijedan međunarodni ugovor nije pravičan. To je međunarodna pravda.

- To je kompromis?

- Uvijek su potpisi kompromis, ali se od tog kompromisa kroz ovih skoro trideset godina trebalo ići dalje. U samom startu je bio problem što imate Republiku Srpsku i dva entiteta imate zajedno u Federaciji. Vi nemate zapravo tri konstitutivna ravnopravna naroda. To se ne govori. Čim su dva entiteta, uvijek postoji mogućnost da onaj koji je brojčano veći nadglasa onoga koji je brojčano manji. I da ne, stvara se neko nepovjerenje. Način na koji oni pregovaraju i kako se razgovara, da netko nekome lupi vratima i kaže "Ja više neću razgovarati…" Pa ti ne razgovaraš u svoje ime! Taj diskurs današnjih političara, način na koji raspravljaju i što jedni drugima kažu, ja moram priznati da se naježim. To je razina ispod svake razine i iznad svega neodgovorno. A voditi državu ili neki entitet, ili kućni savjet neodgovorno je prestrašno.

- Na HTV-u ste proveli pune 43 godine. Kako ste uopće krenuli u novinarstvo, a želja Vam je, ako se ne varam, bila upisati medicinu?

- O, da, ja sam znala da želim biti kirurg! I nisam prošla na prijemnom, ni prva ni zadnja. I kako sam imala odličnu maturu, onda sam stjecajem okolnosti, jer sam poznavala tajnicu Fakulteta političkih znanosti u to doba, donijela joj sve papire i rekla: "Molim Vas, dajte Vi mene tamo upišite". Nisam imala pojma kakav je to fakultet! Ja sam mislila da je to za neke partijske kadrove, ali kad sam se pojavila tamo, vidjela sam da je pola ovih koji su bili sa mnom na medicini došlo tamo. I to je bilo već u samom startu jako zgodno; nikog od tih starih partijskih kadrova ni blizu, ali ono što je jako važno bilo za fakultet u to vrijeme – mi smo imali iznimno kvalitetne profesore. To su bili profesori na europskoj razini koji su nas naučili misliti. Znate kad se govori: "Moraš završiti fakultet?" Ma, nije to da ćeš četiri godine nešto učiti pa poslije zaboraviti i dobit ćeš neku "šaru". Ta "šara" je jako bitna, taj potpis i rola papira. Ali ono što vas fakultet uči, bez obzira je li to geodezija, poljoprivreda, političke znanosti ili filozofija, to je da učite misliti. A misliti znači razlučiti bitno od nebitnog i to je izuzetno važno na svakom fakultetu, a za novinarstvo apsolutno krucijalno.

gg

- Koja je osoba kroz razgovor ili intervju na Vas ostavila najveći dojam dok ste radili kao novinarka?

- Gledam sad, u britanskom Parlamentu je rasprava o financijskom stanju i budžetu, a torijevci i Boris Johnson to vode i onda sam se sjetila Margaret Thatcher. Ja sam s njom imala prilike dvaput razgovarati, nije više bila premijerka, ali i tad, kad nije bila premijerka, uvijek je užasno pazila što će reći i u kojoj mjeri, jer vi nosite i dalje tu titulu: vi ste u Velikoj Britaniji bili netko i ne možete se s tim drugačije ponašati nego što bi se ponašali u trenutku kad ste obnašali funkciju. I gledam te, moram reći, traljave poteze koje Johnson radi, bez obzira na sve oko čega se odmah angažirao – oko Ukrajine, oko ovoga, oko onoga; tu ima pogrešaka do policijske provjere za vrijeme karantene, slavlja u Downing Streetu do niza drugih, ali prljavih stvari. I onda se sjećam nje. Ona je bila iznimno odlučna žena, jedna od onih osoba koje vide ne korak nego pet koraka unaprijed što mogu i hoće i to će i postići. Ja se nisam, moram priznati, slagala s njezinom politikom, jer to je bila politika koja je jednim dijelom i srednju, a i nižu klasu dotukla s denacionalizacijama. U krajnjoj liniji dotukla je svoje rudare, jer je počela uvoziti ugljen iz Poljske.

Ali imala je svoj cilj, znala ga je obraniti i stajala je iza njega i u Parlamentu i na velikim godišnjim zasjedanjima Commonwealtha; ona je znala stajati iza toga. Danas ja to ne vidim. Angela Merkel je bila osoba koja je imala taj stav, puno mekše, ali je znala inzistirati na njemu i ostvariti ga, uvjeriti druge da je to zapravo jedini način na koji se neke stvari mogu rješavati. Kad govorimo o Putinu, ona je nakon prvih razgovora s Putinom, kad se našla u tom krugu zapadnih političara, dakle Europske Unije, rekla da je to čovjek koji živi u drugom svijetu. A tad to nikome nije zvonilo za uzbunu, znate, valjda su svi mislili „Pa drugi svijet, to je Rusija, pa on je još iz KGB-a, pa to je tako“. E, sad vidimo kako taj drugi svijet izgleda u stvarnosti. I problem je današnji što se uvode sankcije. Sankcije su dosta kao sito; uvijek netko može proći kroz njih, odnosno taj protiv kojega su sankcije može, ne lako kao prije, ali može funkcionirati. Ono što bi se trebalo s energenima, što je masu puta već dosad upozoreno, a to je embargo na naftu. Dakle, nitko, niti Kina! Pazite, Rusi pristaju da im oni u juanima plaćaju, dakle ne postoji više međunarodna valuta dolar, nego u juanima! A onog trenutka kada imate jednog velikog nabavljača, vi ste ovisni o njemu – dakle, on vam diktira uvjete, a ne više vi. Sigurno Putinu to nije drago, ali ima i nekih bliskoistočnih zemalja s kojima on jako dobro funkcionira.

- Naišla sam na podatak da ste u neko doba noći, probuđeni, išli voditi razgovor s Yasserom Arafatom.

- Joj, da…

- Moram javno priznati da mi je on u djetinjstvu bio iznimno fascinantan lik, vizualno, valjda zbog one marame. U osamdesetima se vrlo često pojavljivao na ekranu. Kakvim ste ga doživjeli?

- To je bilo ono ratovanje s Izraelcima, on je bio stalno prisutan na ekranu, zato ste ga zapamtili. Ja sam bila s kolegom Zvonkom Zmazekom, mislim da je to bila ’86. ili ’87., mi smo planirali raditi seriju dokumentaraca o Palestincima i izraelsko-palestinskom sukobu. Oni su imali sjedište u Tunisu, jer je bilo bombardiranje u Libanonu gdje su oni bili, pa skoro nastradali. Tako smo mi došli u Tunis, da se s njima dogovorimo izravno, a sve je morao Arafat odobriti, pa čak i to, a Zvonko Zmazek je bio jako dobar s njim, jer je Zmazek skoro cijelu svoju karijeru pratio razne oslobodilačke pokrete, tako je pratio i PLO. I trebali smo razgovarati s njim. Stalno je bilo riječi o tome da će nas on primiti, ali ne danas, pa ne sutra, do tog noćnog bubanja po vratima i odvođenja u nepoznato, u nekim kolima s ljudima naoružanima do zuba. Mislim, to danas kad gledate na filmu, to je najcrnja otmica! To je tako izgledalo! Došli smo u neku vilu, bilo je četrdesetak njih s redenicima, u maskirnim uniformama, a unutra k'o u čekaonici doktora opće prakse! Desetero ljudi sjedi, a bilo je negdje pola tri, a ja se još zafrkavam sa Zmazekom. Rekoh: "Mi smo zakasnili da predamo knjižicu. Kad ćemo mi doći na red?". I malo smo mi tamo sjedili, ponudili su nas čajem, kad nas "prozovuW. Idemo mi i uđemo u tu sobu i ja vidim Yassera Arafata.

Ja ne znam kako sam si ja njega zamišljala, ipak čovjek može neke likove odrediti prema nečemu, jer ga vidiš u odnosu na neke druge ljude; on je iznimno sitan bio! On je izgledao k'o dječarac od 15 godina otprilike! I te visine i ruke djeteta. Toga se sjećam; kad se rukovao, to je bila meka, mala ruka. I kad sam primila njegovu ruku, pomislila sam: „Bože, koliko si ti tim rukama potpisao tih raketa, a možda i ubio izravno pištoljem", jer su se oni branili na taj način. To mi je palo na pamet. I iznimno brižno se ponašao, pogotovo prema meni, da ne sjednem na stolac gdje je propuh, pa kako smo došli obučeni, hoće li nam biti hladno, a ja sam gledala. Cijela priča je bila u tome da je Zvonko Zmazek trebao voditi razgovor, a ne ja. Ja sam trebala biti tamo sa strane, mladi novinar koji pamti. A frizura, k'o da mi je pukla petarda iznad glave, ono, možete misliti kad vas netko digne iz kreveta u pola dva i da juriš van, nije tu bilo čekanja. I ja čujem kroz san Zmazeka, ja se već udrijemala, pijuckam čaj: "Kolegica će voditi razgovor". Molim?! Pazite, ja sam njega svašta pitala. Ja sam ga najnormalnije pitala što ako ga Palestinci ne izaberu, a on veli: "Pa ja sam građevinski inženjer, valjda će mi dati da gradim mostove!“. Pa sam ga pitala je l' bi pregovarao s Izraelcima, pa zašto nije, pa ovo, pa ono… uglavnom, mi smo to završili, to je trajalo oko sat i pol i idemo mi natrag opet u tom raketnom mercedesu. Izišli mi pred hotelom i ja rekoh Zmazeku: "Što je ovo bilo? Ovo je kao san izgledalo, uopće nisam svjesna da se sve to dogodilo". Ja sam Arafata pitala i zašto on noću prima te ljude, a on mi je odgovorio: "Ja nikad noću ne spavam. Ja spavam danju i nikad u istoj kući". Sad zamislite vi taj život, da morate stalno razmišljati da vam netko radi o glavi.

- Jeste li kroz rad imali doživljaj da je ženama u novinarstvu teže nego muškarcima?

- Ne, kod nas na HRT-u ne. Mi smo se zezali jedanput, kad je jedan kolega na nekom sastanku pričao nešto žestoko i opsovao. I kažu mu kolege "Pa, daj, pa tu je Mirjana…", a on veli: "Mi smo svi novinari" i to je bila činjenica. Nije bila razlika ni u obavljanju zadataka, ni u plaćama, niti u statusu.

- Bili ste svojevremeno i voditeljica novinarskih radionica za mlade novinare u organizaciji Hrvatskog novinarskog društva. U kakvom su Vam pamćenju ostale te radionice?

- Meni u jako dobrom, ja sam jako voljela raditi s mladim novinarima, pogotovo ako oni pokažu interes, a oni su pokazivali na tim radionicama interes za posao koji rade i koji će raditi ubuduće. To je divno iskustvo! U krajnjoj liniji, ti mladi ljudi vam daju misliti za neke stvari, kako ih oni postave i vide, a vi im možete pomoći u nečemu: da ne otkrivaju nešto što je već otkriveno, kako se što radi, što možeš, za što se trebaš zalagati, što ne smiješ nikad prekoračiti, da svaki čovjek ima granicu i probaš ne prelaziti tu granicu, jer tebi kao novinaru to ne znači apsolutno ništa. Neće te čak ni pamtiti po lošem, ali će tebi ostati jedan gorak okus da si napravio nešto loše i da tako ne trebaš raditi. Ali, velim, meni je to bilo jako drago i ja sam to radila s veseljem. To su bile prije svega redakcije koje su imale vrlo čvrste strukture; imale su jake urednike i ti novinari su već bili usmjeravani. Dakle, trebalo je malo više govoriti o poslu, o nekim činjenicama, o novinarskom kodeksu, o tome da vam baš svaki urednik ne može trljati glavu ako nije u pravu. Bez obzira koliko dugo radili, vi imate pravo na svoje mišljenje i zadržati ga.

- Jednom ste prilikom izjavili da ste se prilično razočarali znanjem mladih ljudi prilikom Vašeg gostovanja na Fakultetu političkih znanosti. Što današnje mlade novinare znatno razlikuje od nekadašnjih?

- Neću raditi usporedbe, jer usporedbe su uvijek loše. Ali ono što sam ja tamo shvatila je da ne znam što njih zanima. I to je za mene bilo šokantno. Sjećam se, na jednome od tih razgovora, da sam ih pitala što čitaju. E, pa to je dosta porazno završilo. Neću uopće govoriti što se čita, a što se ne čita. Onda od portala, jer shvatila sam da su možda ti mladi ljudi skloniji elektronici nego pisanom novinarstvu, pa na televiziji… ajme meni! Gledajte, ja vjerujem da je Tik Tok jako popularan i da je Facebook jako popularan, kao i Instagram, ali to nije nešto što ćete vi, od toliko velikog broja koji studira, izabrati za svoju profesiju. A drugo, čini mi se, gledajući novine, da se ponovno vraćamo i velikim temama, i analizama, i komentarima. Gledajte, vijesti putem portala i raznih izvora informacija ćete dobiti kroz dan milijun i dvjesto. A treba ipak netko tko će to na neki način prosortirati i staviti na papir, slagali se vi s tim ili ne. E, to sad govori i o vašem iskustvu da pratite nešto, što taj novinar objavljuje, što ga zanima.

Ja sam uvijek tvrdila da se apsolutno slažem sa svim opredjeljenjima u novinarstvu, ali meni ono mora biti jasno kod vas, u vašem komentaru, ali ne u vijestima. U komentaru da i ja ću ga pročitati, složila se ja s vama ili ne, ali znam što od vas mogu očekivati i u kojem ćete smjeru ići. Ali da vi izbacujete neke vijesti ili da prepravljate vijesti da bi one malo bolje zvučale je nedopustivo. A ako vi ništa ne čitate i ako vas ništa ne zanima osim "šala malog šarenog", onda je ne znam na koji način vi možete zaključivati i na koji način vi meni kao građaninu možete prenijeti relevantne informacije. A činjenica je, a to već zvuči kao debela frazetina, ali je istinita, da jedino informirani ljudi mogu odlučivati, nitko drugi. Ne naslanjate se ni na lijevog ni na desnog, nego temeljem onog što ste saznali, probate to iskristalizirati i odnijeti vlastitu odluku. To se po meni zove demokracija. Ako netko upisuje studij novinarstva, onda znate što hoćete. I morate barem neka novinarska imena znati, a ne da vam vilica opadne kad vam ja to spomenem, ili vam spomenem neki politički događaj, a vi se čudite. Rekla sam im: "Pa nisam ni ja Cezarova sestra, pa znam za Cezara!". S nekim stvarima moraš baratati! Oni ni u srednjoj školi valjda nisu dobili dobru platformu za fakultet, ne znam… Moram priznati da je to meni bilo tužno, jednostavno. 

- Budući da ste u svom radu bili vrlo predani, jeste li uspijevali pomiriti profesionalni i privatni život? Je li to jednom vrhunskom novinaru uopće moguće?

- Gledajte, ja sam imala u obitelji masu pogodnosti, ja sam to mogla. Ali istovremeno znam za moje kolegice, ako govorimo o ženama, koje su same snosile teret obitelji i isto su bile izuzetno profesionalne novinarke. Dakle, to je nešto što je u vama i vi, ako na taj način želite raditi, to i postižete. Tu nitko ničiji ne može biti primjer da ga slijedite. Svatko si sam u životu određuje što želi i na koji način može raditi. To može biti bilo koja profesija i jednako će se takvo pitanje postavljati, ne samo novinarstvo. Doduše, ja sam puno i izbivala iz Hrvatske, ali jako sam zahvalna svome poslu, jer sam postala silno bogata osoba, ne u onom materijalnom smislu, nego upravo u tome da sam puno vidjela, razne ljude susrela, prisustvovala raznim događajima i dolazite u neke situacije kada propitujete neke vrijednosti, a vi na njima inzistirate, ili može i drugačije. Tu mi je škola bila Afrika.

- Bili ste na čelu Agencije za elektroničke medije. Kakvo je na Vas utjecalo to iskustvo i kako ste doživjeli one demonstracije početkom 2016.?

- Ja sam se jako razveselila tom poslu, jer je to bila neka dogradnja moga novinarstva. Odlična ekipa je bila; ljudi koji tamo rade su vrsni i zaista znaju svoj posao. To je državna Agencija i cilj je bio promovirati elektroničke medije i pomagati im da se razvijaju i na regionalnoj i na lokalnoj razini. Postoji zakon, postoje ugovori i vi to morate poštivati. To je bio trenutak kad se zakon nije poštivao i mi smo aktivirali zakonsku odredbu. I onda je nastao cirkus, jer smo po prvi put nekoga isključili na tri dana. Ja sam apsolutno za to da ljudi imaju pravo reći svoje mišljenje, pobuniti se i napraviti prosvjed, ali način na koji je taj prosvjed organiziran, to je ispod razina bilo. Ono što je važno je što je u prvom redu tih prosvjeda bio potpredsjednik Sabora. To je ono što je mene zaprepastilo. A druga stvar je bila da nitko iz državnog vrha nije na to reagirao. Nismo mi bili neka privatna udruga, mi smo državna Agencija! Ali u tom trenutku svi smo bili zajedno i svi smo stajali iza te odluke. Kad govorimo o lokalnim medijima, oni su silno važni, pogotovo radio. Za svako malo mjesto, radio je najvažnija stvar na svijetu. Kolege su se uvijek znale uvrijediti da je on pasivni medij, jer ga možete slušati i raditi nešto drugo, ali on je strašno važan, da građani imaju način komuniciranja s upravljačkim tijelima, obrazovanjem, liječnicima… Lokalne postaje rade golemi posao s vrlo malim sredstvima.

- Ne znam koliko ste aktivni na društvenim mrežama i pratite li ih, ali zabrinjava li Vas ta količina govora mržnje?

- Činjenica je da je nama internet omogućio svemirske daljine, ali istovremeno otvara se nešto što je opasno u svakom društvu, a to su ti razni anonimusi koji kroz to pronalaze svoju platformu da bi izrazili gnjev na ovaj ili onaj način, prozivali, omalovažavali cijele sustave, a i pojedince. Ako vi tako nešto želite napisati, pa potpišite se. Zašto se ne potpišete?! Kolega Tomljanović je, dok sam još bila u Agenciji, pokrenuo razgovore o medijskoj pismenosti koja kreće od kuće, pa škole, pa nadalje, da već od malih nogu učite koji su dosezi toga. Ne možemo tvrditi da su to psihijatrijski tipovi koji pišu takve ružne komentare, ali to je prije svega razina odgoja i obrazovanja. To je odraz primitivizma i mene užasne kad to vidim.

- Većina ljudi Vas je preko ekrana uvijek doživljavala kao jasnu, odmjerenu i profesionalnu, ali hladnu ženu. Jeste li privatno emotivna osoba?

- Ja sam uvijek radila posao koji je bio vezan za informativni program i tu ne možete neke izljeve emocija na ekranu imati. Pogotovo vanjska politika gdje se malo ratovalo, potpisivali sporazumi nakon ratovanja, glad po Africi, ne znam što sve nije bilo, a tu ne možete pokazivati neku veliku sreću i smješkati se. Ali mislim da sam vesela i vrlo društvena osoba, a mislim da to i moji prijatelji misle, što je daleko bitnije nego što ja mislim.

- Jeste li još uvijek profesionalno aktivni? Je li moguće nakon velikog dijela života dopustiti onoj novinarki u Vama da se smiri?

- Ja vam i sad pratim sve moguće kanale televizijske, informativne, pa idem od jednog, drugog, trećeg, ali to je nešto što mene drži. Isto tako se znam razljutiti kad vidim da netko nešto naopačke kaže, jer se dovoljno ne informira, a to nešto se od jutra vrti, a ja slušam i u pola osam navečer kao da je otkrivena tog trenutka ta vijest. Povremeno sudjelujem i na nekim televizijama ako me pozovu kao analitičara neke situacije. Ali me drži. Volim biti informirana i to sam voljela kad sam radila Reportere, da gledateljima pružim što više informacija. I danas, kad srećem ljude na cesti, oni se sjećaju tih Reportera i o njima govore. Mene je to veselilo raditi i to se osjeti.

- Znači, jednom novinarka – zauvijek novinarka?

- To sad zvuči smiješno, ali ne možete 43 godine se baviti nečim, a onda reći: "A, sad neću, sad prelazim na uzgoj mrkve!". Možda bih i ja krenula u to, al' nemam zemljište. Iako, nikad se ne zna. (smijeh)

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini