Škola u Modrušanima propada, a Mario Modrušanom i Lidija Bastijančić kažu ponosno "To su izgradili naši djedovi i očevi i boli nas što propada." Konstatiraju da Modrušanima ima više stranaca i turista nego mještana * S druge strane zgrada bivše škole u Mrganima je prodana strancu koji je oko nje izgradio visok zid i sve dodatno osigurao video nadzorom

Ne znam zašto ali gajim posebne emocije prema zgradama područnih škola kojih u Istri ima posvuda. Njihova je poruka meni identična kapelicama na kružerama ili malih, skrivenih i zaboravljenih seoskih crkvica koje drijemaju pokraj nadirućih šuma. Školske zgrade, većinom zapuštene, čedo su režima koji su se mijenjali na poluotoku ali ostaje taj osjećaj dodira, sinergije, simbioze škole i mikro zajednice koji jednostavno zrači iz tih zdanja. Danas, malobrojna djeca koja žive na selu doživljavaju školu kroz jutarnju vožnju autobusom u veće centre ili pak autom djeda ili roditelja.

Upravo ovih dana naš je list, uz objavu pozitivnog podatka da je u Istri više školaraca nego lani, izvijestio da su dvije područne škole utihnule dok su četiri ostale bez prvašića a među njima i ona u selu Cere u općini Žminj. Otišao sam u selo i pitao župnika tog mjesta, Bernarda Jurjevića za mišljenje.

Cere bez škole

- Istina, mladi danas teže uplovljavaju u bračnu luku. Cere ima dvadesetak tridesetogodišnjaka, muških i ženskih koji se nisu još odlučili za ženidbu. Međutim djece ima, problem je što mnogi roditelji zbog prirode posla upisuju djecu u Žminju, lakše im je. Mislim da će se iduće godine situacija popraviti, veli Jurjević uz dodatak da je u Ceru broj godišnjih sprovoda jednak broju krštenja.

Treba mu vjerovati jer svećenik drži kod sebe knjigu duša (status animarum), bilježi pogrebe, krštenja i dakako vjenčanja.

Odlazim u nedaleke Modrušane. Napuštena i zapuštena školska zgrada u Modrušanima izgrađena je za vrijeme Italije, 1935. iznad ulaza prkosi vremenu stari naziv “Scuola elementare” (Osnovna škola). Nastava se odvijala sve do početka devedesetih godina, mališani su pohađali prva četiri razreda. U njoj su se nalazila i dva stana namijenjena nastavnicima, ima lijepo, prostrano dvorište i šternu u sredini. U vrijeme gradnje selo Modrušani je brojao oko 260 žitelja, prema popisu iz 1953. godine broj se smanjio na 219 a danas je gotovo prepolovljen.

Razgovaram sa Mariom Modrušanom (1949) i Lidijom Bastijančić (1941) i kažu mi ponosno: “To su izgradili naši djedovi i očevi i boli nas što propada. Da su barem sredili krov!” Lidija se sjeća da su početkom 2000. godine namjeravali školu pretvoriti u Dom za starije i nemoćne osobe ali da se od toga odustalo zbog pomanjkanja novca. Općina Žminj pokušava je prodati ali ne ide. Mario i Lidija okruženi su unucima, današnja djeca (oko trinaest mališana) odlaze u školu autobusom u Žminj ili Kanfanar. S obzirom da sam na selu školska problematika isprepliće se sa seoskom svakodnevnicom. Priča mi Mario da u selu nema više svinja, tek dvije krave u štali kod jednog mlađeg susjeda. Oko mene gotovo sve su stare kuće pretvorene u objekte namijenjene turistima, u dvorištima su bazeni, netko gradi i nova zdanja, kuće koje nemaju nikakvih dodirnih točaka s lokalnom tradicijom i identitetom

- U Modrušanima ima više stranaca i turista nego mještana, kažu mi Mario i Lidija.

Pitam se kako djeca doživljavaju i proživljavaju taj obrat. Za njih su turisti i bazeni svakodnevnica kao i jutarnja vožnja autobusom. Da li im nešto fali? Mislim da je pitanje suvislo, jednostavno život ide svojim tokom, selo nije više selo, promjene su se dogodile vrtoglavom brzinom. No, ostaje u zraku problem spoja, simbioze između kulture, obrazovanja i identiteta mjesta. Ako dva svijeta slijede oprečne staze što će na kraju ostati, u kojem se smjeru razvija mlađi naraštaj?

Nema domaćih

Iz Modrušana preko Vidulina spustio sam se starom bijelom cestom u derutnom stanju u Limsku dragu i onda popeo do Barata i potom nastavio do Korenića. Sedamdesetogodišnji Šuran mrzi fotoaparat ali ne izbjegava razgovor. Niže imena starosjedioca, njih dvadesetak i kaže mi da najmlađi stanovnik Korenića danas ima 21 godinu. Kad je on bio mlad sva su djeca okolnih sela pohađala školu u Mrganima. Osmogodišnja škola je zatvorena negdje 1968. godine, a četiri godine kasnije i četverogodišnja škola u Baratu. Unatoč obnovi starih kuća u turističke svrhe, vedra boja škurnica djeluje sumorno jer nema domaćeg stanovništva. Oni žive izvan sela. Dođu, očiste i pospreme za turistima i vrate se u grad. Neki od mještana definitivno su prekinuli veze sa selom prodajom djedovine.

Zgrada bivše škole u Mrganima je prodana strancu koji je oko nje izgradio visok zid i sve dodatno osigurao video nadzorom. Zgrada je jako lijepa, sliči onoj u Modrušanima. Ne znam što misliti, na kraju priče važem jednu i drugu zbilju, škola koja se pretvara u ruševinu i škola koja je pretvorena u raskošnu vilu. Stojim na pola puta zamišljen i zbunjen.

Okvir bez slike

Pred početak svake školske godine nižu se podaci o broju upisane djece. Pratimo kako se razvija ili propada školstvo i budućnost jer, na mladima svijet ostaje. Školski se trendovi promatraju kroz strukturalna (organizacijska) i demografska kretanja i promjene. Matematičke i stručno-organizacijske analize nude nam prikaz suvremenog školstva, no ostavljaju u meni, a to je novinarski jako subjektivno, neku prazninu. Stojim pred okvirom u kojemu ne nazirem sliku. Što je danas uopće školstvo? Koja je njegova uloga, smisao? Pitanja zvuče banalno jer, tko uopće može sumnjati u apsolutnu vrijednost institucije (škola) u kojoj dijete ulazi nepismen i izlazi, nakon osam godina, spreman da se suoči sa svijetom pisanih pravila ponašanja, pisanih prava i obveza člana zajednice kao pismen građanin pismenog društva. Novinar se ne bi trebao baviti povijesnim temama ili bolje, trebao bi ih koristiti samo ukoliko pomažu u interpretaciji sadašnjice, odnosno dnevne kronike. S obzirom na moja česta putovanja po požutjelim stranicama dnevnih listova koji su se davno tiskali u našoj Istri, kako na talijanskom tako i na hrvatskom jeziku, jednog dana dok sam prelistavao list Istarska riječ naišao sam na svjedočanstvo koje govori o ulozi i značenju osnovnog školstva iz neke druge povijesne perspektive.

Slumski učitelj

Naime, u veljači 1923. godine u Slumu, na Ćićariji, tadašnje novine bilježe dirljivi događaj. Nakon 20 godina rada slumski učitelj odlazi, biva premješten u drugo selo. Neimenovani prosvjetni radnik stigao je u Slum 1903. godine i sad, u krucijalnoj godini za hrvatsko školstvo u Istri, kada se proces zatvaranja i talijaniziranja škola dovršava (vrijeme je fašizma), mještani ga ispraćaju sljedećim riječima:

“On je bio prvi naš narodni učitelj. Svu nadu i sve naše želje uprli smo k njemu. A on, došao je k nama mlad, vatren, pun života i snage. Došao je k nama pun ljubavi i u čvrstoj vjeri odlučio da će se svim svojim bićem posvetiti našoj djeci. Došao je k nama u tmini. Svuda oko nas je bila noć. Nismo znali ni pisati ni čitati. Naporan je bio njegov rad. Morao je orati tvrdu ledinu, još nikada izoranu njivu. Otvarao je srce povjerenoj djeci, svome narodu. Otvarala su se srca njegovih učenika. U toj duševnoj tami, postala nam je škola jedinim svjetlom. U tom mrtvilu i neznanju postao nam je on živom iskrom. Dao se svim silama na posao oko kulturnoga napretka i odgoja našega naroda. Nije poučavao samo malenu školsku djecu, nego i starije mladiće i djevojke. Nije žalio truda, produljio bi svoju obuku večernjim tečajevima i pohađanjem škole u nedjeljama. Naučio nas je upoznati našu milu, ali slatku narodnu pjesmu, što je odavna spavala na dnu naših srca....”

Od tog nas članka dijeli manje od sto godina što je za povijest beznačajan razmak utoliko više što pišem o suštini školstva s pozicije građanina trećeg tisućljeća. Jer, toliko mi je blizak da ne mogu izostaviti osobni sud: pismo govori o apsolutnoj vrijednosti opismenjivanja i slijedom o apsolutnoj vrijednosti kulture kako ju percipiraju ljudi koji ne znaju ni pisati ni čitati ili, kako dobro primjećuje pokojni talijanski književnik Pier Paolo Pasolini, članovi zajednice kojima je vlast oduzela ili onemogućila to osnovno ljudsko pravo.

Položaj kulture

U biti pismo Slunjana nam govori o položaju kulture u hijerahiji društvenih vrijednosti. Koliko danas ona kotira? Kako se vrednuju plodovi školstva kojih nam suvremeno društvo nudi u jednakoj količini kao zrak koji dišemo ili hranu s kojom raspolažemo u izobilju? S obzirom na nove oblike nepismenosti kao nuspojava opismenjivanja kultura je očito spala na najnižu granu. Ako ikako možete zastajte na trenutak pred pismo iz Sluma iz daleke 1923. godine, upravo danas kada nam se djeca, sinovi i unuci vraćaju, nakon ljetnog raspusta, u školske klupe: za njih je kultura predstavljala najvišu vrijednost.

No, pismo iz Ćićarije govori o dodatnoj dimenziji: sljubljenost male zajednice sa školskom institucijom koja se nudi kroz lik mladog nastavnika. (Piše Elio VELAN)

Povezane vijesti

• U prvom razredu 348 učenika više nego prije pet godina
• Popunjene sve škole osim talijanskih, Pula ostala bez krojača
• Oprez u prometu - počinje škola!