REPORTAŽA

JOŠ SE ZBRAJAJU ŠTETE OD TORNADA KOJI JE POHARAO SELA NA POREŠTINI Istarska goveda Marija Gašparinija ostala su bez krova nad glavom, a stabla u šumi staroj više od 200 godina leže na tlu kao pokošena

  To me jako boli. Tu šumu nismo nikada sikli. Da mi je ki da sto miljari euri, ja nju ne pilam. I to san prenesa na svoju dicu. Ta stara stabla sada leže doli kao da su bile šibice. Štalu ćemo pokriti. Niki će mi valjda i pomoći, Županija, država… Tih 50 miljari euri štete je katastrofa za mene. Ali nekako ćemo se snaći. Dvi šume mi je uništilo, pet nadstrežnica odneslo, nestale su, to hi je poneslo možda 300 metri, ki zna di, svjedoči Mario, jedan od pionira uzgoja istarskog goveda

| Autor: Bojan ŽIŽOVIĆ
Mario Gašparini i njegovi boškarini (Snimio Milivoj Mijošek)

Mario Gašparini i njegovi boškarini (Snimio Milivoj Mijošek)


Početak kolovoza je bio. Sunčan dan. Upeklo je pošteno, normalno za doba godine. A onda se naglo zamračilo na moru kod Poreča. Oblak je velikom brzinom putovao prema kopnu. I odjednom jak vjetar. Ni kap kiše, samo vjetar. I to olujni, orkanski. Neki kažu tornado, drugi pijavica. Jednog od najstarijih uzgajivača istarskog goveda Marija Gašparinija iz Fabci, sela na Poreštini, briga kako tko zove tu vremensku nepogodu. Može se, što se njega tiče, zvati i, štatigajaznam, vrtuljak. On samo zna da su njegova istarska goveda nakon toga ostala bez krova nad glavom. Njihova štala sada je opasana zidovima, a od krova je ostalo toliko da nema za svu stoku hlada, ali ni zaklona od kiše. I nisu samo bakovi, boškarini i ostali "istrijanci" ostali zakinuti za krov nad glavom, ni tovari i ovce nisu bolje prošli. Čak i gore. Njima je odnijelo čitav krov. Pa sada traže hlad uz ogradu štale, bilo kakvu sjenu u koju bi sakrili glave od podnevne vrućine. Ali kao za vraga, i stabla je vjetar iščupao, sve je na svom kratkom putu satro, dube bit će i dvjestotinjak godina stare.

Boškarini Marija Gašparinija

Kao mladić

A Gašparini samo sliježe ramenima. Tek je sada osvijestio što se dogodilo pa nam je odlučio ispričati svoju muku. Štetu procjenjuje na 50 miljari eura, a zapravo je neprocjenjiva. Jer stradala je tu i šuma, park-šuma istarskih goveda, kako je on zove, jer tu "istrijanci" borave većinu svog života. Šuma ima više od dvjesto godina. Njegov pranono ju je čuvao, onda i nono, pa tac, na kraju i on. A onda u sekundi nestade 60 posto šume, stari hrastovi polijegali su na tlo kao da je preko njih prešao neki nebeski bager.

- To me jako boli. Nismo je nikada sikli. Da mi je ki da sto miljari euri, ja nju ne pilam. I to san prenesa na svoju dicu. Ta stara stabla sada leže doli kao da su bile šibice. Štalu ćemo pokriti. Niki će mi valjda i pomoći, Županija, država… Tih 50 miljari euri štete je katastrofa za mene. Ali nekako ćemo se snaći. Dvi šume mi je uništilo, pet nadstrežnica odneslo, nestale su, to hi je poneslo možda 300 metri, ki zna di.

Živopisni Mario jedan je od pionira u uzgoju istarskog goveda. Teče naokolo kako mladić. Pred nam se razgibava, pokazuje u kakovoj je formi. Stočarstvom se aktivno bavi skoro 30 godina, ali i prije toga je imao "istrijance".

Boškarini Marija Gašparinija

- Radim na programu spašavanja istarskog goveda. Bio sam među šačicom ljudi koja ga je spasila. Kad san bija dite, Istra je imala 60 tisuća istarskih goveda. Nazad 30 godina smo ostali na samo sto grla. Tada smo se organizirali i išli u tu akciju spašavanja. Spasili smo ga. Dva moja bika su svaki dali po tisuću doza rasplodnog materijala. I dalje radimo na tome. Jer od tih sto grla danas smo došli na dvije i pol tisuće. Ali da rečemo da je vrsta spašeno sto posto trebamo imati najmanje pet tisuća grla. Ovo je još uvik malo. Agencija AZRRI će isto pomoći da hi imamo više. Ta agencija otkupljuje od nas i ona hi prodaje ugostiteljima. I tako se krug zatvara, jedni se telci rađaju, drugo blago završava u klaonici… Kao ča je nekad bilo, kaže Mario.

Ne more izbiti iz glave taj dan kad ga je snašla vremenska nepogoda. Vitar je uništija sve ča mu se našlo na putu. Taj dan je poveo blago na pašnjak. Od tamo gdje je prošla pijavica bio je udaljen oko sto metara.

- San se lipo sija na jedan kamen, goveda pasu, a od doli s mora san vidija jedan grdi, crni oblak. Malo se čulo da grmi. Onda je oblak bija sve bliže i počeja je neki šum, ma takav šum u životu nisan čuja. Počelo je puhati od susjednog sela Gambetići. Blago je pošlo među smrikve, a ja san čeka. Me je hitali livo, desno, kao da san pijan. Bija san zabrinut da mi ni raskrilo seno, dvisto bala, tri prnata sena. Nisan ni razmišlja da bi moglo bale dizati u zrak. Bija san sto metri dalje od tega. To je puhalo jako, nikad u životu tako ništo nisan vidija. Ne daj bože nikad nigdje da se to desi. San čuja da je i dalekovod srušilo, da je bilo na internetu. Srećom, životinje nisu stradale. Ostao san bez 70, 80 kvadrata krovova na štalama. Bale od tristo kilograma je poneslo jednom mom prijatelju. Hi je naša 300, 400 metara dalje od mista na kem su bile. To je snaga, prepričava Mario taj dan koji mu se urezao u sjećanje.

Čudo od životinje

Vodi nas do svojih štala. Prvo do magaraca i ovaca. Uokolo slomljena stabla, malo toga je raščišćeno. Trebat će dugo vremena da se sve dovede u red. Prate nas pogledi sa susjedne parcele, vjerojatno Britanci, rekli bismo po naglasku. Ali ne zanima njih ta nesreća koja se dogodila, njihova je nova kuća, kao i ostale kuće za odmor, a ima ih u selu 15-ak (i isto toliko bazena), ostala netaknuta. Kako i ne bi kad je riječ o bedemima. Bode u oči kakve su ograde podigli oko imanja, koliko kamera su postavili oko kuća. Čovjek bi rekao da je stopa kriminala u Fabcima ogromna. Britanci preko svog posrednika, domaćeg čovika ki za njih dela, pitaju Marija može li im dati kravlje balege, da im treba kao gnojivo za masline. Koliko god vam rabi, uzvraća Mario. On će svima izaći u susret. Na strance gleda kao na svoje susjede. Ali ga svejedno žulja ča smo u Istri sve podredili turizmu. "Šume su nam sve zaresle, uvažamo meso. Istra bi mogla mati 50 tisuća ovaca, koza, a imamo jako malo", govori onako usput.

Boškarini Marija Gašparinija

Napokon dolazimo na njegov teren. Štala u kojoj su mu toliko draga istarska goveda sada je oštećena. Unutra su dva vola, svaki po više od tisuću kilograma, krave, bik rasplodnjak, junice… "Zna san imati i po 25, 28 grla, ali san smanjija jer je lani bila velika suša, bilo je malo sena. Sada imam 15 grla."

Posebno je ponosan na baka, rasplodnog bika. Gledamo u to čudo od životinje. Djeluje kao predimenzionirani pit bull. A Mario ponosan na njega.

- Poglejte ke vrat da ima, 40 centi mu je širok. Kad se teli, je ka i drugi telci, žuto-kafene boje. Kako stasaju ta dlaka se skida i prelazi u sivo-bijelu. Muški, ako ga ostaviš za rasplod, kad ima deset mjeseci počne biti garav. Ako ga se kastrira, onda gubi tu garavu boju i dolazi sivo-maslinast. Kastracija im utiče na pet stvari - mijenja boju dlake, nije više agresivan, gubi širok vrat, miris, i, ča je najgore za njega, više nije spolno sposoban. A pravi bik, da more svoj posao raditi, mora imati skoro dvi godine, opisuje nam karakteristike baka.

Izvodi ih sve iz štale i vodi u gotovo u potpunosti uništenu park-šumu. Tamo shvaćamo svu moć tog baka. Ne znamo kako Marija nije strah biti pokraj beštije koja se zabija u porušena stabla, samo tako, da pokaže svoju snagu.

Boškarini Marija Gašparinija

Nije Mario oduvijek stočar i poljoprivrednik. U ugostiteljstvu je radio 36 godina. "Ima san vajka dvojno zanimanje. U ugostiteljstvu san dela u sigurnosti. Borba je bila. Za kunu zaraditi je bilo uvijek teško. Je i danas. Samo mi smeta nekoji koji jako lako zarade i što razgovaraju u milijunima euri, a pronevjerili, ukrali. Moja penzija je dvije tisuće i možda petsto kuna. Ča je to? Niš. Zato se moram baviti s boškarini. Ako ne, nemaš niš."

Ljubile ga strankinje

Njegovi su boškarini bili zanimljivi i turistima. S njima je obilazio i jedan nudistički kamp gdje mu se desila grda nesrića, ali nije želio ovom zgodom o tome.

"Ima san nastupe za turiste, s boškarinima san mužiku vozija. Ma to je bila atrakcija, ja van ne moren opisati. Sto metara idemo kroz kamp, bend zasvira i odmah je dvjesto ljudi oko nas. Ovog vola volu opipati, pomaziti, jer ima čistu, meku dlaku. A meni bi davali komplimente, bi me ljubile te strankinje, a gole. Stile su da hi dižemo na vole, a ki će hi tolike dizati. Toni Sinožić mi je tada pomaga i reka da se umorija jer su neke bile teške. A ta mali je bija šegav pa je bira za dizati samo one laglje", završava u veselom tonu Mario Gašparini. Jer drugačije i ne može. Nije taj tip da mu se cijeli svijet može urušiti zbog nekog tamo tornada, pijavice, što li. To je za njega tek vremenska nepogoda koja je pasala, a sada rabi sve obnoviti. Zato mu treba pomoć institucija. Tko zna, možda jednom i podrže malega čovika, a veliku osobnost, kao što je Mario.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter