Uspon života
Od prašume do ledenog vrha: Troje Labinjana popelo se na 5.895 metara visoki Kilimanjaro
(Foto: Osobna arhiva)
Troje članova labinskog Planinarskog društva Skitaci uspješno se popelo na najviši vrh Afrike i najvišu samostojeću planinu svijeta, Kilimanjaro (Uhuru Peak) na 5.895 metara nadmorske visine. Katja i Denis Fable te Aleksandra Marinović u srpnju su ostvarili pothvat koji su dugo zamišljali, no uspon na Kilimanjaro pokazao im je da najveći izazovi nisu uvijek oni na stazi, donio im je fizičke kušnje, ali i nezaboravne lekcije o vlastitim granicama, spoznaje o sebi samima i snazi zajedništva.
Mala, ali odlučna ekipa
Sve je počelo jednim telefonskim razgovorom koji su Katja i Denis Fable uputili Aleksandri Marinović. Kada su rekli: "Mi ćemo na Kili, ideš li i ti?". Ideja o usponu na Kilimanjaro odjednom je prestala biti samo daleki san. Aleksandra je o tom pothvatu već ranije razmišljala, no upravo je taj trenutak bio presudan da im se pridruži. Tako je nastala mala, ali odlučna grupa članova PD Skitaci koja je krenula prema krovu Afrike.
- Sam uspon trajao je šest dana sa cca. 6000 metara nadmorske visine što uključuje aklimatizacijske uspone, naime, u dva smo se navrata penjali na višu nadmorsku visinu, na njoj radi aklimatizacije boravili par sati te se s nje vraćali spavati natrag na nižu nadmorsku visinu. Spust je trajao dva dana, govori nam po povratku labinski dipl. ing. geodezije i član PD Skitaci Denis Fable.
- Dan prije početka uspona boravili smo u Moshiju, gradu od 250.000 stanovnika, gdje smo iznajmili neophodnu opremu koja nam je nedostajala za uspon i boravak na takvoj visini. Moshi nas je iznenadio svojom živošću i bojama, ali također svojim kaosom i prljavštinom.
Glavne ulice su praktično sajam na otvorenom sa svim mogućim proizvodima. Na ulicama uopće nema bijelaca, i vrlo je naporno kretati se uz toliku koncentraciju prodavača, dok se noću ne izlazi bez pratnje. Večer nakon uspješnog uspona izašli mo u grad u pratnji nekoliko domaćih pratitelja, a hotel u kojem smo boravili čuvan je noću stražarima s dugim cijevima, kaže Denis te dodaje da su u se u usponu priključili hrvatskoj ekipi pod vodstvom iskusnog vodiča Franje Kmeta. Planinarili su Marangu rutom na kojoj se boravi u planinskim kućicama gdje su higijenski uvjeti i udobnost svedeni na osnovno, a sve je podređeno odmoru, aklimatizaciji i sigurnom napredovanju prema vrhu. Dnevna doza higijene jest mali lavor tople vode nakon cjelodnevnog planinarenja. Najteže je bilo u najvišem Kibo hutu, gdje je bilo jako hladno i izrazito vjetrovito. Srećom, na noć uspona, vjetar je pao.
- Tijekom sedmodnevnog uspona prošli smo kroz nevjerojatnu promjenu krajolika i klimatskih zona. Put je započeo u tropskoj prašumi na nižim nadmorskim visinama, gdje nas je pratila bujna vegetacija, majmuni i brojne vrste ptica. Dalje smo prolazili kroz zonu vrijesova i visokoplaninskih livada, kraj divovskih lobelija i senecija, zatim kroz suhi i surovi alpski pustinjski krajolik, sve do ledene, gotovo nestvarne arktičke zone blizu samog vrha. Na ruti smo noćili u kampovima Mandara Hut (2.720 m), Horombo Hut (3.720 m) i Kibo Hut (4.720 m), uz dodatne dane aklimatizacije u Horombo i Kibo Hutu. Upravo se ta odluka pokazala ključnom jer Kilimanjaro nije planina koju se osvaja snagom, nego strpljenjem. Iako tehnički nije zahtjevan, Kilimanjaro planinare stavlja pred sasvim drukčiji izazov, stalnu psihičku prilagodbu tijela visini, umoru i promjenama koje se događaju iz sata u sat. Svaki novi metar znači manje kisika, svaka noć donosi drukčiji osjećaj u tijelu, a svaki dan traži novu prilagodbu. Naime, na vrhu je 50 posto manje kisika u zraku te je tijelo u stalnom alarmu ukoliko su najbanalnije tjelesne radnje, koje ovdje uzimamo zdravo za gotovo, nagle i nepromišljene, ističe Denis.
Budući da su došli s nižih visina gdje je tijelo pod višim tlakom u visine s osjetno manjim tlakom zraka, i tijelo i oprema su se "napuhali" zbog nedostatka tlaka koji pritišće. Zato je potreban veliki oprez i jako puno unošenja tekućine da se tlakovi u tijelu postepeno ujednače. Stalno lagano kretanje, cirkulacija i unošenje tekućine glavni su lijek za neugodne promjene.
Kaže kako se najveće borbe nisu vodile samo na stazi, nego i u vlastitim mislima. Katja je prije polaska zamišljala da se penje na Učku, a ne na gotovo šest tisuća metara visok vrh Afrike. Denis se zbog probavnih tegoba više puta zapitao što mu je sve ovo trebalo, a u tim se mislima zbog glavobolja pridružila i Aleksandra. No, upravo su ti trenuci sumnje bili dio iskustva, suočavanje s vlastitim granicama i odluka da se ipak nastavi dalje.
- Posebna priča bio je završni uspon prema vrhu, poznat kao "summit push". Krenuli smo u 23.30 sati, usred noći, po hladnoći i mraku, a posljednjih nekoliko sati uspona činilo se beskonačnim. Cilj je bio stići do Gilman's Pointa na 5.681 metara i dočekati izlazak sunca, trenutak koji smo jedva dočekali. A kada je bilo najteže, stigla je pomoć iz neočekivanog izvora, tanzanijski porteri i vodiči cijelim su putem pjevali, bodrili nas, šalili se i vraćali osmijeh onda kada ga je bilo najteže pronaći. Njihova otvorenost, vedrina i spremnost pomoći ostavili su snažan trag na cijeloj ekspediciji.
Prosidba na vrhu Afrike
Uz njih je tijekom cjelokupnog uspona bilo čak 29 portera koji su se brinuli da cijela logistika stalno funkcionira besprijekorno. Do vrha nije bilo laganog hoda. Posljednje metre prema Uhuru Peaku više smo "lelujali" nego hodali. Visinska bolest svakome je donijela svoj izazov, glavobolje, mučninu, vrtoglavicu i potpuni nedostatak energije. Ipak, svo troje stigli smo do cilja. Na vrhu nas nije dočekala samo fotografija za uspomenu, nego i osjećaj koji je teško opisati. Bili smo presretni, ali još uvijek pomalo nesvjesni činjenice da smo se upravo popeli na Kilimanjaro. Uživali smo u prizorima oko sebe, zagrlili se i zaključili ono najvažnije, da smo odlična ekipa. Usput smo svjedočili i posebnom trenutku kada je jedan planinar upravo na vrhu zaprosio svoju partnericu, dodatno upotpunivši atmosferu tog nezaboravnog dana. Iz Tanzanije smo se vratili umorni, ali bogatiji za iskustvo koje ćemo dugo pamtiti, kaže Denis, te posebno ističe besprijekornu organizaciju cijelog uspona i ljude koji su ga omogućili, vodiče i portere velikog srca koji su svakim postupkom pokazivali koliko im je stalo da se planinari osjećaju sigurno i dobrodošlo.
Kilimanjaro ih nije ostavio istima. Prošli su kroz velike unutarnje borbe, naučili mnogo o sebi i vratili se s uvjerenjem da bi ovo iskustvo preporučili svakome tko želi upoznati svoje granice i pokušati ih pomaknuti. Sljedeći im je cilj Himalaja. Za sve koji žele čuti više detalja, fotografije i priče koje nisu stale u ovaj članak, članovi PD Skitaci pripremaju putopisno predavanje nakon ljeta, kada se dojmovi potpuno slegnu.
