Izvori Gacke kakve bistrine nema nigdje na svijetu, stameni Velebit, Otočac na vječnoj vjetrometini povijesti, mali Tesla dok na vodopadu pravi prvu dječju branu, priče iz duboke prošlosti i vječne narodne mudrosti neprestano su kroz njegove riječi davale samo notu njegovog magičnog realizma.

Onog magičnog realizma kakvog ga je već čuveni latinoamerički pisac Gabriel Garcia Marquez prikazao kroz svoj sneni i nestajući grad Macondo. Baš kad su kiše neprestance padale kroz tri ljeta i dvije zime, a možda i koje proljeće. Kako je Marquez iz rodne Kolumbije svoj konačni mir našao u Meksiku, tako je i naš Branko svoj put ličke čarolije, kroz mnoge životne radosti, teških situacija, ali ipak konačnih životnih ostvarenja, pronašao u Pazinu i Istri. U njegovim su pričama bistre ličke vode i njene rijeke postajale još bistrije, velebne vrleti i pregibi, mnogo viši i tajanstveniji, s divljenjem smo ga slušali i o malim svakodnevnim stvarima, iz dana u dan. Istru je proglasio trokutom zajedništva, sličnom Indiji u malom, s tri rijeke, i Učkom Himalajom. Taj magični osjećaj mogao je prenijeti samo onaj čovjek koji ne juri kroz život.

A naš Ljuljo je živio tempom koji je sam udarao. Čarobno i polako, a zapravo vrlo često na rubu egzistencije, ponekad i padajući s tog ruba, uvijek zadržavajući barem posljednji atom snage dostojanstva, diveći se redom ruskoj književnosti, šahu, književnosti, sportu, muzici, umjetnosti, svemu onome što život čini lijepim. Boemski čovjek izrazitih humanističkih nazora s prirođenom umjetničkom crtom rođen je u Otočcu, od njegovih cijenjenih roditelja, policajca i inovativnog instruktora vožnje, te medicinske sestre. A još se mnogi njegovi bliski sjećaju mudrosti djeda Perine i ostalih rođaka koje nisu nikad imali prilike upoznat.

Većinu radnog života provodio je upravo među ljudima, ondje gdje se saznaju stvari, izvještavajući s lica mjesta za mnoge medije poput Radija Pule, Radija Istre, La Voce del Popola, Slobodne Dalmacije, Večernjeg lista i drugih. Šah, kojeg je mnoge naučio, za njega nije bio igra, već umjetnost, simbolički poklon života. Nevine odbojkaške bravure bile su graciozna lucidnost pokreta. Kao i Kovini plesni izričaji koji su prerastali sve okvire tjelesnog. Planinarenja s Vesnom po bespućima Balkana, postajali su izvanredni izleti. Puno toga je bilo obavijeno sumaglicom magičnog i fantastičnog.

Nikad nismo znali koliko ima godina, i to nas je zbunjivalo jer čovjek u nekim godinama napušta ideale i mladenačke ludosti. A imali smo dojam da je prošli tjedan svirao u otočkom bendu Treća smjena, predavao matematiku Danijeli iz Turističke u Trvižu ili bio učitelj Damiru Karakašu u Brinju. Strast sjećanja nije ga napuštala sve do posljednjeg momenta. Festivali poput Sedam dana stvaranja, brojni koncerti, izložbe, književne večeri, na kojima se oslobađala lucidna umjetnička energija bili su njegov duhovni dom, dok se istovremeno mirna egzistencija života događala nekome drugome.

Pazin, kao mjesto tvog prebivanja, ostalo je bez jednog dobrog duha, sklonog da i ono malo što ima dijeli s ostalima. Ljuljo, želimo da ti bude lijepo u povratku u svoj rodni Macondo, uživaj u novom svijetu i pošalji nam ponekad onako bezazleno pokoju poruku o ljepoti fragmentarnosti života.

Povezane vijesti

• DUŠKO LJUŠTINA: U javnom prostoru hrvatska ljevica spala je na četiri-pet imena: Klasić, Jakovina, Visković, Puhovski i Zuppa