Grdoselo (tal. Castelverde di Pisino - Gherdosella) je malo mjesto u sastavu grada Pazina, na svega desetak minuta vožnje automobilom od administrativnog središta županije. To je mjesto poznato po takozvanom Grdoselskom ulomku, spomeniku hrvatske pismenosti iz 12. stoljeća. Spada u najstarije hrvatskoglagoljske epigrafske spomenike. Dio je glagoljskog natpisa koji je bio uklesan u kamen. Uklesana glagoljica je oblika na prijelazu iz oble glagoljice u uglatu (formativno razdoblje). Pronašli su ga među kamenjem jedne od dviju crkava (vjerojatno sv. Ane) s područja staroga grdoselskoga grada (Kaštela).

Kanjon, slapovi, potoci i pećine

Ulomak se čuva u župnoj crkvi u Grdoselu. Kopija se nalazi u Lapidariju Aleje glagoljaša uz crkvicu Gospe od Snijega u selu Brnobićima. Sadržaj ulomka je posveta oltara ("prekrst") ili postavljanje svetih moći dviju svetica u oltar u vrijeme kad je kapelan grdoselskog kneza Pankracija pop Golob iz Tinjana upravljao crkvom. No Grdoselo je poznato ne samo po povijesno

sakralnim znamenitostima, već i po prekrasnim pješačkim stazama. Zato je Grdoselo u zadnje vrijeme meta zaljubljenika u prirodu, avanturista, planinara i rekreativaca.

Do Grdosela nije teško doći. U Pazinu skrećemo prema Dušanima i vozimo do raskršća Grdoselo, Kršikla te krećemo prema Kršikli. Auto parkiramo pored putokaza za Cesare i Bašiće, iznad Velog slapa. Slap je na Grdoselskom potoku, a njegov kanjon dio je izleta. Za prelazak ove staze valja se dobro pripremiti. Preporuka je imati dobre visoke cipele, puno pitke vode i po mogućnosti štap.

Jer se po putu zna naići na skizak teren, napose u kišno doba pa je pomoć štapa i te kako dobra.

Slap je jedan od većih u Istri

Slap je jedan od većih u Istri, ispod njega je pećina i prelaskom preko nekoliko kamena bez problema se dolazi u nju. U ljetnim mjesecima ugodno je mjesto za bijeg od vrućine, a za našeg posjeta zaključili smo da je i dobro mjesto za roštiljanje jer smo ondje zatekli ekipu iz Pazina koja je već "staknula oganj".

Od slapa krećemo uz potok. Na ovom dijelu nema ucrtane staze pa treba stalno provjeravati jesmo li na pravom putu.

Već nakon oko jednog kilometra skoro smo pogriješili jer bi po orjentaciji krenuli na jednu stranu, a trebalo je

na drugu. Hodamo uz potok koji veselo žubori kroz kotlaste udubine u kanjonu tvoreći malene slapiće i jezerca

različitih oblika i boja.

Boje su od sive, tirkizne, do smaragdno zelene ovisno o dubini kotline. Na nekoliko mjesta treba prelaziti preko potoka što nije preveliki problem s količinom vode koliko je ima sada. U kotlastim jezercima vidjeli smo ribice, žabe i puno punoglavaca. U donjem toku, prema Črnoj puči postoje oznake na stazi kojih na početku nema. S njima je ipak lakše, znamo da smo na pravom putu. Dolazimo do Črne puči, odmorišta, kupališta i slapa gdje napuštamo kanjon potoka. 

Slijedi strmi uspon do Zelengrada ili Starog grada. Ovo je i najstrmiji dio, koji uz pomoć štapa kojeg smo sa sobom uzeli prelazimo bez većih poteškoća. Stari grad ili Zelengrad (86 m) je bio utvrda trapezoidnog tlocrta smještena na strmom stražarskom položaju, na brežuljku ispod kojeg Grdoselski potok utiče u potok Butonigu.

Još su vidljivi ostaci građevina

Stari grad ili Zelengrad prvi se put spominje 1102., a spominje se i u ?Istarskom razvodu?, poznatom glagoljskom pravnom dokumentu s početka 14. stoljeća. Kao vlasnik kaštela 1278. se spominje Henrik Grdoselski, vazal goričkog grofa Alberta II.

Srednjevjekovno se naselje pružalo dalje do vrha brijega prema jugu gdje su u hrastovom šumarku još vidljivi ostaci građevina. Naselje je imalo čak tri crkve: Sv. Ane, Sv. Ivana i župnu crkvu Sv. Jakova.

Nakon Uskočkog rata (1615. - 1618.) stanovnici se sele u susjedni zaselak Brdo, današnje Grdoselo, gdje je 1680.g. sagrađena župna crkva Imena Marijina, pa do 1805. god. potpuno prestaje funkcija stare župne crkve Sv. Jakova. Pozicije svih triju danas nepostojećih crkava označene su kamenim oznakama.

Nakon kratkog odmora u podnožju Zelengrada, nastavljamo kroz šumski put koji je dio istarskog planinarskog puta, najprije prema Grdoselu, a kasnije nas oznake vode prema Velom slapu. Put je sjenovit, kroz rijetko mediteransko raslinje, pretežno ravan. Na kraju izlazimo na cestu i nakon stotinjak metara iznad smo Velog slapa od kuda smo krenuli.