umjetni kamen
Aktivne i ugasle tvornice cementa na istarskoj zemlji: Stotinu godina proizvodnje u Puli i Koromačnu
Naselje Koromačno i tvornica cementa
U Istri rade dvije tvornice cementa, u Puli i u Koromačnu na Labinštini, a cement su proizvodile još dvije tvornice, davno ona na otoku Sv. Andrije kraj Rovinja i ona relativno nedavno, od 1960. do 2008. godine, u Umagu.
Prva tvornica cementa u nas, Heinrich Escher, proradila je 1852. godine pokretanjem peći na otoku Sv. Andriji kraj Rovinja. U Rovinju je 1895. godine proradila i tvornica cementa Juske.
Stotinu godina cementare u Puli
Godine 1925., oporavljajući se od Velikog rata, ponovno se počela buditi industrijska proizvodnja. Najveća ratna luka Austro-Ugarske monarhije, Pula, sad je u sastavu Kraljevine Italije, pa se i u Pulskom zaljevu počinju razvijati novi sadržaji koji više nisu direktno vezani uz vojnu industriju.
Talijanska vlada pozvala je poduzetnika, inženjera Emilija Stocka, da na tom prostoru osmisli i pokrene proizvodnju cementa. Ne slučajno, jer taj poduzetni Splićanin već se dotad pokazao kao vrlo uspješan u tim poslovima pa je tako od početka 20. stoljeća osnovao dvije tvornice cementa kraj Solina, a neposredno prije dolaska u Pulu i prvu tvornicu azbestno-cementnih proizvoda Salonit u Vranjicu.
I njegov pulski angažman pokazao se uspješnim jer je te 1925. godine, s 10 milijuna lira kapitala za izgradnju tvornice, na prostoru pulskog Arsenala osnovana Societa’ Istriana dei Cementi čime je počela povijest pulske tvornice cementa.
Već iduće 1926. godine potpaljene su dvije peći, jedna za proizvodnju portland cementa na bazi tupine i druga za proizvodnju aluminatnoga (taljenoga) cementa. Godine 1932. otvoren je novi pogon za proizvodnju bijeloga portland cementa. Istodobno je puštena u rad termoelektrana snage 1200 KS (894 kW) koja je strujom opskrbljivala cijeli pogon i tvornicu odvojeno od gradske mreže.
U vrijeme Drugog svjetskog rata pulska tvornica cementa doživjela je u bombardiranjima saveznika velika oštećenja. Obnova je trajala do 1950. godine, kada je dana radnicima na upravljanje. Dobila je naziv Tvornica portland i specijalnih cemenata »Giulio Revelante« i dosegnula godišnju proizvodnju od 130.000 tona aluminatnoga i bijeloga cementa.
Proizvodni su kapaciteti modernizirani 1977. godine izgradnjom nove linije bijeloga portland cementa. Godine 1993. tvornica prelazi u većinsko vlasništvo njemačke grupacije Heidelberg Zement i mijenja naziv u Istra cement international, pa opet 2002. godine u Istra cement.
Novi vlasnik ukinuo je liniju za proizvodnju bijeloga cementa i znatno modernizirao liniju za proizvodnju aluminatnoga cementa. Osnovne su prednosti pulskoga aluminatnoga cementa brzina vezivanja i otpornost na visoke temperature, zbog čega je vrlo tražen proizvod na svjetskom tržištu, posebice u vatrostalnoj industriji, u radovima na visokim pećima i u moru.
Polovicom 2006. godine tvornica mijenja naziv u Calucem. Španjolski proizvođač cementa Cementos Molins je 2021. godine preuzeo potpuni udio u poduzeću Calucem, postavši drugi po veličini svjetski proizvođač aluminatnih cemenata u svijetu. Izvozi u više od 60 zemalja diljem svijeta. Glavna tržišta su na području Europe, Sjeverne Amerike i Azije.
Najstarija tvornica na Labinštini
Tvornica portlandskoga cementa u Koromačnu najstarija je tvornica na Labinštini, a podignulo ju je 1926. godine talijansko društvo SPEMA – Giuseppe Cinigliaro iz Palerma, zahvaljujući geološkim naslagama kvalitetnoga lapora. Dvije godine nakon puštanja u rad tvornica je isporučila 28.000 tona portlandskoga cementa, a nakon deset godina dostigla je kapacitet od 60.000 tona.
Nakon kapitulacije Italije 1943. godine proizvodnja je ugašena, a obnovljena po završetku Drugog svjetskog rata. Godine 1980. stvoren je SOUR Istarske tvornice cementa i hidratiziranog vapna, udruživanjem cementare u Puli i Koromačnu, i tvornice vapna na Most Raši. Tada je Koromačno ostvario rekordnu proizvodnju od 400.000 tona cementa.
Nov uspon uslijedio je na početku 1990-ih prošloga stoljeća, kada je prešla u vlasništvo švicarske tvrtke Société Suisse de Ciment Portland S. A., potom u Holderbank i naposljetku u sastav multinacionalne kompanije Holcim.
Novi vlasnici iz temelja su promijenili izgled i poslovnu filozofiju tvornice. Od srpnja 2016. godine dijelom je LafargeHolcim Grupe koja je nastala spajanjem dvaju vodećih poduzeća u području građevinskog materijala - Lafargea i Holcima.
Tvornica ima kapacitet oko 900.000 tona cementa i oko 520.000 tona klinkera.
Za primjerno kvalitetno rješavanje ekoloških problema šire zajednice tvornica u Koromačnu dobila je 1996. i 2000. godine nagrade RH za dostignuća u zaštiti okoliša. Od 2004. godine tvornica objavljuje izvješća o održivosti u kojima kvantificira utjecaj na okoliš, gospodarstvo i lokalnu zajednicu.
Uz cementaru, koja je smještena neposredno uz morsku obalu, izgrađeno je radničko naselje nazvano Valmanzzinghi po generalu Manzzinghiju, projektantu tvorničke luke. Valmanzzinghi, zajedno s pogonom i javnim zgradama, koncipirano je kao zaokružena urbana cjelina u stilu talijanskog racionalizma i novecenta, što je bilo uobičajeno za taj tip naselja. Njegova realizacija uklopila se u Mussolinijev projekt urbanizacije provincija kao jedan od prvih primjera planiranih industrijskih gradića na području Labinštine, prethodeći izgradnji Raše i Podlabina.
Tvornice cementa u Hrvatskoj
U nas ležišta lapora nalaze se u Zagrebu (Podsused–Kostanjek), Labinu (Koromačno), Splitu i Omišu, a vapnenca u Zagrebu (Bizek–Podsused), Umagu, Puli, Splitu, Omišu i Našicama. Na području srednje Dalmacije (od Trogira do Makarske) ležišta su osobito povoljna s obzirom na količinu rezervi i kvalitetu mineralnih sirovina.
Tvornicu cementa u Dalmaciji pokrenuo je 1865. godine August Höffling u blizini Splita – trinaest godina nakon Istre. Od 1870. godine bila je poznata pod nazivom Prva dalmatinska tvornica cementa Giliardi i Betizza. Sve su dalmatinske tvornice cementa 1957. godine ujedinjene u jedinstveno poduzeće Dalmacijacement.
Moderna proizvodnja cementa počela je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Godine 1824. Englez Joseph Aspdin (1778.−1855.) patentirao je postupak proizvodnje portlandskog cementa. Tim je postupkom naznačena proizvodnja umjetnoga kamena uz uporabu veziva koje se dobivalo tako da se od vapnenca peklo vapno koje se miješalo s glinom uz dodatak vode. Homogenizirana se masa sušila, zatim drobila i ponovno pekla, te zaključno drobila i mljela u sitan prah.
Proizvodnja portlandskog cementa vrlo se brzo širila svijetom. Treba reći da je cement nenadomjestiv građevni materijal, bez kojega je nemoguće zamisliti današnju civilizaciju. Njegova se proizvodnja i primjena neprestano povećavaju, pa je po količini prvi industrijski proizvod u svijetu.
Daleko najveći svjetski proizvođač cementa je Kina, slijede Indija, Vijetnam, SAD, Turska, Brazil, Indonezija, Iran, Rusija, Saudijska Arabija i drugi.
Otočić Svetog Andrije
Mišljenje je povjesničara da je otočić Sv. Andrije, nazvan Crveni otok, u rovinjskom akvatoriju bio naseljen još u prapovijesno doba. U 6. st. na njemu su benediktinci podigli prvu crkvu i utemeljili samostan. Crkva je ostala poprilično dobro očuvana do danas: očuvan je središnji dio zajedno s kupolom.
Benediktinci su napustili otok u 13. st. S vremenom su objekti zanemareni da bi u 15. st. bili ustupljeni franjevcima koji su uz mnogo truda obnovili i crkvu i samostan.
Franjevci su se više od tristo godina zadržali na Sv. Andriji. Napustili su ga kada su 1809. godine došli Francuzi.
Crkva i samostan ponovno počinju propadati. Taj se proces odvijao do 1892. godine kada objekti na otoku dobivaju drugu namjenu. Te je godine tvrtka Cattraro-Stengle otvorila cementaru, koju je preuzeo tršćanski poduzetnik Enrico Escher. Crkveni zvonik poslužio je kao dimnjak.
Otok Sv. Andrije 1891. godine kupuje obitelji Huetterott. Puno je toga tada na otoku urađeno, pa je tako samostan postao ljetnikovac obitelji, a otok je preuređen u predivan park. Upravo zbog obitelji Huetterott, otok je bio jedna od omiljenih destinacija posjetiteljima čitave Austro-ugarske.
Podsjetimo da rovinjske otoke čini arhipelag od 20-ak otočića i hridi koji se proteže duž priobalja Rovinjštine. Ta je otočna skupina zajedno s priobalnim područjem 1968. godine proglašena rezervatom prirode. Arhipelag obuhvaća, od sjevera prema jugu, ove otočiće i hridi: Figarola, Figarolica, Sv. Katarina, Banjol, Muntrav, Samer, Sv. Andrija i Maškin, Sturag, Sv. Ivan, Sv. Ivan na Pučini, Veliki i Mali Piruzi, Pulari, Revera, Veštar, Dvije sestrice - Mala i Velika, Pisulj te Guštinja.
Poluotok Sv. Petra
Sve do 1862. godine poluotok Sv. Petra bio je otok u Pulskom zaljevu. Širenjem ratne luke i izgradnjom Arsenala u 19. st. zatrpavaju se sve plićine razvedenog Pulskog zaljeva sve do otoka Sv. Petra. Otok je tih godina prevlakom spojen s kopnom i postao polotok.
U Pulskom su zaljevu otoci: Fratarski, Sv. Andrije, Sv. Katarine, Fenoliga, Kozada-Kotež, Gaž, Levan, Fraškerić, Uljanik (otok je željeznim mostom spojen s otokom kojim prolazi željeznička pruga).
Srušena cementara na Kraljem rtu
Tvornica cementa u Umagu na samome moru, Kravljem rtu, bila je politička tvornica, građena u zamahu industrijalizacije SFRJ 1954. godine.
Tvornica je imala izniman geostrateški značaj, cement se mogao iz nje morem izvoziti u svijet. Tvornica je bila jedna od suvremenijih u tadašnjoj državi, ali jedna od najmanjih po kapacitetima, znatno manjih kapaciteta od cementare u Koromačnu.
Ova grana gospodarstva na Bujštini bila je jedna od važna, stvorila je niz socijalnih pogodnosti za svoje radnike, od vlastite liječničke ambulante, radničke menze, NK Astra - Cement, dodjele stanova radnicima, poticajne gradnje jednog novog kvarta Umaga – Moele za svoje radnike.
Na Kravljem rtu nije bilo prirodne rudače za proizvodnju cementa, već se proizvodio tzv. dvokomponentni cement. Eksploatirao se vapnenac, les kopao u Savudriji i zatim bi se smjesa mljela da bi se proizvela umjetna sirovina, tada najkvalitetnija vrsta cementa.
TC Umag suočio se s činjenicom da ne može parirati snažnoj konkurenciji - Tvornici cementa Koromačno, koja je imala dva i pol puta veće resurse sirovine od umaške. Godina 1994. bila je presudna: ugasili su se strojevi, prestala je proizvodnja.
Ruši se dimnjak i tvornica, stvara novo društvo Terra Istriana koje je trebalo na ovome mjestu izgraditi turističke kapacitete: hoteli, apartmani, vile, marina. Projekt Terra Istriana, međutim, postao je slučaj.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
