Nepisano pravilo u obliku preporuke da osnovnoškolska djeca u svojim torbama ne nose na leđima više do 10 posto vlastite težine i dalje je utopija! Situacija se pogoršava iz godine u godinu, unatoč apelu i nastavnika i roditelja i većeg dijela struke da se takvoj praksi, lošoj za dječju kralježnicu, stane na kraj. Sve je više roditelja koji ukazuju na problem da su im djeca, zbog preopterećenosti nepotrebnom težinom torbi krcatih knjiga i pribora, izrazito pogrbljena što može ostaviti posljedice na njihovo zdravlje i tijelo. Većina roditelja o tome javno šuti, no ne i Danijela Komljenović iz Rovinja, majka troje djece među kojima najstarije ide u šesti razred.

"Svi se ograđuju od toga da kažu točno pravilo o preporučenoj težini torbe. Obzirom da je naš školski sustav takav kakav jest, o njemu bi se dalo pričati. O težini torbi nema ništa pisano i to samo zato da se mi roditelji, koji oko toga pazimo, ne bismo za takvo pravilo uhvatili", priča Danijela Komljenović. I poznati pulski fizioterapeut Goran Marjanović, koji radi s puno djece i sportaša, kaže da (pre)teška školska torba svojim opterećenjem krivi kralježnicu i istodobno tjera djecu na krivo držanje.

Uzmimo primjer iz realnog života: učenici viših razreda, između 11 i 14 godina, i tjelesne težine od 35 do 50 kilograma, na leđima nose torbu od 6 i pol do 8 kilograma. Radi se o preko 20 posto težine njihovog tijela što je suprotno nepisanom pravilu ili preporuci, no nitko se na to ne obazire. Sreća je u nesreći, u svakom slučaju dobra okolnost, da je posljednje dvije pandemijske godine u školske rasporede uvedena praksa blok-sati čime se smanjuje broj predmeta u danu te je zato u učeničkoj torbi i manje knjiga te, samim time, i manja opterećenost.

Naravno, iz takve torbe izuzete su kutije za fiziku, kemiju i tehnički odgoj, ali i likovni pribor i oprema za tjelesno-zdravstvenu kulturu koja uključuje i par tenisica. Geografski atlas nosi se po potrebi koja ovisi doslovno o volji nastavnika pojedine škole, a velika većina učenika nosi još i marendu te bocu s tekućinom. Težina torbe koju osnovnoškolsko dijete nosi na leđima ekvivalent je situaciji u kojoj čovjek od stotinjak kilograma na leđima svakodnevno nosi, i s njome prolazi možda i po nekoliko kilometara, vreću težu od 20 kilograma.  

Danijela Komljenović, inače zdravstvena radnica, navodi da rasterećenje djece preporučuju i ortopedi i medicina općenito, ali se naše školstvo ne vodi za tim.

"To su apsurdne stvari! Pukne vam film! Ja gledam iz zdravstvene perspektive: djeca su sve više iskrivljena, moje dijete koje je rođeno s malo manje razvijenom finom motorikom ionako ima ukočene tetive i možete zamisliti koliko ga to boli. Tu su sve više i skolioze, sve više drugih zdravstvenih problema i sve zbog teške torbe", kaže ova majka koja dodaje da djeca, koliko god im je teško, prihvaćaju situaciju jer im školski sustav ne daje izbora, kao ni roditeljima.

"U principu, nama sustav ne dopušta da se izborimo za svoju djecu. Gleda se samo plan i program, a nitko se ne pita što će pet knjiga iz jednog predmeta!? Stavite jedan udžbenik! Što je najgore od svega, problem je rješiv", navodi Komljenović koja rješenje vidi u ormarićima. Kaže da na svome djetetu već prepoznaje određene zdravstvene poteškoće poput pogrbljenog držanja za koje je uvjerena da će vremenom postati izraženije.

Stručno, ali sasvim suprotno mišljenje o utjecaju težine koju školska djeca nose na svojim leđima, dao je dr. Davor Pavlović, dječji ortoped iz Poreča. Po njegovim riječima, dugotrajne posljedice ovakve prakse poput skolioze nisu moguće, iako navodi da je to sustavni problem koji se rješava već trideset godina.

"Težina školske torbe i skolioza nemaju veze jedno s drugim. Stvar je u tome da preopterećenje torbi ne smije biti takvo, nego bi trebalo ići ukorak s tehnologijom. Djeca ne trebaju vući za sobom torbe i stvari koje bi trebale biti u školi, ali to je problem obrazovnog sustava koji se mora riješiti na razini školstva", kaže Pavlović.

"Nikakve skolioze se tu ne razvijaju, to je bajka i to nije nigdje dokazano. Za skoliozu se ne zna kako se razvija, jer ona je sistemska bolest. Ali svakako treba razgovarati o tome da se mladi organizam ne preopterećuje, jer to je organizam koji se mijenja i koji raste; kad ga više opteretiš, teže mu je i zašto ga opteretiti ako nije potrebno", navodi Pavlović.

Ostavljanje knjiga i školskog pribora u ormarićima, što podrazumijeva cjelodnevna nastava za koju se mnogi roditelji zalažu, u brojnim je europskim zemljama uobičajena praksa već dugi niz desetljeća. Dr. Pavlović se slaže da bi i naše školstvo trebalo pratiti takav trend i potkrepljuje stav činjenicom da bi na taj način obrazovni sustav bio ne samo lakši iz fizičke perspektive, već i kvalitetniji i pristupačniji djeci koja bi mogla, nevezano za obiteljsku situaciju, učiti i vježbati isključivo u školi, u kontroliranim uvjetima.

Utjecaj težine školske torbe na dječje zdravlje prokomentirao je i dr. Oleg Nikolić, ortoped iz rovinjske Specijalne bolnice "Dr. Martin Horvat". "Preporuka Svjetske zdravstvene organizacije je da djeca nose do 10 posto svoje težine, tolerira se i 15 posto, ali u principu je važno naglasiti i pravilno nošenje torbe koja mora biti visoko na leđima. Skolioza ne može direktno biti uzrok težine školske torbe, ali svakako može potaknuti bolan sindrom poput križobolje i vratobolje", rekao je Nikolić.  

Rješenje ovog vječnog problema našeg odgojno-obrazovnog sustava postoji, ali za njega nema volje, jer se ide linijom manjeg otpora, ali i na korist izdavača koji čitav sustav drže u šaci. Dok netko s vrha ne promijeni ploču, sve će to morati podnijeti nejaka dječja leđa.

Povezane vijesti

• Tko prepisuje, dobiva ukor
• U istarske škole krenut će 90 prvašića manje nego lani
• Prijem za najbolje učenike u Vižinadi