Ma kakvi Maldivi...
Puljanka Barbara Unković svojim podvodnim mapama priča priče o našim plićacima
(Snimio Anton Unković)
Prvi jutarnji kupači na pješčanom dnu kupališta Saluga na Brionima mogu na spavanju zateći zajednicu morskih golubova. Jutarnje sunce raspršuje prekrasne boje po okolnim borovima, pod morem se događa čarolija svijetla dok ova plaha bića miruju. Nestvaran prizor i jedinstven je to doživljaj, kaže nam Barbara Unković iz Pule.
Naše more jest čarobno. Skriva bezbrojne priče, a Barbara ih skuplja s dna i skicama koje izrađuje pod vodom prenosi nam na kopno. Nama pred nosom, na par metara dubine, leži cijeli jedan šareni i kompleksni svijet podvodnih tunela i špilja, koralja, čudesnog životinjskog svijeta i tragova ljudi koji su davno živjeli s morem. O svemu tome nemamo pojma. Pa kako onda da zaštitimo more i da nam bude stalo do njega, kad ne poznamo ni naše prvo susjedstvo?
Morski plićaci kao šetnice
- Želim da se svi zaljube u more kao što sam se ja zaljubila. Želim svima otkriti ljepote dostupne svima. Samo tako, da ga upoznamo i razumijemo, možemo čuvati naš Jadran, kaže Barbara, iskusna roniteljica koja već pet godina crta tematske karte plićaka duž Istre i ucrtava lokacije za snorkeling, rekreativno ronjenje s disalicom. Za Barbaru su morski plićaci šetnice, koje je priroda uredila i kojima treba samo krenuti u šetnju.
Jeste li znali da su najobičniji crneji iz plićaka jedini srodnici ribica s koraljnih grebena koji žive u Sredozemlju? Jeste li znali da postoje ribe, poput pavlinke ili martinke, koje slažu gnijezda od algi baš poput ptica? Ili sivi hinac koji to radi s puževim kućicama? Sve se to zbiva u plićaku i vidljivo je s najobičnijom maskom. Pod vodom se mogu doživjeti neobični susreti, kao što se Barbara u Kostreni susrela s ogromnom jadranskom jesetrom, »dinosaurom« našeg mora. Ako ne zaronite nećete ni vidjeti živu tunu, hobotnicu, o murini da i ne govorimo.
- Od toga mora svi mi živimo, nekima je posao, nekima inspiracija, a more nas i hrani. I sva povijesna zbivanja u Istri išla su uglavnom preko mora. Volim reći da je more i jedini put koji povezuje čitav svijet, kaže Barbara.
Do sada je napravila podvodne mape 30 lokacija za ronjenje u plićaku u Istri. Svaku lokaciju prati ručno izrađen crtež podmorja, fotografije njenog supruga Antona Unkovića i zanimljive priče koje je Barbara neumorno istraživala. Dio tih lokacija objavljen je kroz projekt Istra Snorkeling na web stranici Turističke zajednice Istarske županije i kontinuirano se nadopunjuje. Karte i fotografije mogu se vidjeti i na stranici www.underwateraffair.hr.
Istra Snorkeling priča je za profiliranje destinacije, ali još je više namijenjena nama, domaćima, koji smo se od mora otuđili.
Podmorje iz slikovnice
- Počela sam crtati karte još prije 25 godina kad sam kao studentica radila u ronilačkim centrima, većinom u Rovinju, koji je tada bio meka roniocima na potonule brodove. To su bili ogromni centri, kakvih više danas nema, s po 200 ronioca u danu. Kao voditeljica ronjenja osjećala sam veliku odgovornost za svoju grupu pa sam počela skicirati teren da bih im na brifingu prije zarona lakše dočarala što nas čeka. Gazdama se to svidjelo i tako se počelo raditi. Te moje karte i danas im u Rovinju služe za prodaju izleta i po njima rade brifinge, kaže Barbara. Od malih je nogu u moru: isprva plivačica, maratonka, već sa 16 je zaronila s bocama, tada kao najmlađa i jedina cura u tom muškom svijetu. Potom je došlo razdoblje vrhunskog sporta pod vodom, ronjenje na dah, reprezentativni nastupi u orijentacijskom ronjenju, a onda i rutina poslovne žene.
- U vrijeme korone, nakon 18 godina u uredu, odlučila sam da moram nešto raditi u životu vezano za more. More me toliko vuklo da se ovo logično posložilo. Razmišljala sam koliko nam ljudi dolaze na more s maskama, a ne znaju o njemu puno, a ja ću im pokazati gdje su najljepše lokacije. Nacrtat ću najljepše plićake koje imamo, priča Barbara koja je tada u taj svoj svijet uvukla i supruga Antona.
Ona roni i skicira, Anton podmorje bilježi fotoaparatom. Njene karte su kao crteži iz slikovnica iz dječje mašte. Ali ništa nije izmaštano, sve je ucrtano baš onako kako je Barbara zatekla pod vodom. Sve je autentično, rezultat dugih priprema, puno zarona i više izrađenih skica na ronilačkim pločicama, koje ručno kombiniranom tehnikom objedinjava u živopisan crtež.
Interpretativna priča
- U TZ-u Istarske županije prepoznali su to kao proizvod koji bi mogao promovirat destinaciju i valorizirat morske resurse. Denis Ivošević je dao podršku projektu i osmislio financijski model koji omogućuje svim obalnim TZ-ovima da naprave podvodne mape ako žele. Suprug i ja sada sad radimo i na Kvarneru i u Dalmaciji. Naša se priča širi, a ja osjećam da mi je poziv proći cijeli Jadran, priča Barbara. Kompleksan je to posao: prvi je zadatak pronaći interesantne lokacije, roniti i skicirati podmorje, zatim proučiti literaturu, istražiti razne geološke i biološke značajke lokaliteta, razgovarati sa stručnjacima i lokalcima da bi napisala interpretativnu priču. Za kraj umjetnički crtežom zaokružuje cijeli proces.
- Plićake najbolje poznaju podvodni ribolovci. Oni sve vide i dobro znaju gdje je koji podvodni luk, poluotvorena špilja, kakav se život dolje nalazi. Često nam baš oni budu i barkarijoli. Vrsni poznavatelji obale sami se uključuju, otkrivaju nam najzanimljivije lokacije koje usuglašavamo s TZ-ovima prema njihovim interesima. Uvijek gledamo da je to neka zanimljiva geomorfologija i da su zanimljive prirodne zajednice bogate bioraznolikošću, priča Barbara.
Krenula je davno s Pulom, čije podmorje poznaje kao svoj džep, i u dogovoru s TZ-om Grada Pule izabrala lokaciju kod Havajske plaže prema Kanjonu te Prirodno (prirodni most) u kampu Stoja. Prošle i pretprošle godine mapirala je pak na Brionima kupalište Saluga i reinterpretirala uvalu Verige.
Živopisni dojmovi iz podmorja
Svaki plićak ima neku svoju priču. Dno Saluge, na primjer, obiluje nekakvim odbojnim cijevima, ali se Barbara njima nije dala obeshrabriti nego je istražila što su. I saznala da su to originalne cijevi kojima je Paul Kupelwieser nakon 1903. doveo pitku vodu na Otočje. Kako su Brioni prvi otoci u Hrvatskoj koji su dobili vodu tako su i te bezvezne cijevi postale atrakcija.
- Kako je na Brionima zabranjen ribolov tako i sve obiluje ribom. Stalno kruže orade, baraji, uživaju kao Rimljani na Brionima. Posebna je priča i o uvali Verige, u kojoj je rimski milijarder i senator Gaj Lekanije Bas imao vilu, rezidenciju s 28 soba i tekućem vodom te jedinstveni ribnjak. Na luksuzu nije štedio, zbog vile su i žali na Brionima čarobni, šareni, prepuni kockica od mozaika i razbijenih amfora, priča Barbara. Gušt ju je slušati dok živopisno prenosi dojmove iz podmorja. Na pitanje koja joj je snorkeling lokacija najdraža, teško se odlučuje pa brzo kroz priču skače s jedne na drugu.
- Sve u Puli su srcu drage. Inače je svaka posebna. Na primjer, najplića lokacija je u Fažani, pored Vile San Lorenzo, gdje se pod vodom nalazi rimski mol u obliku udice. Kad sam tamo sondirala teren naletjela sam na arheologe koji su baš pred mojim očima izvadili rimsku peku. Zamisli, biti tamo u pravo vrijeme i vidjeti te stvari - to je fascinantno! Prekrasan mi je i kameni labirint ispred Picala u Poreču, s velikim kamenim gromadama na pješčanom platou, na tri metra dubine. Ti kameni grotuni dosežu gotovo do površine i kad ronimo među njima izgleda kao da se krećemo cestama, kao da je to netko namjerno posložio. Tu smo našli i rimski tegulu i komade amfora i još nekakav neobično složen nasip. Sve to ubilježim u karte, kao što bilježim i ribe. Salpe, baraje, sipu, brancina, pirku, škarpinu, grancipore ili lepu, priča Barbara.
Negativni utjecaji
A sve pod morem što zatekne to tamo i ostavlja. Osnovna su pravila snorkelinga: ne udaljavati se 100 metara od obale, roniti u paru i ništa, apsolutno ništa ne dirati.
- Ne diraj ništa u moru! Ako su neki ostaci brodoloma, pusti ih i dozvoli drugima da uživaju u čarima davne prošlosti. A biološka zajednica je posebno osjetljiva. Morski konjic, na primjer, živi u dva kvadratna metra i kad bi ga dirali on bi se lako izgubio. Nikad više ne bi našao svoju družicu s kojom živi cijeli život, priča Barbara.
Nažalost, vidljiv je negativan utjecaj čovjeka i da se mnogi plićaci pretvaraju u pustoš.
- Nasute plaže na komercijalnim turističkim fotografijama iz zraka izgledaju atraktivno kao da su tropi. Ali pod vodom one su prazne kao bazeni. Stijene su ispjeskarene, nema priljepaka, nema ogrca. Kamioni navažaju kamenčiće koje vjetrovi, struje i valovi odnose u dubinu i kao slap prekrivaju dno. Zato mi je važno da kroz ovaj posao educiram ljude o našem moru, da shvate što se pod morem zbiva, kaže Unković. Mi s kopna, već k’o papige, uporno ponavljamo da je ribe u Jadranu sve manje. Je li zaista tako?
- Tamo gdje su plovni putovi i gdje je sve ravno, riba se neće ni zadržavati. Crtala sam karte na lokacijama koje su ipak bogatije životom. Na puntama gdje postoje izbočine, grebeni, prirodni zakloni, uvijek ima ribe. Na lokaciji Muntarol u Umagu stijene s dna vire kao neki kameni prsti, roniš i provlačiš se među njima. I sve je puno riblje mlađi. Gdje god ima stijena i procijepa koji služe kao zakloni ima i riblje mlađi. Naši su plićaci zapravo riblja rodilišta, kaže Barbara.
Dok govori o pojedinim lokacijama spominje i zadnju plažu u Ravnima. Tamo je prekrasan greben s pješčanim puteljcima, koji obiluje životom. Tu je našla i u mapu ucrtala drhtulju, čak i morsku mačku koja se skrivala u zaklonu. Tu živi i smiješni rak kosmej. Mnogo se toga može vidjeti na Antonovim fotografijama – alge i puževi neobično jarkih boja, igre svjetlosti u podvodnim tunelima. Prava raskoš!
Autentična ljepota
- Antona jako frustrira što se neka mora, tropsko, Crveno, Maldivi i slično prikazuju kao izrazito lijepa, a zapravo je naš Jadran jako lijep. Samo se trebaju posložiti uvjeti da se kroz fotografiju prikaže autentična ljepota. Često na njegove fotografije pune boja i života reagiraju riječima: »Zar je to naše more? Nemoguće«. A zaista je takvo naše more. I Maldivi i Sejšeli imaju loše dane, i s njih nam dolaze mutne fotke jer i oni imaju neke svoje vjetrove, kao što mi imamo jugo, kad je more mutno kao maneštra. Kako se na kopnu mijenjaju godišnja doba, takve promjene imamo i u moru. Sve je obojeno u proljeće i rano ljeto, stanovnici mijenjaju ruho, alge izgledaju nevjerojatno. Samo što je to malo poznato s obzirom na to da se kod nas ne roni u proljeće kad je more još uvijek hladno, kaže Barbara.
Kroz ovaj je posao otkrila i podmorje istočne Istre. Očarali su je impozantni geomorfološki oblici, morski svijet sasvim drugačijih boja. S dječjim oduševljenjem priča nam o plaži skrivenoj u špilji kod Crne punte, a do koje se dolazi uskim morskim kanalom. I rt Mašnjak sa sjeverne strane ulaza u Plominski zaljev pun je atrakcija. Pod strmoglavim klisurama ispod plominskog Vidikovca, pored procijepa zvanog »Poli storega«, nalazi se jedinstvena hrid s lučkim svijetlom, a koju su Rimljani zvali Pax tecum (mir s tobom). I tako naizgled nepristupačno mjesto privlačna je snorkeling lokacija.
- To je jedino mjesto gdje smo našli lepezaste koralje. Najplići su na 9 metara, ali se mogu vidjeti i s površine kad je bistro more. U bazenčićima na metar dubine nalaze se žuti korasti koralji. Ispod hridi, na dubini od 22 metra, otvara se ogromna podvodna »katedrala«, špilja visine 5 metara. Mašnjak mi je divno otkriće, kaže Barbara Unković. Takav razveden okoliš okuplja bogat životinjski i biljni svijet, ali i čuva priče o povezanosti istarskog čovjeka s morem.
Svaki plićak ima štoriju
- Na toj hridi je bijeli iscrtani križ uz samo more koji nikad nije promijenio boju, a tamo je od tko zna kad. Nitko nije znao što predstavlja pa sam iskopala priču iz arhiva da je to spomen na davne procesije, kad je cijela Plomin Luka odlazila s barkama na najistureniji rt da bi tamo svećenik blagoslovio mreže. Jednom (ne)prilikom svećenik je pao u more, a mornar koji ga je izvukao na tom je mjestu označio taj križ. Na Mašnjak su me prije više godina vodili najstariji barkarijoli koje sam imala, šjora Sonja i šjor Slaven, oboje u 80-im godinama, koji su mi rekli da je križ bio tu i prije nego su dolazili kao djeca, ali nisu znali što predstavlja, kaže Barbara.
Svaki plićak ima štoriju. Rt Zub u Taru bio jedan od orijentira Rimljanima za ulazak u Mirnu da se ne bi nasukali kod Novigrada. Na plići Mramor kod Vrsara, najudaljenijem lučkom svijetlu, nasukala se pak španjolska galija u 15. stoljeću. Na punti Uljeva u ližnjanskoj uvali Kuje poznata su četiri rimska brodoloma. Sve te priče ispričala je Barbara kroz crtež i tekst.
Lokacija Casa del matto (kuća luđaka) u Novigradu ima zanimljiv toponim nastao izrugivanjem samotnjaku koji je tu živio, a pod površinom skriva tajnu iz mračne istarske prošlosti. Naime, u moru se nalazi razrušeni mol, vidljiv za oseke, koji je u prvoj polovici 20. stoljeća služio za ukrcaj ukradene stoke diljem Istre. U Vrsaru na Montrakeru, na primjer, u moru postoji ogromni blok koji zovu »most« i s kojeg ljeti mnogi skaču, ali ne znaju čemu je služio. Tu se, recimo, u davno doba nalazilo pristanište za ukrcaj kamena, »ponte d’attracco«. Pristanište je nestalo, ostalo je ime (most – ponte).
Što više poznamo svoje podmorje i držimo do njega, to će više i drugi cijeniti naše ogromno bogatstvo. Na prirodnim »šetnicama« pod morem nema ulaganja, nema popravaka, nema radova, treba se samo upustiti njima. Navući peraje i masku i zaroniti, zaplivati sa znatiželjnim knezom i krenuti sa zaigranim crnejima.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
