ZRCALO VREMENA

Imenovanje zagrebačkog svećenika mons. Dragutina Nežića porečkim i pulskim biskupom: BOŽI MILANOVIĆU POLITIKA SKINULA BISKUPSKU MITRU

| Autor: Priredio Robert BURŠIĆ

Zasigurno je režim priželjkivao da Sveta Stolica imenuje Božu Milanovića za čelnog čovjeka Crkve u Istri, ali to je tad bilo pomalo riskantno jer je Sveta Stolica znala za njegovu nacionalnu orijentiranost i suradnju s komunističkom vlašću

 U vrijeme kada se očekuje imenovanje novog porečkog i pulskog biskupa, nakon što je mons. Dražen Kutleša imenovan nadbiskupom koadjutorom splitsko-makarske nadbiskupije, prigoda je podsjetiti kako je dr. Dragutin Nežić, svećenik zagrebačke nadbiskupije, postao porečkim i pulskim biskupom. Svećenik zagrebačke nadbiskupije mons. Dragutin Nežić, došao je u Pazin vlakom 25. studenoga 1947. godine. Smjestio se u pazinskom sjemeništu i sutradan Boži Milanoviću i Leopoldu Jurci, delegatima u pazinskoj apostolskoj administraturi, predočio dekret o imenovanju vršiteljem dužnosti apostolskog administratora dijela tršćansko-koparske biskupije.

Mons. Nežić je u svom dnevniku zapisao: „Bilo mi je neugodno s obzirom na g. Milanovića, jer je on toliko zaslužan za Istru te su mons. Rittig i vlasti njega željeli na tom mjestu“. Dekret o imenovanju Nežiću je uručio regens apostolske nuncijature u Beogradu mons. Joseph Patrick Hurley s kojim je inače sjedio u sudnici kada se sudilo zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu: prevodio mu je što se u sudnici govori.

S nuncijem su se u Zagrebu 6. studenoga 1947. sastali Božo Milanović i Josip Pavlišić, koji su urgirali da se u Istri imenuje administrator, po mogućnosti onaj koji poznaje hrvatski jezik. Nuncij je obećao da će uskoro imenovati administratora. To je nekoliko dana kasnije i učinio: 21. studenoga 1947. mons. Hurley uručio je dekret dr. Dragutinu Nežiću, duhovniku Bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, kojim je imenovan vršiteljem dužnosti apostolskog administratora jugoslavenskog dijela biskupije tršćanske i koparske sa sjedištem u Pazinu sa, svim biskupskim pravima. Kada je nuncij 3. prosinca 1947. došao u Pazin sastao se s Nežićem i Milanovićem, koji je i dalje nastojao da Crkvu u Istri, iako je teritorijalno podijeljena, vodi isti pastir. U svojim je Uspomenama zapisao: „Ja sam mu spomenuo da bi bilo korisno da naš administrator upravlja i porečko-pulskom biskupijom, jer ta biskupija ima premalo svećenika, pa bi ih zajednički administrator mogao namjestiti ondje iz naše pazinske administrature gdje ih je više“.

Jedan od mogućih kandidata bio je i Božo Milanović. Za „druga Milanovića“, kako ga je oslovljavao, zauzimao se Svetozar Rittig, svojedobno župnik zagrebačkih župa Sv. Blaža i Sv. Marka, koji je 1943. godine otišao u partizane, a poslije rata politički jako angažiran u redovima nove vlasti; bio je predsjednik Komisije za vjerske poslove NR Hrvatske, ministar bez lisnice u hrvatskoj Vladi. On je predlagao da se umjesto biskupa koji su napustili zemlju imenuju svećenici koji nisu "okaljani ustaštvom".

U jednoj promemoriji Rittig izvješćuje da su se sastali on i Božo Milanović s ministrom unutrašnjih poslova Ivanom Stevom Krajačićem te predlažu da se ustanovi jedna apostolska administratura, koja bi obuhvaćala područje koje je do tada bilo u granicama tršćansko-koparske i porečko-pulske biskupije i da bi trebalo poraditi da administrator novog istarskog područja bude Božo Milanović. S obzirom da takvo razmišljanje nije postojalo unutar crkvene vlasti, te Rittigove želje nisu ostvarene (dr. Miroslav Akmađa, Svetozar Rittig - svećenik ministar u komunističkoj vladi).

„Drug Milanović“, kao svećenik, hrvatski rodoljub i istaknuti narodni borac, isticao je Rittig, najprikladniji je za mjesto apostolskog administratora. Među ostalim, jugoslavenski otpravnik poslova pri Svetoj Stolici, Petar Benzon, dobio je zadatak da u Rimu poduzme određene korake kako bi se želja istarskog naroda da Milanović bude imenovan apostolskim adminitratorom i ostvari.

Biskup Antonio Santin, kojem je Milanović bio podređen, u izvješću Svetoj Stolici za Milanovića kaže da je „zdravih načela, iako je izraziti nacionalist i naglašeno sklon politici“. Mons. Nežić je pak u svom dnevniku, kada je mons. Milanović, 28. prosinca 1980., preminuo, zapisao: „Iako on ovdje nije postao crkveni poglavar (Sveta Stolica političare ne postavlja) - unatoč svojih darova i sposobnosti i zasluga za Istru, bio je posve meni kao svom biskupu lojalan i fair“.

Mr. Ilija Jakovljević pojašnjava: „Sveta Stolica željela je da u Istru dođe Hrvat, ali s druge strane željela je neutralnog čovjeka koji će biti na 'Stepinčevoj liniji', tj. bit će do kraja odan Svetoj Stolici i neće biti istaknuti suradnik komunističkog režima. Zasigurno je režim priželjkivao da Sveta Stolica imenuje Božu Milanovića za čelnog čovjeka Crkve u Istri, ali to je tad bilo pomalo riskantno jer je Sveta Stolica znala za njegovu nacionalnu orijentiranost i suradnju s komunističkom vlašću. Međutim, Milanoviću je bilo više stalo do dobra Crkve nego do osobne promocije te će sve svoje snage usmjeriti da dr. Nežić preuzme potpunu pastoralnu brigu za Crkvu u Istri, a on će se i dalje boriti za prava Crkve na političkom planu“.

Mons. Božo Milanović nije postao biskupom, za razliku od Josipa Pavlišića, koji je 1951. godine imenovan pomoćnim senjskim biskupom. Dobio je ipak prigodu nositi mitru, ali ne i štap, prsten i grimiznu kapicu. Sveta Stolica imenovala ga je 1960. „delegiranim zamjenikom sa svim pravima jugoslavenskih ordinarija“. To znači da je mogao mijenjati biskupa u svemu osim onoga u čemu se zahtijeva biskupsko posvećenje. A kada ga je papa Pavao VI. godine 1964. imenovao apostolskim protonotarom, dobio je ovlaštenje misiti s mitrom.

Kakve su bile povijesne okolnosti godine 1947.? Nakon Drugog svjetskog rata, kada su ustanovljene nove granice između Italije i Jugoslavije, istarski poluotok crkveno je podijeljen na dva dijela: porečku i pulsku biskupiju, koju vodi mons. Raffaele Mario Radossi (1941.-1947.), i tršćansko-koparsku biskupiju, koju vodi mons. Antonio Santin. Pariški Ugovor o miru od 10. veljače 1947., koji je stupio na snagu 15. rujna 1947. godine, omogućio je Svetoj Stolici reorganizaciju, tj. uspostavu apostolskih administratura. Kao na traci redaju se imenovanja apostolskih administratora. Sveta Stolica je 2. srpnja 1947. apostolskim administratorom porečke i pulske biskupije sa svim pravima i dužnostima dijecezanskog biskupa, osim za one čine za koje se traži biskupsko posvećenje, imenovala mons. dr. Mihovila Toroša, profesora na bogosloviji u Gorici. U Poreč je došao tek 11. listopada 1947. i nastanio u biskupskom dvoru. Ubrzo će postati apostolskim administratorom slovenskog dijela goričke nadbiskupije te će sve više izbivati iz Poreča. Zbog velike udaljenosti i otežane komunikacije, dat će ostavku na službu administratora porečke i pulske biskupije koja će biti prihvaćena 24. srpnja 1949., a tek u studenome te godine nuncijatura u Beogradu javlja dr. Nežiću da je imenovan apostolskim administratorom porečke i pulske biskupije. Naslovnim, ne i rezidencijalnim, biskupom pomarijskim dr. Nežić će biti imenovan 21. svibnja 1950. godine. Za biskupa je posvećen u pazinskoj župnoj crkvi 23. svibnja 1950. Čekat će punih deset godina da bude, u lipnju 1960. godine, imenovan rezidencijalnim biskupom porečke i pulske biskupije.

Biskup Nežić je iz Pazina preselio u Poreč u travnju 1969. godine, po nalogu Kongregacije za biskupe sa zadatkom da se iz Poreča brine za gradnju biskupske rezidencije u Puli. Posebno, zbog tragičnih događaja, izdvajamo imenovanje mons. Jakoba Ukmara apostolskim administratorom dijela područja tršćansko-koparske biskupije sa sjedištem u Pazinu. On je kao delegat biskupa Santina dijelio krizmu, kada je 24. kolovoza 1947. u Lanišću bio teško pretučen, a svećenik Miroslav Bulešić mučki ubijen. Umjesto Ukmara privremeno je imenovan dr. Franc Močnik, kojem je pak onemogućeno iz Italije upravljati slovenskim i hrvatskim krajevima.

U djelovanju biskupa Nežića, koji je odstupio 1984. godine, kada ga je naslijedio mons. Antun Bogetić, spomenimo njegov veliki udio u osnivanju, 1970. godine, riječke nadbiskupije i metropolije, sa sugraganskim biskupijama krčkom i porečko i pulskom (koja je do tada pripadala goričkoj metropoliji), te konačno ujedinjenje Crkve u Istri 1977. godine, kada je porečkoj i pulskoj biskupiji pripojena pazinska apostolska administratura. Biskup Nežić je želio, ali se to nije ostvarilo, da se za istarsko područje osnuje samo jedna biskupija sa sjedištem u Puli. Želio je da se teritorij hrvatskog dijela tršćansko-koparske dijeceze „posve i trajno pripoji području porečko-pulske biskupije. Neka se tom prigodom stope u jedno područje porečke i pulske biskupije pod nazivom: pulska biskupija“. Ipak, bio je spreman prihvatiti realnu opciju da će u Istri ostati dvije biskupije pod jurisdikcijom istoga biskupa.

Još mu jedna želja nije ostvarena: u više navrata slao je Svetoj Stolici molbu za biskupa koadjutora, imao je pripravne i kandidate, ali mu molbe nisu bile uslišane


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater