U današnje vrijeme, kada se svjetska politika čini upravo poremećena, Titovo nastojanje da u suradnji sa zemljama u razvoju izgradi pravedan i siguran svjetski poredak, čini se aktualnim i ponovno se razmišlja o nekom takvom „trećem putu”. Bez obzira kako se to danas željelo ideološki vrednovati - zahvaljujući “partizanskom duhu“ neovisnost Titove Jugoslavije se, unatoč svim unutarnjim problemima, mogla održati punih 35 godina

Ugledna povjesničarka istarskog podrijetla dr. Marie-Janine Čalić izazvala je veliku pozornost europske stručne javnosti svojom novom knjigu o Josipu Brozu, izdanom pod naslovom „Tito – vječni partizan“. Profesorica istočnih i jugoistočnih studija na sveučilištu u Muenchenu obradila je lik i djelo jugoslavenskog maršala na oko 400 stranica, a knjiga je odmah dobila medijsku pažnju u austrijskim i njemačkim listovima te na medijskoj mreži Deutsche Welle. Prije nekoliko godina dr. Čalić je napisala knjige o povijesti Jugoslavije i jugoistočne Europe.

Marie-Janine Čalić je, što je zanimljivo istarskoj javnosti, kćer poznatog novinara i publicista dr. Eduarda Čalića (rođenog 1910. u Marčani, preminulog 2003. u Salzburgu) čije su povijesne teme bile vezane uz nacizam i Treći Reich.

- Nova knjiga koju ste napisali nosi naziv „Tito – Vječni partizan“. Smatrate li da je Josipa Broza u povijest upisala partizanska borba, a manje kasnije 35-godišnje vladanje Jugoslavijom kao zemljom „nesovjetskog socijalizma“?

- Ova oba aspekta stoje u svezi jedan s drugim. Za Tita je Drugi svjetski rat bio, kako je sâm govorio, najvažnije vrijeme njegova života. Tada je najviše dao od sebe. Jugoslavenski partizani bili su konačno i jedini kojima je uspjelo gotovo bez pomoći sa strane potući okupatore. A Tito je bio jedini vrhovni komandant antihitlerovske koalicije koji je stalno boravio na ratnom području. Sve je to nakon 1945. bio najvažniji temelj legitimiteta njegove vladavine. Onda se dogodio sukob Tita i Staljina, a Tito je u Jugoslaviji izgradio poseban model socijalizma. Ni jedan drugi komunistički vođa nije u vlastitoj zemlji uživao toliku podršku kao on. Tito je do konca života ostao uvjereni komunist, ali nije bio doktrinarac.

Raspad Jugoslavije

- Kako je Tito postigao nemoguće – da Jugoslavija ostane nezavisna država?

- Moja knjiga pokazuje kako je bilo teško braniti neovisnost Jugoslavije protiv miješanja velikih sila ili protiv politike „interesnih sfera”, kako se tada govorilo. Titu je to uspjelo samo jer se kako na Istoku, tako i na Zapadu, premda nevoljko, priznavao njegov autoritet koji je on postigao u ratu. Vanblokovska politika koju su podržavale zemlje u razvoju bila je važan faktor da se osigura nemiješanje u unutarnje poslove Jugoslavije. U današnje vrijeme, kada se svjetska politika čini upravo poremećena, Titovo nastojanje da u suradnji sa zemljama u razvoju izgradi pravedan i siguran svjetski poredak, čini se aktualnim i ponovno se razmišlja o nekom takvom „trećem putu”. Bez obzira kako se to danas željelo ideološki vrednovati - zahvaljujući “partizanskom duhu“ neovisnost Titove Jugoslavije se, unatoč svim unutarnjim problemima, mogla održati punih 35 godina.

- Raspad Jugoslavije, o kojem ste i prije pisali, objašnjavate kao poraz Titova životnog projekta. Nije li uspjeh što je druga Jugoslavija, nakon 1945. godine, ipak zaživjela?

- Bez Tita druge Jugoslavije vjerojatno ne bi više bilo. Nacionalisti, ustaše i četnici, bili su ionako protiv takve države. A kralj, njegova vlada i vođe etabliranih stranaka su zemlju takoreći predali kada su 1941. otišli u emigraciju. Jedino su se komunisti borili za opstanak Jugoslavije. U međuvremenu su Britanci i Amerikanci pravili planove kako bi nakon rata zemlju podijelili u dva dijela – u jedan zapadno-hrvatski i istočno-srpski dio. Tito se, dakle, nije samo u ratu nego i na međunarodnoj pozornici borio za Jugoslaviju. Doduše on je i podcjenjivao predstojeće probleme. Živio je u uvjerenju da će u socijalizmu nacionalizam sam od sebe nestati. Ali već u šezdesetim godinama morao je priznati da se u ovome prevario. Od tada je bio sasvim svjestan kakvu je razornu moć imalo nacionalno pitanje. Odatle potječe njegov poznati apel: Čuvajte mi bratstvo i jedinstvo „kao zjenicu oka”! Međutim, mnogi izazovi nisu mogli biti svladani, kao na primjer razlike u prihodima i nivou razvitka između republika, dok su međunarodni dugovi rasli u nedogled. Kroz modernizaciju, industrijalizaciju i obrazovnu revoluciju nastali su slojevi koje ideologija radničke i seljačke države, odnosno komunistički jednopartijski sustav nije mogao zadovoljiti. Osim toga, Jugoslavija se morala otvoriti i reformirati da bi mogla biti u stanju da u globalnoj svjetskoj ekonomiji trgovinski posluje i dobiva kredite. Iz te konstelacije nastala je dinamika koju partija, a time i Tito nisu više bili u stanju trajno kontrolirati.

Umjereni autokrat

- Kako ocjenjujete Titov lik – kao diktatora, demokrata, apsolutista, prosvjećenog komunista, autokrata?

- Tito se na da smjestiti ni u jedan šablon. Njegova vladavina bila je skrojena sasvim po mjeri njegove vlastite osobe. Zanimljivo je promatrati kako se ova vladavina tijekom godina mijenjala i kako je on svoju ulogu dalje sam razvijao. Pojam „diktator” odgovara samo u tom slučaju ako se pojam definira sasvim općenito u smislu „nedemokratski vladar”. Za razliku od stanja kod Hitlera i Staljina u Jugoslaviji nije bilo masivnih političkih „čistki”, genocida i osvajačkog rata. Tito je nakon Drugog svjetskog rata najprije instalirao staljinistički sistem. Htio je najprije u Jugoslaviji izgraditi model poput onoga u Sovjetskom Savezu, pa je tako postojala jedna jedinstvena ideologija, jednopartijski sustav i monolitno jedinstvo Komunističke partije, dirigirana ekonomija, medijski monopol i teroristička tajna policija. KPJ je priznavala diktaturu proleterijata. Međutim, već u ovoj fazi jugoslavenska je vlada mnogo intenzivnije nego sovjetska nastojala uvjeriti građane u ispravnost svoga projekta. Ona je nacionalizirala sredstva za proizvodnju, ali je oklijevala s kolektivizacijom poljoprivrede, nju je samo djelomično provela u djelo, a zatim je povukla.

- To se promijenilo nakon 1948.?

- Nakon prekida sa Staljinom najprije je uslijedila liberalizacija partije, a zatim i čitavog političkog sustava. Šezdesetih godina postojao je određeni pluralizam medija i mišljenja, kao i sloboda putovanja. Toga u Istočnom bloku nije bilo nigdje. Naravno, unatoč tome ovaj sistem nije u smislu zapadnih zemalja bio demokratski. Postojale su kontrola medija i druge represije, na primjer otkazi iz političkih razloga, politički montirani procesi i likvidiranja političkih neprijatelja u inozemstvu. Stoga bi se Tita moglo najprije nazvati „umjerenim autokratom”. Unatoč tome: kada je 1980. umro njegov ugled u svijetu bio je iznad ideoloških blokova.

- Danas se o Josipu Brozu govori, uglavnom, crno-bijelo. Vi ga na 400 stranica ocjenjujete podrobno, u nijansama, kao složenu povijesnu ličnost?

- Tito poput mnogih povijesnih ličnosti ima svoje svijetle i tamne strane. S vremenskom i prostornom distancom možda je lakše i diferenciranije ovo prikazati. Velike biografije poput onih Jože Pirjeveca i Slavka i Ive Goldsteina sadrže već diferenciranija vrednovanja. Ali u javnom prostoru bavljenje Titom kao i Jugoslavijom uopće jest politikum. Prošlost se koristi da se pomoću nje vode polemike. Ove konačno i potpomažu traženje povijesnog identiteta i opcije za budućnost. Stoga je „Tito” metafora za aktualne političke i društvene sukobe, a time ujedno i figura koja dijeli i polarizira. K tomu publicistika je puna legendi i teorija zavjere. Međutim, jedan povijesni lik ne bi se smjelo napraviti objektom voajerizma jednako kao ni projekcijom vlastitog svjetonazora, nego ga tumačiti i razumjeti u njegovom povijesnom kontekstu.

Bijesni Churchill

- Istra je jedina hrvatska regija koja još uvijek ima ulice i trgove nazvane Titovim likom. Kakav je odnos Istre i Tita – te Tita i Istre? Je li ujedinjenje Istre s Hrvatskom i tadašnjom Jugoslavijom njegovo najveće ratno postignuće?

- Uzmimo to jednostavno kao povijesnu činjenicu da su partizani odnosno narodnooslobodilačka vojska bili oni koji su omogućili ujedinjenje. S obzirom na međunarodni položaj bio je to delikatan pothvat. Rat još nije bio dobiven kada su Titove jedinice stvorile gotove činjenice i „oslobodili” Istru – protiv volje saveznika. Churchill je zbog toga bio toliko bijesan da je htio Jugoslaviju potpuno odbaciti. „Neka Tito u svojim brdima bude prepušten sam sebi i neka se dinsta u svome balkanskom sosu”, pisao je svome ministru vanjskih poslova. Što bi, naravno, s obzirom na strateški položaj Jugoslavije bilo vrlo nerazborito. Na drugoj strani: pa ni Staljin nije u toj stvari podržavao Tita. U tom trenutku on nije želio izazivati konflikt sa zapadnim saveznicima. Na koncu je Titu uspjelo Istru priključiti Jugoslaviji, ali ne i grad Trst. Osim toga treba kazati: mnogi protivnici režima pali su kao žrtve ovog „oslobođenja”, i mnogi Talijani su napustili zemlju.

- Tko je, po Vašem mišljenju, „krivac“ za raspad Jugoslavije – propast socijalizma u Europi ili nacionalizam u Jugoslaviji? Ili kombinacija nacionalsocijalizma kojeg je potaknuo Slobodan Milošević?

- Kod tako kompliciranih događaja kao što je raspad države ne postoji samo jedan krivac, samo jedan uzrok. Prema mome mišljenju tomu su pridonijele tri činjenice. Jugoslavija – od Slovenije do Kosova – bila je etnički raznolika, a istovremeno socijalno-ekonomski ekstremno nejednako razvijena. Iz te činjenice nastali su interesni konflikti koji su se za vrijeme duboke ekonomske krize kao i krize sistema osamdesetih godina sve dalje zaoštravali. U tom vremenu – Tito je već bio mrtav – vodstva federalnih jedinica nisu se ni u čemu više mogla dogovoriti, država na saveznom nivou praktično nije više funkcionirala. Osim toga socijalizam je kao integrativna ideologija posvuda doživio slom. I SKJ se raspao. Na koncu u Jugoslaviji nije više postojao nikakav priznati mehanizam koji bi posredovao kod smirivanja konflikata između republika. K tomu su na pozornicu nastupili i političari i intelektualci koji nisu više bili spremni na kompromise, nego koji su zastupali samo još nacionalističke interese. Nakon što je nestalo starih sigurnosti, a strahovi zbog budućnosti postali još jači, mogao se nacionalizam proširiti među stanovništvom. Koncem osamdesetih godina, a time smo kod Miloševića, jezik i politika postali su sve agresivniji.

Revizionizam i istina

- Obrađujete temu odnosa Tita i SFRJ sa SR Njemačkom i DDR-om te, kako prenosi Deutsche Welle, smatrate da su odnosi s Bonom bili razvijeniji. Zašto? Jesmo li zbog toga imali gastarbajtere, radnike na privremenom radu u Njemačkoj?

- Što se tiče njemačkog pitanja, Tito je tu imao sasvim vlastiti stav. Kada je 1955. Hruščov posjetio Jugoslaviju, Tito mu je rekao da bi se Njemačka uskoro smjela ujediniti. Što naravno Moskva nije željela. Stoga je 1957. na ekonomski pritisak Sovjetskog Saveza Jugoslavija priznala Istočnu Njemačku. Na to je Savezna Republika Njemačka prekinula diplomatske odnose s Beogradom, ali su kulturni, privredni, trgovinski i kreditni odnosi tekli i dalje. Time je Bonn htio spriječiti da Jugoslavija skrene u Istočni blok. U okviru nove istočne politike Willyja Brandta Jugoslavija je konačno koncem šezdesetih godina dobila na važnosti kao politički faktor. Glas Jugoslavije imao je težinu u Trećem svijetu, ali i u Istočnom bloku. I taj glas bio je potreban za pospješivanje politike popuštanja napetosti između Istoka i Zapada koja je bila preduvjet za ponovno ujedinjenje Njemačke. Willy Brandt je naglasio: „U našoj istočnoj politici Jugoslavija je od početka imala izuzetno mjesto.” Zato su se odnosi normalizirali, sklopljen je ugovor o radnoj snazi, gastarbajterima, i Jugoslaviji je dodijeljena „pomoć u kapitalu”, a to znači krediti u iznosu od jedne milijarde njemačkih maraka. Sedamdesetih godina Savezna Republika Njemačka bila je najvažniji jugoslavenski partner u vanjskoj trgovini. Moja istraživanja pokazuju da je Titova Jugoslavija pridonijela širenju „duha popuštanja”: jer je održavala informacije i komunikaciju između blokova, jer se u okviru Ujedinjenih naroda zauzimala za tu politiku prema Trećem svijetu i jer je konačno u okviru Konferencije za sigurnost i suradnju u Evropi radila na razoružanju i izgradnji povjerenja.

- Jesu li odnosi s Italijom normalizirani 1953. nakon Tršćanske krize ili tek potpisima u Osimu? Kako gledate na revizije povijesti i izjave o „talijanskoj Istri“ koje smo čuli i prošle godine?

- Takvi revizionistički glasovi pojavljuju se s vremena na vrijeme. Osim pritužbi „esula” i zahtjeva za revidiranjem granica bilo je također ekonomskih problema. Na primjer, Tito se 1974. tužio Helmutu Schmidtu da Italija u okviru Evropske zajednice zagovara kako bi se spriječio uvoz mesa iz Jugoslavije. U privrednom pogledu zatvaranje granica je bio velik problem. Ali Italija je i nakon Osimskih sporazuma ostala nepredvidiv susjed.

- Stručna javnost pamti djelovanje Vašeg oca, povjesničara dr. Eduarda Čalića i njegove knjige o nacizmu i predratnoj Jugoslaviji. Koliko su Vam one inspiracija za današnji rad?

- Svaka generacija i svako vrijeme promatraju prošlost iz svoje perspektive. Sadašnjost sa svojim mijenama postavlja uvijek nova pitanja, a također nudi i nove odgovore. Da bi se do ovih došlo, bilo je i ostaje važno: nastojati za neovisnim mišljenjem, imati hrabrosti nekada zastupati i neugodnu istinu te nadati se da se vlastitim knjigama može doprinijeti boljem razumijevanju povijesti i sadašnjosti.

Povezane vijesti

• Knjiga koje povezuje dvije regije
• Život je sačinjen od "Kapi radosti"
• Predstavljena knjiga "Novi testament" tiskana u Urachu 1562. i 1563.