Dok sam jedno ovoljetno popodne slušao glazbu s radija pod krošnjom trešnje u mom voćnjaku zazvonio je mobitel. Sergio Ostović, pulski planinar mi govori da planira prehodati Viu Adriaticu, 1.100 km dugu stazu od Prevlake do Rta Kamenjak u Istri. Kaže da mu se mogu pridružiti samo da si nađem pratnju. Planirao sam uspon na Karpate u Rumunjskoj, četiritisućnjak u Alpama te tandem biciklom oko Balatona. No, sve mi je to propalo radi korone. Počeo sam razmišljati da bi Via Adriatica bio dobar nadomjestak za sve izgubljeno, ali propješačiti te silne kilometre po planinama uzduž obale je ipak previše. Sve dileme mi je otklonio Srećko, autor spomenute long trail staze kada me je istu večer nazvao. Govori da bi to bila velika promocija te jedine hrvatske duge staze i da će mi pomoći oko traženja pratnje i organizacije.

Zanimalo me je kako bih ja dva mjeseca funkcionirao bez doma, kreveta, kupatila, žene i njezine kuhinje. Jako me je vuklo to višednevno hodanje i kako tijelo reagira na te napore. Hodajući najbolje upoznajemo kraj i svoju zemlju. Nakon svih razmišljanja čvrsto sam odlučio ući u tu avanturu na slijepo i odmah počeo s kondicijskim pripremama. Povećao sam hodanje i boravak u teretani, trčao sam i brzo hodao na traci za trčanje kao i intenzivirao planinarenja. Koordinaciju pratitelja duž cijele staze je preuzela Davorka, moja prijateljica planinarka. Bili su to moji prijatelji koji su me pratili na mojim planinarenjima. Javili su se i planinari koje nisam poznavao, a voljni su me pratiti na mojoj avanturi na slijepo. Tako sam upoznao predivne ljude. Bilo je i ljudi koji su nam poklanjali smještaj, hranu, vozili na mjesto gdje smo stali prethodni dan, zvali nas uz stazu na pivo. No krenimo redom.

Prolom oblaka na početku

Nakon što sam mošt spremio u bačve imao sam vremena dok vino završi s kuhanjem pa smo se moj pulski kompanjon i ja uputili u avanturu. Autobusom smo krenuli prema Zagrebu i dalje noćnim vlakom do Splita. U metropoli nam se pridružio Zlatko, moj međimurski prijatelj koji će me pratiti od Prevlake do Brela, oko tristo kilometara. Među prvima je odhodao Viu Adriaticu pa boljeg pratitelja nisam mogao poželjeti. U Splitu su nas čekali Aleksandra, ljubazna planinarka iz PD Mosor i nezamjenjivi Čerčo, voditelj splitskog GSS-a. Njoj sam dao zimske gojzerice, hlače i jaknu što će mi sigurno trebati po Velebitu, a on nas je trebao odvesti do Prevlake. No, nakon Dubrovnika je bio tako jaki pljusak da smo vožnju prekinuli i početak hoda odgodili za sutradan. Zaustavili smo se u Mokošici, malom gradiću uz rijeku Omblu. Vrlo ljubazni planinari iz PD Snježnica su nas počastili ručkom u obližnjoj konobi, a potom smjestili u svoje prostorije. Bilo je to atomsko sklonište, a u njemu kreveti, kupatilo i kuhinja. Predivan početak. Čak su nam nosili i hranu, a hladnjak je bilo prepun pića. Pet smo dana bili njihovi gosti, a oni su dolazili po nas i odvozili na mjesto do kojeg smo stigli prethodnog dana. Toliko su me dirnuli i inspirirali svojom dobrotom i pažnjom da sam im napisao i skladao pjesmu koju sam im s užitkom otpjevao. Dopratili su nas i u Prevlaku, na start Via Adriatice. Krenuli smo uz kišu i njihov pljesak u ovu moju predivnu avanturu.

Prvi smo dan odhodali tridesetak kilometara, do Kune Konavljanske. U malom mjestu Gruda zaustavlja nas jedan gospodin. Govori da me je vidio na televiziji i da nas želi počastiti. Daje nam hladno pivo, grožđe, rakiju od ruže. Već idućeg dana prva planina! Penjemo se na Snježnicu gdje nas na vrhu dočekuje jaka ledena kiša i vjetar. Čvrsto se držeći za Zlatkov ruksak spuštamo se niz greben. Vrlo zanimljiv spust kojeg je snimio moj pulski kompanjon mobitelom.

Zamijenili nas s migrantima

Dani su prolazili, vrijeme nas je mazilo, a kilometri su se nizali za nama. Prvog sam dana odmah dobio žuljeve. Toliko sam se naslušao o njima, o mukama koje stvaraju. No, kako su došli tako su i otišli. Nekoliko jutra sam ih pokrivao flasterom, pedesetak koraka sam hodao kao po žeravici. Nakon pet, šest dana je bol potpuno nestala, a stopala su mi bila tvrda i gruba kao brusni papir. Prolazeći kraj rijeke Omble vidjeli smo kako su ljudi u davnini iskoristili hladnoću vode na izvoru za hlađenje pića. Kažu da je sa svojim tridesetmetarskim tokom najkraća rijeka na svijetu. Eto i Dubrovnika. Gledali smo ga sa Srđa, bio je kao na dlanu. Opraštamo se s Jovankom, Vlahom, s preljubaznim domaćinima iz Mokošice i pod punom opremom grabimo prema Stonu. S dvadeset pet kilograma u ruksaku prolazimo kraj Trstena. Tu nas čeka prvo iznenađenje. Zaustavlja nas policija misleći da smo emigranti. Ubrzo uvide pogrešku pa se uz šale zajedno fotografiramo.

Stižemo u Ston gdje noćimo prvu noć u šatoru. Direktor stonske solane nam daje mjesto unutar nje za podizanje šatora. Donosi nam večeru, vino i priča o bogatoj i dugoj povijesti solane. Predobar je to čovjek u nizu divnih ljudi koje smo dosad upoznali. Puni smo dojmova i utisaka a to je tek početak. Noću čujem nevjerojatno glasanje čagljeva.

Nastavljamo prema Pelješcu. Nakon desetak kilometara stižemo u mjesto Janjina. Skidam preteški ruksak i u marketu nabavljam nezaboravan ogroman sendvič uz hladno pivo. Bio je to neopisiv užitak. Slijedila je teška dionica po kamenjaru i suncu uz stalan uspon. Bio mi je to najteži dan do tada. U Kuni Pelješkoj nas jedan gospodin gleda s tim velikim ruksacima i pita. Otkuda vi. Odgovaramo iz Prevlake. Pa vi niste normalni, on će na to. Da smo mu rekli kamo idemo možda bi bio pozvao prvu pomoć. Sunce je nemilosrdno žarilo, a Orebić je bio još daleko. Grožđe koje smo povremeno ubirali uz stazu dalo nam je energiju. Po mraku stigli smo u Orebić. Dočekala nas je Tanja, planinarka iz GSS Orebić i odvela u konobu gdje su nas domaćini počastili s vrlo ukusnom večerom.

Uspon na Zmijsko brdo

Slijedila je druga planina, Sv. Ilija ili kako ga zovu Zmijsko brdo. Idućeg dana smo ga ispenjali i stigli do Trpnja. Trajektom smo doplovili do Ploča, a potom došetali do Gradaca, malog gradića na moru. Ana, ljubazna planinarka iz PD Adrion smjestila nas je u svoj apartman i par nam je dana kuhala prave delicije kao što je morski pas s krumpirom pod pekom. Bilo je za polizati prste. Sad je na redu bilo Biokovo. Anja, češka nevjesta došla je po nas i odvela u svoju kuću. Priredila nam je češku večeru. Meso pod pekom, neodoljiv kolač sa šljivama uz češku rakiju i pivo. Sljedeći nas je dan Zoran, moj Vrgorački prijatelj, otpratio na Sv. Juru. Obišli smo vrlo posjećeni panoramski stakleni most i završili na Vošcu. Pratitelj Albert iz Makarske je tamo skuhao preukusni gulaš u kojem sam zaista uživao u zagrijanom domu uz dalmatinsko vino. Predivno, nezaboravno! Sjećam se jedne anegdote. U domu nema zahoda pa treba ići van. Na pet metara od ulaza je duboka provalija gdje puca prelijepi pogled na Makarsku. Tu se nalazi ograda preko koje se mogu noću obavljati fiziološke potrebe. Za sitne potrebe nije problem, ali ako moramo spustiti hlače i prekoračiti preko nje nije baš ugodno. Upravo sam ja to morao noću učiniti i to nekoliko puta. Moram priznati da je bio pravi doživljaj čučati iznad kilometarske provalije držeći se za ogradu.

Prognoza za idući dan bila je olujno nevrijeme i jaka grmljavina pa smo se rano ujutro dali u silazak. Drugi put naišli smo na neprohodnu, neočišćenu stazu. Vrlo se teško bilo probijati s teškim ruksacima kao na silasku sa Sv. Ilije. Sve smo zaboravili kada smo stigli u lijepi dom Biokovskih ledara. Tu me prvi put dočekala gitara pa sam zapjevao s ljubaznim domaćinima. Cijeli smo idući dan proveli s Giovanijem, simpatičnim planinarom. Počastio nas je neodoljivim slanim inćunima, kolačem od rogača uz dalmatinsku rakiju i vino. Doručkovali smo u lijepom okolišu Biokova. Nezaboravno! Stigli smo do Brela i to na krovu njegovog džipa gdje vozi turiste na panoramsku vožnju po Biokovu. Ludo, nezaboravno, uzbudljivo! Dočekuje nas Tanja, mlada planinarka, svjetska putnica i odvodi u jednu dalmatinsku konobu. Večera je bila pravo otkriće. Uživam u originalnom dalmatinskom specijalitetu, bronzinići s lignjama. To ću svakako opet kušati kod mojeg budućeg posjeta Dalmaciji. Potom nas je odvela u svoj apartman a sutradan ujutro smo imali odličan mamin doručak. Stižemo do Lokve Rogoznice gdje nas dočekuje gazda Karlo i smješta u svoj apartman. Tu susrećemo zagrebački par na Viji Adriatici. Vicko i Vedrana, novi pratitelji, planinarski par Dalmatinac i Slavonka prate me do omiške fortice. Težak uspon, usred podneva, Dalmatinci kažu po zvizdanu, olakšao mi je Vicko svojom ukusnom rakijom od mirte.

Izgubljeni u šumi noću

Stigli smo do Cetine i Omiša. Slijedila je planina Perun, pratiteljica Ivana i šetnja uz rijeku Žirovnicu. Hodajući uz nju uživao sam u zvuku njenih slapova do Podstrane. Prolazimo Split te doručkujemo pod zidinama Klisa. S mojim splitskim prijateljem Giovanijem nastavljamo prema Kozjaku i domu Putalj. Do njega stižemo po mraku gdje nas dočekuje društvo uz harmoniku. Sviralo se, pjevalo i plesalo do kasno u noć.

S pratiteljicom Sandom smo proveli tri dana sve do Svilaje. Na tom putu nam se dogodila druga nezgoda. Nakon Malačke i Lečevice izgubili smo markaciju. Pala je noć a mi smo dalje bili u gustoj šumi. Dok su Sanda i Sergio uz čeone lampe tražili oznake ja sam već počeo vaditi opremu za noćenje u prirodi. Noć je bila poprilično hladna. Odjednom usklik! Sanda je našla makadam koji nas je odveo u civilizaciju. Nakon uspona na Svilaju došli smo do doma Orlove stine gdje me je čekala gitara. Lijepo smo se družili i pjevali. Domaćini iz PD Svilaja su nas počastili sa sinjskim uštipcima i sirom. Bila je to prava poslastica.

Eto i Dinare. Na brani Peruča nas dočekuje Ante, mladi planinar iz PD Kočari, njen dobar poznavatelj. Četiri dana s njim ćemo obilaziti vrhove Dinare - Karaula, Maglaj, Divljakuša, Troglav. Spavali smo u domovima Sv. Jakob, Rupa, Pume. U skloništu Rupa smo sreli dvije istarske planinarke i zabava je bila zagarantirana. Obišli smo i izvor Cetine gdje sam se umio. Zadnji dan na Dinari smo se od Glavaša popeli na najviši vrh Sinjal i spustili uz Dom Brezovac do Knina. Tri smo dana bili smješteni u prostoriji GSS Knin, a domaćin nam je bila Romana, simpatična direktorica Turističke zajednice. Odvela nas je na predivan slap Krčić, na brijanje kod Ante, legendarnog brice, a na večer na koncert u kome sam zaista uživao. U Kninu smo prvi put ja i kompanjon bili bez pratnje. Hodali smo od Knina do Zrmanje, 35 kilometara. Pred mrak smo stigli do rijeke i naišli na strojeve i srušen most. Nismo mogli preko i bili smo u vrlo neugodnoj situaciji. Šator nismo imali sa sobom pošto smo u Kninu imali smještaj. Do tamo nas je trebao odvesti automobil koji nas je čekao s druge strane rijeke. Zovnemo šofera. Govori da ne zna gdje ima još koji most. Domalo nas zove i govori da je slučajno naišao čovjek koji mu je rekao da ima još jedan most uzvodno, da se moramo vratiti natrag kilometar pa ćemo po uskom putu, kuda idu traktori u polje naići na most. Po mraku, blatu, kroz grmlje i šikaru smo nakon jednosatnog lutanja nekako stigli do mosta uz vrisak sreće. Sve je dobro što se dobro svrši.

Velebit pred nama

A sada se pred nama ispružio Velebit. Pred sumrak, kroz gustu šumu i bez signala na mobitelu, kompanjon i ja sami, bez pratitelja stižemo do skloništa Dušice. Bio sam presretan kada se pojavila tabla s natpisom pet minuta do njega i napokon stigli smo. Uz nove pratitelje dočekuje nas i cijela obitelj puhova. Danju su mirni, ali noću jure skloništem pa sam i ja doživio da je jedan pretrčao preko mene dok sam spavao u vreći. Moram priznati, vrlo neugodan osjećaj, ali to je tako u prirodi. U njihovom smo domu. Čekalo me je pet teških dana po južnom Velebitu. Bila je to definitivno najteža dionica Vie Adriatice, Sveto Brdo, Vaganski vrh, Visočica. No, tu vrlo tešku dionicu mi je puno olakšao Saša, odličan, preobziran pulski pratitelj-vodič koji je na polovici južnovelebitske dionice zamijenio dotadašnju manje obzirnu pratnju. Spavali smo u skloništu Struge, domu Visočica, a najljepše je bilo u skloništu Ždrilo. To je prelijepa mala kućica. Bio sam presretan kada smo napustili južni Velebit i stigli u Baške Oštarije. Južni Velebit je za nas slijepe vrlo težak i opasan za planinarenje. Sve sam to zaboravio kada sam se sreo s Karmen, Kristinom i Zdravkom, mojim zagrebačkim prijateljima koji će me pratiti po prelijepoj Premužićevoj stazi. Tri smo dana lagano hodali, napili se izvorske vode uz stazu, uživao sam u opisima pogleda na more, otoke, naišli na vjeverice, divokoze i spavali u Skorpovcu, Alanu i na Zavižanu. Baš smo se lijepo zabavljali, a našla se tu i gitara. Četvrti smo se dan spustili u Oltare gdje nas je nakon svih tih skromnih planinarskih smještaja čekala vila s bazenom. Kakva ugodna promjena!

Pred vilom nas je čekala ljubazna gazdarica Marina s pićem i kolačima dobrodošlice, a unutra preukusna paštašuta koju je spremila Silvana, simpatična riječka planinarka. Uživali smo uz kamin u predivnoj unutrašnjosti tople vile. Tu ljepotu smo napustili slijedećeg jutra i s riječkim planinarskim prijateljima, Ivanom i Damirom sam se uputio prema Vratniku.

Srce mi je zaigralo uz vrisak oduševljenja kada se prvi put ukazala Učka. Još se nisam ni pribrao od tog euforičnog stanja kada su iz grmlja iskočili trojica do zuba naoružana specijalca. Brzo su uvidjeli da nismo izbjeglice pa smo se lijepo raspričali. Na prijevoju Vratnik nas je dočekala olujna bura. Trebali smo se negdje uz stazu zaustaviti i noćiti pod šatorima. Nije to baš bilo lako uz ovakvu buru. No, moji riječki prijatelji su našli sklonište u borovoj šumi. Niska klekovina nas je branila od prejake bure. Naprosto sam uživao tu noć u šatoru dok je bura fijukala iznad mene. Nezaboravan doživljaj. Branka i Zvone, crikvenički planinari iz PD Strilež su nam se pridružili pa smo krenuli dalje, prema Gorskom Kotaru. Prešli smo Veliki Rujnik, Zagradski vrh, Tuhobić, Risnjak, Snježnik. Noćili smo na Platku, domu Kurin i vatrogasnom domu Zlobin. Moram spomenuti predivno druženje sa PD Strilež u njihovom domu Kurin. Počastili su nas odličnom Marininom crikveničkom batudom, izvrsnim Marjanovim ćevapima , neodoljivim Brankinim kolačima uz ukusan topli čaj s rumom i vinom. Nezaboravno! Jednako smo bili počašćeni i na Platku u domu Sušak gdje smo boravili dva dana kod Brka, preljubaznog domaćina. Put nastavljamo do Hahlića. Tu je ukusna hrana, dobro druženje i lijepa zabava zagarantirana uz Radojku i Zvonka, moje prijatelje-domare. U tom domu uvijek mi do ruku dođe gitara pa započne pjesma.

Krasna zemljo Istra mila

Domalo nastavljamo do Studene. Dočekuje nas Sanjin, ljubazni planinar i odvodi kod sebe u Marčelje. Sprema nam odličan roštilj. Posebno moram spomenuti pljeskavicu sa sirom koja je bila pravo otkriće. Idućeg smo dana uz jaku kišu stigli do Zvoneća. Bio mi je to prvi cijeli dan pod kišom na Adriatici. Ulazimo na Ćićariju i u Istru. Zapjevam Ronjgovu Krasnu zemlju. Dvije noći smo spavali kraj Ronjgi, njegovog rodnog mjesta. Penjemo se na Brložnik. Težak je to uspon, ali uz odličnog, strpljivog Damira bez problema stižem na vrh koji pruža neopisiv pogled na Kvarner. Slijede Orlove stijene i napokon Poklon. Domaćini, Jelena i Igor, ljubazni planinarski par iz PD Opatija nas dočekuje s maneštrom od kukuruza i palačinkama. Divota! Napokon hodamo po istarskoj zemlji. Osjećaji zadovoljstva i sreće što se približavam domu bujaju u meni. Istra nas je dočekala obasjana suncem. Sunčamo se na Kremenjaku. Prelazimo Sisol i završavamo dan u Kožljaku gdje noćimo u školi. Uz Davorku, koordinatoricu pratnje ove moje avanture i uz njene nezamjenjive, preukusne palačinke nastavljamo put. Redaju se Vozilići, Plomin, Plomin luka, Standar, Rabac. Slijedi uspon prema Labinu koji je uz slapove pravi doživljaj. Zaustavljamo se na labinskom starom trgu pijemo hladno pivo a potom dan završavamo na Mostu Raši. Tu nas čeka Maurizio, planinar iz pulskog PD Glas Istre i vozi kod sebe u Rakalj. Njegova majka nam je priredila obilnu spizu a otac piće, odličan smokvenjak i slavulju, rakiju od kadulje. Izvrsno! Put nastavljam uz pratnju Davida, mog prijatelja-vodiča koji me je lani otpratio na Triglav. Zanimljiv mi je bio stari utvrđeni gradić Mutvoran i Nezakcij, ruševine starokršćanskog naselja koje smo obišli. Spomenuo bih i izvrstan ručak kod Davida, orada divljakuša s krumpirom. Dogodila se i večera s PU Gojzerica uz odličnu zafrkanciju.

Posljednji dan

Osvanuo je posljednji dan na Vii Adriatici. Kako sam se uz mog učitelja Sergia približavao rtu Kamenjak tako su me ispunjavali neopisivi osjećaji veselja, ponosa, pobjede sreće. Stižemo do Premanture, rta Kamenjak pa i do egzotičnog Safari bara, neposredno pred cilj. Čujem glasove, pozive, osjećaji bujaju u meni dok se s kompanjonom penjem stepenicama na vidikovac, zamislite krajnju točku Bajke Via Adriatice. Preplavljuje me neopisivo uzbuđenje, veselje, zadovoljstvo, sreća. Dočekalo me je stotinjak prijatelja. Bilo je tu Međimurje, Zagreb, Rijeka, Opatija i naravno Istra. Atmosfera je bila fantastična, nezaboravna.

Na kraju, ova moja bajka zvana Via Adriatica za mene je otkriće. Upoznao sam puno dobrih ljudi s kojima ću se sigurno još družiti i prijateljevati, upoznao sam našu predivnu domovinu i na koncu sam upoznao i sebe. U nama se skriva ogroman potencijal kojeg treba otkriti i osloboditi. Otkrio sam užitak dugotrajnog hodanja i boravka u prirodi što je neopisivo, fascinantno. Svakako moram spomenuti da mi se je srčani tlak snizio, probava regulirala i tjelesna težina smanjila. Zamislite 12 kg! Zato hodajte, idite u prirodu, ona će vas ispuniti veseljem, blagostanjem i zdravljem, a osloboditi stresa, našeg velikog neprijatelja.

Povezane vijesti

• S elektrodom u kralježnici paralizirani ponovno prohodali
• FERUČO LAZARIĆ: OSTVARILA MU SE ŽIVOTNA ŽELJA, slijepi planinar iz Savičente na vrhu Olimpa
• ŠETALI PO ŠPAGI IZNAD GORTANOVE UVALE "Nema zime ni straha. Kad se popneš cirkulacija proradi, najradije bi se skinuo"