Što se dogodilo na Tićanu na današnji dan,11. rujna 1943. godine? Nakon kapitulacije fašističke Italije te početka općenarodnog ustanka kada su redom padali fašistički garnizoni diljem Istre, iz Pule je prema Trstu krenula kolona kamiona puna talijanskih vojnika s ratnom opremom. U to vrijeme nije bilo organizirane partizanske jedinice na području Poreštine već samo ustanici, naoružani ljudi, žitelji toga kraja koji su se oružja domogli osvajanjem talijanskih garnizona.

Dr. Ante Šonje u Zborniku Poreštine (prva knjiga, 1971.) podrobno opisuje što se tih dana događalo na Višnjanštini: "Jože Šuran je 8. rujna 1943. godine doznavši da je kapitulirala Italija, hitno krenuo u Levake, gdje je na zasjedanju bio jedan dio partijskog rukovodstva za Istru (KPH). Na tom je zasjedanju donesena odluka da se narod digne na ustanak i razoružaju karabinjerske stanice. Šuran je sutradan (9. rujna) na ustanak digao sela Višnjanštine i izvidio kakva je situacija na karabinjerskoj stanici u Višnjanu. 

Oko 60 ustanika opkolilo Višnjan 

Višnjanski se karabinjeri nisu htjeli predati bez otpora. Rano ujutro, 11. rujna 1943. godine, oko 60 ustanika okolnih sela opkolilo je Višnjan. Šuran je, nakon što su razorene sve telefonske veze prema Višnjanu, skupa s Papićem (župnik iz Svetog Ivana od Šterne; opaska autora: nije Papić već Kazimir Paić) i Pinezić Zvanom iz Kringe, navalio na karabinjersku stanicu. Oko 10 karabinjera dalo je znak za predaju odmah nakon što su eksplodirale prve bačene bombe u dvorište, pred vrata karabinjerske stanice. Poslije predaje karabinjera ustanici su kao mravi sa svih strana nadirali u centar mjesta. Jože Šuran je s oružjem karabinjerske stanice oboružao oko 20 ustanika i sam osobno izvjesio hrvatsku trobojnicu sa zvijezdom petokrakom na općinskoj zgradi. Uz zgradu su postavljene straže, a u zgradu su ušli odbornici Narodnooslobodilačkih odbora.

Nakon toga stižu vijesti da se cestom iz Pule kreće kolona talijanskih vojnika. Svi su ustanici pohitali na raskrsnicu Tićan. Tu je oko 9.30 sati bilo skupljeno oko 1.000 ljudi. Ustanicima su se pridružile žene, djeca i starci. Priča se da je bilo veliko veselje i da su poneki popili hrvatice, terana i malvazije malo više nego što bi bilo potrebno. Prethodnica kolone talijanske vojske, što se povlačila pod ratnom opremom iz Baderne, u 10 sati je stigla do raskrižja Tićan. Tu je Komanda područja na čelu s Božom Kalčićem započela pregovore s komandom talijanske jedinice u pokretu. Bilo im je ponuđeno da se skupa sa partizanima bore protiv Nijemaca čiji se prodor prema Puli očekivao iz Trsta. Talijani su odbili prihvatiti borbu, naglašavajući da oružje nose samo radi obrane. Strah od Nijemaca požurio ih je predati oružje, pod uvjetom da ih se iz Rovinja morem prebaci u južnu Italiju. Tako su talijanski vojnici petnaestorici naoružanih partizana predali sve oružje, municiju, hranu i kamione s nekoliko vozača i uputili se prema Rovinju, gdje im je pružena obećana pomoć. Oko 3 sata popodne, kada je već oprema talijanske vojske bila razvučena u Pazin ili po okolnim selima, na raskrižje se vratila motorizirana izvidnica, koju su bili prethodno uputili Talijani prema Bujama, dajući znak da dolaze Nijemci.

Njemačka je vojska prešla most Ponte Porton na rijeci Mirni nadirući preko Vižinade. Bilo ih je oko 700, naoružanih, uz pratnju tenkova, blindiranih kola i s teškim naoružanjem. Na glas da od Vižinade dolaze Nijemci razbježali su se svi nesposobni za borbu, a ustanici su zauzeli borbeni raspored. Komanda je zauzela položaj u šumici s istočne strane Cestarske kuće, a oko 600 boraca raspoređuje s obadvije strane ceste prema Vižinadi, nedaleko raskrižja. Na Cestarskoj je kući bila postavljena netom dobivena teška talijanska breda (puškomitraljez )". 

Očajna borba u Tićanu

Dr. Šonje nastavlja: "U rumenilu rujanskog sunca koje se već nagnulo prema zapadu, vladala je grobna tišina. Na cesti, pred raskrižjem, pojavila se prethodnica njemačke kolone – motociklista pred luksuznim automobilom u kojemu su bila tri viša oficira sa šoferom. Mitraljezac Pinezić Ivan je iz Cestarske kuće otvorio paljbu od koje su na mjestu ostali pokošeni motociklista i oni u automobilu. Razvilo se puškaranje. Njemačka je kolona prestala napredovati, razvijajući opkoljavanje raskrižja u dijametru od 1 kilometra i po raskrižju otvorila paljbu teškim oružjem.

Ustanici su zapazili da su opkoljeni tek kada je desno krilo njemačkih vojnika dospjelo na cestu s lijeve strane raskrižja, sve do šumice u kojoj se nalazila vojna komanda. Tada je pala zapovijed da se svi što prije povuku i to po jedinom slobodnom puteljku, preko spomenute šumice prema Rapavelu. U naglom povlačenju, kojega su organizirala dva bočna krila, boreći se prema krajevima nespojenog njemačkog obruča, uspjeli su se probiti svi osim 86 boraca. Neki su zaostali zato što su štitili povlačenje, neki su se borili držeći položaje, a poneki nisu shvatili ozbiljnost situacije. Kada su Nijemci suzili obruč neposredno iza Cestarske kuće, nastala je posljednja očajna borba.

Neprijatelj je uspio borce, koji nisu pali, skupiti iza Cestarske kuće i tu ih je strijeljao. Nijemci su nakon završene borbe obišli bojno polje i svakom palom partizanu opalili iz pištolja metak u glavu. Od njih 86 spasili su se samo dvojica: Ritoša Anđelo, pokojnog Marka iz Briga, i kurir Mario Božić iz Rovinja". 

Krvavo ugušen ustanak u Istri 

Kada su strijeljali ustanike, prvi je pao Anđelo Ritoša, ostali preko njega i njegove glave tako da mu njemački vojnik nije pištoljem pucao u glavu. Uspio je dopuzati do sela Barići, teško ranjen u obje noge. Ni Božiću nisu pucali u glavu, premazao je lice krvlju. Spasili su ga mještani Škropeti i Livaki. Nakon rata obavljao je niz rukovodećih, mahom političkih dužnosti, bio je tajnik Tvornice duhana, predsjednik Skupštine općine Rovinj od 1959. do 1963. Preminuo je 1977. u 57. godini života.

U toj herojskoj borbi na Tićanu prvenstveno su poginuli ljudi iz okolnih sela Vejaki, Jadruhi, Perhati, Deklići, Žužići, Prašćari, Štuti i drugih. Iz pojedinih obitelji palo je više članova. Među mrtvima bilo je i pet talijanskih vojnika, koji su se nekoliko sati prije priključili partizanima. Nacistička Njemačka je već 10. rujna 1943. proglasila aneksiju tzv. Jadranskog primorja Trećem Reichu. Odmah nakon pada Italije, Nijemci su po svemu sudeći, još prije Hitlerove naredbe od 22. rujna kada je osobno zapovjedio da se istarski ustanak uguši brzom i odlučujućom vojnom intervencijom, odlučili preuzeti talijanske garnizone u Puli, Labinu, Rijeci i drugdje. Ustvari, njemačka kolona koja se sukobila s ustanicima na raskršću Tićan, nakon dolaska u Pulu, nastavila je dalje, 13.rujna prema Labinu i Rijeci.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam