Vremeplov Glasa Istre
Od urušavanja stropa Medicinske škole do smrti beskućnika
(Arhiva Glasa Istre)
Urušavanje stropa Medicinske škole u Puli našlo se na naslovnici našeg tiskanog izdanja prije 18 godina. Velike kiše pokazale su koliko je zgrada bivše radiologije stare pulske Opće bolnice bila dotrajala i u kakvom se stanju nalazio prostor u kojem su svakodnevno obitavali učenici i profesori.
Napukao plafon
Naime, dio plafona se urušio, a na ulazu se počela urušavati i greda, pa je tadašnja ravnateljica Medicinske škole Gordana Ćoso zabranila ulazak u prostorije škole.
- Još kad smo se useljavali u prostor plafon je bio napukao i već se tada urušavao. Znalo se u kakvom je stanju zgrada. Bolnica ju je davno napustila jer je krov, odnosno terasa, u takvom stanju da ulaganje nema smisla, kazao je tada djelatnik škole te je dodao kako je bivša ravnateljica Biserka Šoštarek svejedno odlučila preseliti dio škole na radiologiju. Iako je bila upućena u stanje zgrade te je novac utrošila na nove parkete, zidove, klima-uređaje i namještaj, izostao je popravak krova kao najvažnije stavke.
Nakon urušavanja, učenici i djelatnici škole morali su pronaći način kako nastaviti s nastavom izvan dotrajalih prostorija. Događaj je ponovno otvorio pitanje sigurnosti učenika i zaposlenika, ali i činjenice da se na probleme sa zgradom upozoravalo još prije njezina useljenja. Za sanaciju objekta bila su potrebna značajna sredstva, a pitanje je bilo i ima li uopće smisla ulagati u zgradu koju je bolnica već napustila upravo zbog njezina lošeg stanja.
Danas, gotovo dva desetljeća kasnije, učenici i djelatnici Medicinske škole imaju potpuno drugačije uvjete za obrazovanje. Nova škola u blizini Opće bolnice Pula daleko je od prizora koji je 2008. godine završio na naslovnici. Ipak, priča o urušenom stropu ostaje podsjetnik na vrijeme kada su budući medicinari znanje stjecali u prostoru u kojem je, prije svega, bilo potrebno brinuti o tome hoće li im krov ostati nad glavom.
Na stranicama Glasa Istre pronašla se još jedna kritika o nedostatnim uvjetima za rad, ali i boravak - a to je stanje Autobusnog kolodvora u Puli. Pod naslovom »Grafiti i smeće kao dobrodošlica putnicima«, naš bivši novinar Davor Lipljan oštro je kritizirao stanje kolodvora, koji je mnogima prva postaja prilikom dolaska u Pulu.
- Umjesto da bude mjesto dobrodošlice u grad koji se diči poviješću, kulturom i turizmom, autobusni kolodvor zbog zapuštenosti izgleda kao mjesto na kojem se nedavno odigrao huliganski okršaj. Jedini dijelovi cijelog tog kompleksa koji barem djelomično razbijaju to sivilo su prometni uredi Pulaprometa i Briona Pula, komentirao je Lipljan. Iako je danas otvorena još nekolicina ureda različitih autobusnih prijevoznika u sklopu kolodvora, problem grafita i oronule fasade ne jenjava ni 18 godina poslije.
Na udaru su u našem broju prije 18 godina bile i institucije - Centar za socijalnu skrb i Crveni križ, zbog smrti beskućnika u Poreču, ali i uvjeta u kakvim je živio. Njegovo ime bilo je Marijan Majnić, imao je 58 godina, a radio je kao kuhar sve do nesreće u kojoj su mu trajno oštećene noge, zbog čega više nije mogao raditi. Živio je na rubu siromaštva, u napuštenom skladištu usred grada, gdje je i preminuo.
Jedna susjeda tada je za Glas Istre ispričala da je četiri dana prije Majnićeve smrti zvala Centar za socijalnu skrb i ispričala im kako mjesecima živi na rubu, u krpama, neopran i vjerojatno teško bolestan te da mu je potrebna hitna pomoć.
Svjedoci iz susjedstva opisali su potresnu sliku njegovih posljednjih dana. Prodavačica iz obližnje voćarne ispričala je da je Majniću često donosila voće i odjeću, naglašavajući da je bio u iznimno lošem stanju, dok su radnici obližnje autopraonice tek nekoliko dana prije smrti pozvali policiju i Hitnu pomoć uočivši da jedva hoda.
Prozvana ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Poreču Marija Trošelj istaknula je da je socijalni radnik nakon dojave obišao skladište, ali tamo nikoga nije zatekao. Naglasila je kako Zakon obvezuje na skrb, ali da je to u praksi gotovo neprovedivo zbog nedostatka smještajnih kapaciteta. Iz Crvenog križa, preko tadašnje voditeljice Đurđice Orlić, upozorili su na problem osoba s psihološkim oboljenjima koje često lutaju bez adekvatne terapije i sustavne skrbi, dodajući da im mogu pružiti hranu i odjeću, ali ne i krov nad glavom.
Ipak, nije dovoljno osjećati žaljenje tek kad netko tragično skonča. Ova tragedija opomena je da kao društvo ne smijemo okretati glavu od ljudi koji su na rubu egzistencije, koji ne znaju hoće li doživjeti sljedeći dan i gdje će spavati.
Vodnjanski kovač
Posljednja istaknuta priča Glasa Istre iz 2008. godine ipak je nešto toplija. Viktorio Voltić iz Vodnjana, tada osamdesetogodišnjak, osvrnuo se na posao kovača, kojim se bavio cijeli život, a sve što je naučio, kaže tada, dugovao je svom ocu i noniću. Kovanje je nekada bio iznimno cijenjen zanat, no razvojem tehnologije posla je bivalo sve manje.
- Nekada je bilo posla ko u priči, da se ni znalo kadi ti je glava, a kadi rep. Tada nije bilo nikakvih mašina za varenje. Sve se moralo delati ručno, a to je teže. Sada uz pomoć tehnologije točno znaju kolika je temperatura potrebna za kaliti, a ja sam sve naučio iskustvom, rekao je vrijedni zanatlija.
Iako je industrija ponudila jeftinije alate, Voltić je isticao da se ručni rad ne može usporediti s tvorničkim jer nudi trajnost i kvalitetu koju strojevi ne mogu nadmašiti. Tvrdio je da bi svoj ručno kovani kosir s lakoćom prepoznao čak i u najvećoj gomili.
Njegova priča ostala je upečatljiv podsjetnik na izumiruće istarske obrtnike, vrijeme kada se radilo predano i s osjećajem, te na vrijednosti koje ni tehnologija ne može potisnuti – iskustvo, strast i ponos u vlastitom radu.
