Već po kokicama pred galerijom dade se zaključiti da ovo nije neki sterilni izložbeni prostor, a kada se naiđe na "instalaciju" od desetak bukalina, postaje jasno da je galerija produkt Paurovog smisla za humor i nagona za očuvanjem baštine

Malo idilično mjesto Muntić ni deset kilometra od najvećeg istarskog grada i na par kilometra od pulskog aerodroma, živi neki svoj ruralni mir među kamenim kućama. Zanimljivo je to selo osebujnih ljudi. Uostalom, tu po strani svih magistralnih putova jedno je ljeto na ledini gostovao čak i pravi cirkus. Velikog crvenog šatora, koji bi opet povukao Puležane u Muntić, više nema, ali ima galerije "Kapelan", u kojoj se od srpnja konstantno predstavljaju likovni umjetnici, dok mu stalni postav, zapravo inventar, čine brojni izlošci iz povijesti Muntića, Pule, Istre…

Galerija, iznikla iz stare obiteljske štale, specifično je mjesto, jednako kao što je specifičan njen voditelj Edi Pauro, u Muntiću, Puli i šire znan kao Bafo. Galerija je zapravo "muzej" spašenih i sačuvanih starina vezanih za istarsko selo i grad, podsjetnik na zanatstvo kroz stoljeća, ali i spomen na industrijalizaciju sela. Domaćin Bafo dođe kao neki kustos, o svakom predmetu sve zna.

Kokoš sprid galerije

- Lito i pol san dela svojim rukama galeriju iz štale. Sve je to bio jedan zahtjevan proces, proces stvaranja. Jer di god san dela, ja san krea znanje, učija san kako, i z betonom i z drvon, priča s ponosom Pauro.

Pred "Kapelanom" je prava seoska korta. S jedne strane drveni voz, s druge murvaš, muška murva bez ploda za hlad, kokošinjac…

- Čekaj Bafo, što koke rade pred galerijom?

- A to su moje kućne ljubimice. Jako su dobre, slušaju me, sve na zapovijed. A čuj, čude im se i posjetitelji, pogotovo ovi iz grada. Njima je to zanimljivo, priča Bafo i s ponosom pokazuje kamenu nastambu za kokice. Iznutra je kokošinjac ožbukao, da kokicama bude ugodnije.

- Dok drugi po selu žbukaju za turiste, ja žbukan za kokoše, priča prostodušni Pauro.

Već po peradi dade se zaključiti da ovo nije neki sterilni izložbeni prostor. A kada se pred zidom vidi i "instalacija" od desetak bukalina, koje skuplja godinama, postaje jasno da je galerija produkt Bafovog smisla za humor i nagona za očuvanjem baštine. Na dvije etaže pospremio je sve što ukazuje na živahan život sela kroz minula desetljeća, pa i stoljeća, od primitivnog alata, preko kućnih potrepština, pribora za osobnu higijenu, zabavu, igru, glazbu, do starih bicikala i motocikala.

Prvo nas vodi u sporedne odaje da bi pokazao još jedan drveni voz - na njemu je originalna registarska pločica iz doba Kotara Pula.

- Did je s tin vozon pelja fraške u pekaru na Punti u Pulu. I ni bi jedini, priča Bafo, poznati lik s pulske rokerske i bajkerske scene, kojeg mnogi pamte upravo po tvrdom dijalektu, tako nesvakidašnjem u tom urbanom krugu.

Već ulaskom u prizemlje galerije ljubitelji starina počinju doživljavati prva uzbuđenja. Vrijeme je tu stalo, ne zna nostalgični posjetitelj u što bi se prvo zagledao: prašnjave talijanske bicikle, babinu vitrina i baul, pradidov alat… Pod zidom se nižu motori iz 1950-ih: NSU Pretis, Puch Tomos i nešto noviji češki ČZ. Zašto se galerija uopće zove "Kapelan"?

Nadimak fameje

- Kapelan je nadimak naše fameje. Drugi Pauri imaju drugačije nadimke. Nadimak Kapelan ima i pisani trag od 1.500-ih, zapisano je u Arhivu u Pazinu. Mama misli da je to zbog crikve, ma da je tako to bi se sigurno znalo. Ja brijem - ali pazi, to nije potvrđeno - da je kapelan bio i neki zapovjednik, da je to od prije 500 lit kada su naši došli u Muntić. Moguće da je na ovom mjestu bila kao neka stanica za okrjepu i za konje, jer se nalazimo točno na starom putu od Barbana za Pomersku valu. Vidi se da je štala nadograđivana, ovakva je zadnjih dvisto lit, a kako je bilo prije i od kad su fundamenti, pitaj boga, priča Bafo.

Kapelan je i naziv muntićke udruge osnovane da bi promovirala kulturu, likovno stvaralaštvo, očuvanje starih predmeta, motorina i bičikleta Istre. Dok nas Pauro vodi kroz galeriju, kroz ruke prevrće i pokazuje pojedine izloške. O svakom bi mogao, a ima ih masu, pričati i pričati…

Galerija je otvorena u srpnju izložbom likovnih radova Sanje Pereša Macuka, također Muntićke, da bi potom uslijedila izložba Antonele Škuflić Savić. Od proteklog petka tu se mogu pogledati i fotografije Roberta Hrelje pod nazivom "Priče pulskih kvaka". Hrelja je dvije godine fotografirao stotinjak starih kvaka, nekih i starijih od sto godina, a jedinu ručno kovanu pronašao je na Villi Idoli na Verudi. I gdje takvo pulsko blago predstaviti nego u - Muntiću!

Tu se svakodnevno, od 16 sati do navečer, ili po najavi, mogu vidjeti i rukotvorine, poput kolana, ogrlica, kako bi se to po hrvacki reklo koje izrađuju Edi i Aurelio. Napiši samo Aurelio, on će se pripoznat. Tu su i minijature Edijeve majke Irene Pauro, s tipičnim muntićkim motivima, ali drugi njeni radovi. Dok su muški vjerni metalu i drvu, Irene rukotvori špagom, vunom, lavandom…

Na gornjem katu zatječemo čuvene rakljanske lonce, dječje pastole starije od 70 godina, drvene pijate, pinjate iz središnje Istre. Na podu je i velika stara vaga s grbom Habsburgovaca i serijskim brojem, a pripadala je Paurovoj babi iz Šegotići, "ka je imali ovce i zemlje". Većina toga, objašnjava Bafo, potječe iz fameje.

- Sve nastojim sačuvat. Sad se rušila jena štala, uspio san spasiti ča se moglo, da se ne baci. Većina je iz fameje, ali i ja san u điru, neko mi nešto da, pokloni, nastojim sačuvati starinu. I da bude jasno: ne kupujem i ne prodajem. Samo ne komerčo!, priča Bafo s istrijanskom baretom na glavi, kao pravi gospodar i domaćin.

Većina predmeta i namještaja obiteljsko je naslijeđe koje ljubomorno čuva i za svaki takav kus ima priču. Tek manji dio izložaka dobivao je od prijatelja i poznanika, njima možda i nedostaje povijesna potka, ali svaki će eksponat Bafo "ukrasiti" nekim komentarom, usporedbom, štorijom...

- Ovu jenu vetrinu mi je da susjed, ja san je reparira. I sad mi dođe jedan da bi je proda u Švicarsku. Ben, najdi si vetrinu, repariraj pa je prodaj. Ma da on bi da mi to delamo skupa, da restauriramo i prodajemo. Si munjen? Meni to ne rabi. Meni je dobro i ovako. Ko ne i opet ću delati po 10 ili 12 sati i nemati kad špendati šolde ča he zaradim, priča Bafo.

Da se ne shvati pogrešno, nije Bafo lakodelnjak - jasno je to svakome tko je vidio ovu štalu prije nego ju je silnim trudom pretvorio u galeriju. I nije za zamjerit težnju životnoj filozofiji prema kojoj rabi delati da bi se živilo, a ne živiti da bi se delalo.

Vodi nas dalje galerijom i pokazuje stare staklene boćice, pištolu za pod vodu kućne proizvodnje, kakvima su ribu lovili "muli Polesani". Tu su i roženice baš iz Muntića, vlasnica kuće pronašla ih je čisteći šufit i dala Bafu da ih sačuva. Na podu je drvena škrinja iz doba Austrije, upisano je ime Dussich Johan (Dušić Ivan). Nepoznato je je li iz egzodusa Istrijana za Prvog rata ili iz carske i kraljevske vojske. Jedna vitrina rezervirana je za stare metalne kutije za kafe, začine, dolćune... S druge strane rekonstruiran je priručni banj s lavorom, britvom, sapunom u originalnom paketu iz davnog doba…

Tomosovi motori

Sve to prekriveno je izvornom patinom. U "Kapelanu" nema mjesta lažnjacima i šminki.

- A zašto bi skidao patinu? Sve je to izvorno. Sve je to iz upotrebe i tako to treba izgledati, kao da je neko to pustio tu prije mjesec dan. To je "pali i vozi", priča Bafo, dok nam pokazuje stare skutere na katu.

- Obično ljudi pitaju ča je to Vešpa ili Lambretta. Eko, sada imamo tu i Vešpu i Lambrettu i Primu NSU. Tu su pa hi gledajte, da vam ne objašnjava razlike, priča Bafo. Među motorima iz 1960-ih, uključujući i Tomosovog Kolibrića, tu je i jedan od prvih primjeraka APN "četvorke" s početka 1970-ih, dok se Tomosov ponos zapravo zvao AON, što je slabo poznat podatak pulskim motoristima.

- Motore san skuplja otkupljujući he po Istri pasanih trideset lit, objašnjava nam Bafo, zaljubljenik u oktane, ali i u pedale. Iznad motora, kao u sukobu dvaju svjetova, visi oprema za tovare i vole. Među ovješenim alatom su i dva držala za brusni kamen koja su se nosila za pasom. Sigurno je bilo gradskih posjetitelja galeriji koji su se čudili što bi se to moglo ugurati u ovakav, po falusoidnom obliku, nepristojan predmet.

Tobolac za brus

- To je tobolac. Jedan je od roga, drugi je od drva. Tu se držao brus za naoštrit kosu, priča Bafo. O svakom bi predmetu mogao ispričati neku štoriju. Po ljeti za to, kada dolazi više ljudi, ima i više prilike, dok je s krajem sezone malo stala posjećenost. Veselo je kada u Muntić stignu organizirane grupe, ali posebno je živo u "Kapelanu" na otvorenjima izložbi. Kako posjetitelji reagiraju na ovo mjesto?

- Kakve su reakcije?! Eko ti knjiga dojmova pa čitaj, kaže Bafo i prepušta nas libru ispisanom stotinama rukopisa. Zaustavljamo se na tekstovima na španjolskom:

"Muchas gracias Baffo por abrir el espacio de tu familia y darte magia a Muntic", napisao je Leandro iz Argentine.

"Maravilloso encontrado lugares aso en el camino, muchas gracias por la hospitalidad", poručuje pak Carmen iz Španjolske. Počelo je lokalno, ali je priča brzo prerasla granice sela.

Za kraj smo odabrali posvetu koju je napisala Antonela Škuflić Savić, čija je izložba nedavno skinuta s kamenih zidova "Kapelana", i koja sasvim dobro opisuje ovo mjesto.

"Lipo se tornati unazad i prisjetiti se stvari koje su bile svakodnevne, prisjetiti se uspomena kako je bilo nikad. Sretno od srca i bravo".

Povezane vijesti

• Ližnjan: I dalje vezan dok se redar ne vrati s godišnjeg
• Susjedov rotvajler rastrgao mi je psa, a nitko ništa ne poduzima
• U subotu razgledavanja materijalne kulturne baštine Općine Ližnjan uz stručno vodstvo i predavanja