Ručno beru samo selektivno određene redove gdje stroj ne može proći. Berba je sad već pri kraju. Ručno se bere puno manje. Teško je pronaći radnu snagu, a i ručna berba traje duže, dok je strojna proces koji je zatvoren, brz, čist. Od berbe do mošta s grožđem u doticaj ne dođe nikakva prljavština, pojašnjava Elio Radeka

Elio Radeka nije čovjek od okolišanja. Nije, doduše, niti od puno riječi, lamentiranja, niti od hvalisanja. Jedno će vam kazati odmah, izravno i u glavu: „Vinogradarstvo je krvav, mukotrpan, težak posao“. Neće, međutim, proći mnogo vremena, možda tek nekoliko sekundi, kada će praktički dijametralno suprotno dodati, skromno i ponizno, ali istovremeno iskreno i odlučno, kao da tek želi ustanoviti jesmo li zaista shvatili što nam je trenutak ranije htio reći: „Obožavam svoj posao. Zaista ga volim. Da ga ne volim, nikada ga ne bih radio“.

Dva desetljeća Kalavojne

Već 30 godina s rukama i nogama duboko u istarskoj crvenici, u vinogradarstvu i vinarstvu, Radeka ove godine slavi dva puna desetljeća otkako je osnovao vlastiti pogon, tvrtku koja proizvodi vino i maslinovo ulje – Kalavojnu. Firma je nastala u brajdama malenog zaselka Radeki Polje, niti deset kilometara od Pule. Radeki Polje je, da se zaključiti već iz imena, rodno mjesto diplomiranog agronoma, našeg sugovornika i domaćina Elija Radeke. Tamo su smješteni Kalavojnin vinski podrum, kušaona i punionica. I tamo, među lozom, koncem ovog tjedna nalazimo i Radeku. Ne slučajno. Na jednoj od njegovih kampanja u tijeku je sam finiš berbe grožđa. I to na stari način. Ručno.

- Čuli smo da će nam Elio za marendu dati parizer, šali se jedan od berača Aleks Bilić.

Ovo mu je prva berba u Radeki Polju. Inače u Kalavojni radi u odjelu za prodaju, ali ove je godine na terenu, osim već iskusnih berača, čitava ekipa iz firme. Ukupno ih je desetak. S poslom su krenuli u osam ujutro. Već pola sata kasnije merlotom su napunili nekoliko desetaka kašeta. Hodaju postrance poput rakova i beru brzinom munje. Ne žale se, pričaju, zbijaju pošalice. Ostavljaju dojam kolektiva na team buildingu, a ne skupine težaka. Vjerojatno i zato što znaju da im Radeka za ručak ne priprema dvije fete parizera i šnitu kruha, nego bogati roštilj. A vjerojatno i zato što su svjesni da ne čeka baš sve neobrano grožđe na njih. Većinu će ipak pobrati stroj.

Većinom strojno branje

- Kad su došle makine za beton nastala je uzrečica 'Ako ne bude moglo drugačije, 'ćemo magari na ruke', zafrkava se Aleks.

Vrijeme je, slažu se svi, idealno za berbu. Sunce možda blješti srpanjskom jačinom, ali temperatura nagoviješta dolazak prvih jesenskih dana. Sunčano je, no ne i pretoplo. Kraj babljeg ljeta ocrtava se tek u prisutnosti neumornog zrikavca koji kao da nadprosječno glasnom svirkom želi na životu održati svoje najdraže godišnje doba. Njegove disonantne tonove periodično pak prekida melodično šuštanje lišća vinove loze i oštar zvuk škara berača. Kakofonija, ali slušljiva.

- Ručno beru samo selektivno određene redove gdje stroj ne može proći. Berba je sad već pri kraju. Djelomično je obavljamo ručno, a djelomično strojno. Ručno puno manje. Teško je pronaći radnu snagu, a i ručna berba traje duže, dok je strojna proces koji je zatvoren, brz, čist. Od berbe do mošta s grožđem u doticaj ne dođe nikakva prljavština, pojašnjava Radeka.

Berba uglavnom počinje, poučava nas, oko 20. kolovoza. Prvo se prikupljaju bijele sorte jer one brže dozrijevaju, pa tek onda crne. Ova godina doduše, ističe, kasni sedam do deset dana. Sakupljanje plodova je, međutim, možda najatraktivniji i najopipljiviji, ali definitivno ne i najzahtjevniji ili najvažniji dio posla. U proizvodnji je svaki korak, od prvog do zadnjeg, jednako bitan. Na vinogradima se, kaže Radeka, jako puno radi tijekom cijele godine.

- Kaže se da vinogradarska godina kreće s rezidbom, a završava s čepom. U principu s poslom u vinogradu počinjemo čim padne lišće. Počinjemo s rezidbom, obradom tla i zimskim špricanjem. Nakon toga kreće pupanje, prvo tretiranje, pa zelena rezidba, opisuje vinar proces zahvaljujući koji na koncu iznjedri butelju vina.

U brajdi od djetinjstva

Radekin je otac, saznajemo, imao brajde. Vinar je s lozom upoznat od malih nogu i upravo je taj segment - rad u brajdi - još kao dijete doživljavao kao teškim, ali i koncem godine slatkim. Još mu je uvijek živo sjećanje na marende koje bi za vrijeme berbe radila baba. Ali otac se, unatoč obradivom polju, nije bavio lozom, već stočarstvom. Imao je farmu krava. No, njegov je sin Elio otišao u Zagreb na studij agronomije, završio fakultet, pa nakon toga, dobivši stipendiju talijanske vlade, boravio neko vrijeme u Firenzi gdje je proučavao maslinarstvo i gdje se, govori, prvi put, susreo s jako, jako dobrim uljem. Neko vrijeme je prošlo, vratio se kući i počeo raditi u Agroproduktu. Tamo pak nije bila dobra situacija, krajem '90-ih je ostao bez posla, ali je vinar, iako je mogao otići raditi kod prijatelja u Trst, odlučio ostati u Istri i tako započeo svoju proizvodnju. Doslovno od nule. Mic po mic. Grozd po grozd. Litru po litru.

- Kad sam krenuo u posao, nisam imao apsolutno ništa…niti jednu cijev, niti jednu bačvu. Doslovno ništa. Volim reći da je vinarstvo posao za tri, četiri generacije. A ne za jednu i onda kraj. Proizvođači poznatih francuskih chateau vina krenuli su sa starim drvenim bačvama prije nekoliko stoljeća. Godinama su griješili i iz toga učili, da bi se na kraju usavršili. Svaka priča bez faktora vremena i iskustva ne može dostići maksimalni nivo, smatra.

Elio Radeka je prvi u obitelji koji je, dakle, krenuo putem vinogradarstva. No teško da će biti posljednji. Njegov sin Marko trenutno studira agronomiju u Zagrebu i namjerava, barem zasad, nastaviti tamo gdje će njegov stari jedan dan stati. Istina, Marko se naoko čini nezainteresiranim za poljoprivredu, ali zapravo je jako dobro upućen u cijeli proces, od početka do kraja. U planu mu je, kaže, nastaviti očevim stopama.

Radeka je pak od one početne nule stvorio kvalitetnu vinariju, tvrtku ima u suvlasništvu s još jednim partnerom, posjeduje nekoliko vinograda malvazije, chardonnayja, žutog muškata, merlota, cabernet sauvignona i terana na ukupno 20 hektara svojeg zemljišta. Dio grožđa pribavlja u kooperaciji s još nekoliko vinograda. Ima tri dućana, dva u Puli i jedan u Velikog Gorici.

Svaka fameja je, veli, nekada imala svoju brajdu. Istra je nekoć, priča Radeka, imala 17 tisuća hektara vinograda, a danas možda pet tisuća. Trend je, zaključuje, u opadanju. No ne želi pojedinačno secirati sve probleme koji su doveli do toga. Ima ih, kaže, previše. Stoga izdvaja tek neke.

- Prvenstveno, drastična promjena klime. Naočigled. To nije pusta priča. Počinju se događati ekstremne suše, ekstremne temperature. Više nema pravila. A sve se to odražava na prinose. Mi ćemo sigurno u sljedećih pet do deset godina uvesti sustav navodnjavanja, otkriva.

I ova je godina za vinogradare u južnoj Istri bila je, ističe, dosta zahtjevna. U ključnim trenucima, veli, nije bilo kiše: „Do sredine lipnja nije pala jedna dobra kiša. Bilo je sušno i mislim da se vegetacija nije razvila kako je trebala, zrioba nije bila ujednačena. Sve u svemu, bit će ovo jedna prosječna godina. Niš' posebno, ali ništa ni pretjerano loše. Na 20 hektara zemlje očekujem 200 tona grožđa“.

Suša, bolesti i korona

Rukovodeći se krivuljama temperature i vlage, Kalavojnino grožđe šprica se protiv bolesti vinove loze - pepelnice i peronospore - otprilike pet do sedam puta tijekom vegetacije. Radeka napominje da i radi troškova i radi zdravlja špricanje nastoje svesti na najmanju moguću mjeru. Iako se ekološkoj proizvodnji približavaju koliko je god moguće, te je dvije bolesti, pojašnjava, nemoguće suzbiti na drugačiji način.

Osim suše i bolesti, tu je i bitka na tržištu. Danas se u trgovačkim centrima, dućanima, mršti se Radeka, može kupiti strano vino za malo novca. Neka od tih su, govori, dobra, a neka su loša. Svjestan je činjenice da nekim kupcima niska cijena prednjači nad kvalitetom. A onda je tu i, govori na koncu, ova godina koju je u potpunosti pošemerio koronavirus. Kalavojna je spala na 12 zaposlenika i zaposlenica, iako ih je prije pojave virusa imala više, a u sezoni čak 20.

- Korona je jako pogodila prodaju. Do kraja godine prognoziram pad od 50 posto. Moram priznati da se bojim posljedica koronavirusa i onoga što će donijeti iduća godina, iskren je Radeka koji nakon svega ipak još jednom ponavlja:„Da ne volim ovaj posao, nikada ga ne bih radio“.

Povezane vijesti

• Berba lavande na mirisnim poljima Krnjalože
• Odličan urod oborio cijenu maslinovog ulja
• PRINOSI MANJI, KVALITETA BOLJA Iz aktualne berbe proizaći će jako dobra vina