Čekalo se samo da se u vagonet ukrca mlada obitelj. Djeca su im bila ne starija od tri godine, došlo je do zastajkivanja zbog onog, maloj djeci tako imanentnog, jutarnjeg plača: ona bi se samo igrala i lagano razbuđivala, ali im to ne daju nadobudni roditelji koji, iako na godišnjem odmoru, žele biti aktivni od najranijih sati. Kad su konačno i oni sjeli, kompozicija, koja je u narodu odmah prepoznata kao Raša metro, mogla je krenuti. Svega nekoliko minuta lagane vožnje - s obzirom na to da prometuje rudarskim "šahtama" u za ljeto idealnim uvjetima s maksimalnim učinkom zaštite od negativnih UV zračenja i - iskrcavanje može početi. U slučaju linije "1" završna stanica tog jedinog hrvatskog metroa bio je Rabac, dok oni željni mira i mogućnosti odabira "svoje" plaže radije uzimaju "dvojku". Koja ih vodi do Bršice. Istina tamo je smještena i luka, ali šarmantni Trget je jako blizu tako da se taj "industrijski" dio obale jako lako i jako brzo zaobilazi.

(Snimio Milivoj Mijošek)

Nakon cijelog dana na plaži, u kasnim popodnevnim za obiteljske ljude, odnosno u već zrelo večernjim satima za nadobudnu mladež kojoj je ljetni odmor istoznačnica za noćni provod, najzaposlenije je račvanje Raša metroa točno ispod Labina, Albone - kako mu izvorno ime. Do njegove gastronomske, kao i klupske ponude, naraslih do visoke kvalitete, vodi pak nekadašnji rudarski lift koji do izlaska u Labinu mora svladati niz horizonata, kako se u rudarskoj terminologiji nazivaju katovi.

(Snimio Milivoj Mijošek)

A sve to, tu bogatu podzemnu prometnu cirkulaciju može se, između ostalih, zahvaliti i jednoj zanimljivoj osobi i jednakoj takvoj nagradi koja je prepoznala Elis Gobo. Ona je, naime ove godine u Novom Sadu, na značajnom međunarodnim sajmu turizma, dobila od strane novinara iz jugoistočne Europe - riječka predstavnica u tom žiriju bila je Karin Mimica, osoba koja je gastronomiju popularizirala i vrednovala te putem kataloga stvarala vodiče koji su za hrvatske prostore bili kud i kamo značajniji i od onih Michelinovih - značajnu nagradu. Mada, kad je Elis Gobo u pitanju i ne toliko neočekivanu s obzirom na to da je i inače radila jako dobar posao, kako u turizmu, tako i u domeni kulture što su valorizirale i brojne nagrade. Sve što je činila sazdano je bilo na bazi tradicije, da bi se nakon 2025. godine proširilo do nezamislivih granica. Elis Gobo je u studenom 2025. u ime tvrtke Arsiana preuzela nagradu za najbolji turistički proizvod jugoistočne Europe na 56. Međunarodnom sajmu turizma u Novom Sadu. Nagrada je dodijeljena za projekt pod nazivom "Kova Experience" ili Kova va Raše, koji je prepoznat kao inovativan i vrijedan autentičan turistički doživljaj i to u sklopu akcije za novu kvalitetu u turizmu pod nazivom "Turistička prizma".

(Snimio Milivoj Mijošek)

ZASAD - FIKCIJA

Uvod koji smo napisali u svom prvom dijelu je fikcija. Još uvijek fikcija, ali na podlozi itekako realnih preduvjeta koji već danas postoje. Sličan je ovaj uvod djelu Julesa Vernea "Put u središte zemlje" u kojem se prepoznao obližnji Pazin, ali za razliku od središta Istre, priča iz Raše mnogo je realnija. Iako je sam projekt Kova Expericence implementiran u tri kilometra iznimno očuvanih tunela, podzemlje nekadašnje općine Labin, odnosno nekadašnji rudnici u koje su još primjerice išli Ripenda ili zadnji zatvoreni Tupljak, ima punih 400 kilometara podzemnih tunela koji su jedinstveni, fantastični potencijal. Dio o nagradi nije fikcija. Ona je današnja realnost zbog koje smo se upravo na dan svete Barbare uputili u Rašu.

(Snimio Milivoj Mijošek)

- Nisam imala pojma da ću dobiti nagradu. Istina, znala sam da su pojedinim obilascima novinari, najavili su se, no s obzirom na to da svima pristupam na isti način, učinila sam to i tada. Centar Arsia koji vodi općinska tvrtka Arsiana objedinjava stilizirani rudnik, ali i stan rudara iz doba kad je rudnik u Raši bio aktivan, otvorena je prije sedam godina, dok je sustav Kova Experience pokrenut 2023. godine od kad i ja u njemu radim. Najvažniji nam je cilj predstaviti čitavu priču o Raši koja je, složit ćete s nama, uistinu jedinstvena na svijetu. Iako bi možda realnije, ili uobičajenije, bilo da smo nesretni jer su gradovi i općenito sredine u kojima nestaje potreba za njihovom najvažnijim gospodarskom djelatnosti - u našem slučaju rudarstvom - osuđeni na propast, mi u ostavljenoj nam baštini vidimo mogućnost za nove iskorake u domeni kulture i na njoj sazdanog turizma. Upravo stoga unutar čitave ove priče djeluje i manifestacija Pjesnici u Kovarskoj kojoj je fokus očuvanje specifičnog dijalekta, ili točnije rečeno nekoliko varijanti našeg labinjonskog zajika, i to na način da se na njemu stvaraju nove umjetničke vrijednosti. Tako da uistinu vjerujemo kako smo stvorili jedinstveni "turistički proizvod" kako se to već danas kaže, pojašnjava nam vrlo sugestivna Elis Gobo koja je uistinu jedinstvena osoba. Diplomirala je i književnost i turizam, vrlo je uspješna i nagrađivana pjesniknja, dok je njezino predstavljanje baštine i projekta koji vodi na vrlo visokoj razini scenskih umjetnosti. Mada, i jedna sugestija - ne dajte da vas zavara svojom simpatičnosti jer na kraju predavanja u kući rudarstva pozdravit će vas rečenicom koja izaziva veliku nelagodu - vidimo se ispod zemlje!

(Snimio Milivoj Mijošek)

- Naravno jer ispod zemlje se dobiva pravi uvid u posao, jedan od najtežih od kako je civilizacije. Nije nam prirođeno raditi u tami i mraku, duboko ispod zemlje, rudnik u Raši se primjerice spušta 20 horizonata, prevedeno na iznadzemaljski rječnik to bi bili katovi, ispod površine. Tu su i ekstremne opasnosti koje su u ovom našem kraju odnijele na stotine života, a koje izazivaju eksplozivni plinovi i čestice ugljene prašine, pojašnjava nam Elis koja iznimno prvailno naglašava na standardu hrvatskog jezika, ali u komunikaciji s ljudima iz njezinog okruženja jako se dobro služi vrlo sepcifičnim dijalektom. Uostalom, naglasila nam je kako unutar čitave rudarsko-turističke priče djeluje i dijalektalna pjesnička skupina koja se u u prostrima Arsiane sastaje svakog prvog utorka u mejsecu.

LABINJONKA I BASK

OK, sve nam je jasno, dakako da smo i osobno pobornici očuvanja svih mogućih dijalekata koji su apsolutno najveće bogatstvo hrvatskog jezika, baš kao što su i brana općem globalizmu i anglizaciji planete, no ipak nam nije jasno koliko vrlo posebni, pa čak i inhibirani labinjonski može bit turistički proizvod širokog spektra djelovanja. Ne razumije ga ni najveći dio Hrvatske, nismo sigurni da ga kape - što će riječi razumiju - ni Istrijani izvan matičnog mu područja, da o strancima i ne govorimo. Elaborirali smo to ispred Malvine Mileta, književnice i pjesnikinje koja ide u red istinskih fenomena lijepe riječi, a koja nam se pridružila u tom zanimljivom prezentacijskom prostoru.

Elis Gobo u obilasku (Snimio Milivoj Mijošek)

- O ne, jako se varate! Labinjonski je "težak" jer se njime koristi malo, na moju veliku žalost sve manje i manje, ljudi, ali kad ga stavite u kontekst činjenice da i hrvatski standard malo tko razumije izvan kruga u kojem postoji, onda vam i labinjonski postaje, ne samo jako zanimljiv nego u tom smislu i konkurentan. Uostalom da ne budem samo teoretičarka, pojasnit ću vam svojim primjerom. Kćerka je zbog studija, ali i da "malo vidi svijeta", otišla na sjever Njemačke. Mladost znači zaljubljivanje i ljubav, a u njezinom slučaju, kao da je sudbina htjela "spoj nespojivog", riječ je bila o predstavniku još jednog naroda i još jednog jezika koji "nitko na svijetu" ne razumije. Njezina tadašnja velika ljubav, danas već dva desetljeća suprug, bio je naime - Bask! Pa si samo možete zamisliti razgovor Labinjonke i Baska, ispričala nam je književnica Malvina Mileta, autorica 2008. godine objavljenog romana "Crni snih", jedinog romana ikad pisanog na labinskoj cakavici. Ona je istovremeno i jedna od rijetkih dijalektalnih haiku pjesnikinja i pjesnika, a s obzirom na to da smo imali tu čast i istinsko zadovoljstvo boraviti u Raši na sam dan sv. Barbare, velike mučenice i zaštitnice rudara, doživjeti smo i scenski nastup Malvine Mileta. Istog su dana Kova Expriene imali i profesori povijesti osnovnih i srednjih škola Istarske županije koje je, kao i nas da baš ne glumimo neke stamene mačo tipove, rasplakala. Crni snih naime govori ne samo o teškom, pa i mučnom životu rudara, on je i u velikoj mjeri autobiografski zapis jer i Malvinin otac je bio rudar. Koji je, na žalost, stradao u rudniku kada je ona bila na pragu teenagerskog doba. Koliko ju je to snažno odredilo u kasnijem životu pokazuje njezino cjelokupno umjetničko stvaralaštvo.

NEREALIZIRANE MOGUĆNOSTI

Uvodni dio priče, iniciran spomenutom nagradom uručenom Elis Gobo možda može djelovati kao fikcija, ali čitav prostor Raše je zapravo od same ideje koja joj je prethodila i na kojoj je nastala za veliku većinu ljudi koji bi je čuli uvijek bio u svojevrsnoj zoni fikcije. Tko je mogao ma ni pomisliti da će za svega nekoliko godina u tada praznoj zaravni koju omeđuje rijeka Raša 4. studenog 1937. godine, biti otvoren, da doslovno otvoren kao da je riječ o nekom trgovačkom mallu, pravi pravcati grad. I to kakav! Sa svim mogućim sadržajima koji su nemalom broju i današnjih hrvatskih gradova čista utopija. Upravo stoga jer je ubrzano iskorištavanje raških nalazišta ugljena dovelo do toga da je za manje od trideset godina od otvaranja grada Raše došlo do zatvaranja ugljenokopa, pred Rašom su se otvorile neobične mogućnosti. Nažalost, desetljećima nerealizirane. Dakako, ne treba biti pretjerano romantičan u svemu jer Raša je nastala u svoj toj svojoj raskoši kako bi pružila maksimalnu kvalitetu života rudarima koji su doslovno radili 7/24/365. Ne toliko jer ih je je Mussolini volio nego zbog želje da ih održi u maksimalno dobroj formi kako bi se preko luke Bršica što je moguće brže i što je moguće obilnije hranilo ugljenom i njegovom energijom talijanske ljevaonice i čeličane. Koje su pak ubrzano stvarale materijal od kojeg je nastalo oružje potrebno nakani fašističke Italije kako bi s partnerima pokorila svijet. Ali danas, a vrijeme je u kojem UI, odnosno "umjetna inteligencija", neviđenom brzinom otvara nove prozore i pomiče horizionte nezamislivog tako da prvi hrvatski metro, "Raša expres", ne bi smio biti utopija nego postavka za realne pomake. Uostalom kako je i Elis u jednom skoro pa prosvjetiteljskom tonu rekla brojnim članovima udruge istarskih profesora povijesti - sve ove prolaze, sve ove tunele ispunjavale su tračnice.

(Snimio Milivoj Mijošek)

One su kasnije, jer držalo se tada, u godinama nakon zatvaranja rudnika, kao nikad više ni za što neće biti potrebne, odnesene i ugrađene kao odličan materijal u najrazličitije armature. Nećemo reći da su ukradene jer, kako se čini iz današnje perspektive, nikog zapravo i nije bilo briga što se odnose tako da se akcije bivših rudara mogu smatrati samorazumljivima, čak na neki način i poticanima.

No danas su na sceni neka druga vremena. U kojima turizam spaja. I ne samo ljude sa svih kontinenata nego i u osnovi nespojive povijesne procese. Uostalom potvrdili su to svojim velikim zanimanjem i profesori povijesti koji su na blagdan njezine zaštitnice došli posjetiti Rašu.

- Kolege su s velikim zanimanjem prihvatili ideju o prolasku čitavog sustava koji je u Raši objedinjene pod nazivom Kova Experience jer riječ je o posebnom doživljaju koji se malo gdje drugdje može pronaći. Kako se u sve uklapa i kuća rudarstva, a omogućen nam je i pravi književni, umjetnički dio zahvaljujući jedinstvenoj Malvini Mileta, doživljaj je uistinu jedinstven, istaknula nam je Dijana Muškardin, voditeljica sekcije za srednje škole Županijskog stručnog vijeća nastavnika i učitelja povijesti Istarske županije pri Agenciji za odgoj i obrazovanje koja je u koordinaciji s Elis Gobo i organizirala posjet. Uostalom povijest i zemljopis se uvijek najbolje uče - na terenu. Sve teoretske postavke i sva knjiška znanja nedovoljna su ne doživi li ih se u realnim okvirima. Ili kako bi Elis rekla - vidimo se pod zemljom.

PONOSNI NA NAGRADE

A kad si u Raši, red je čuti i načelnika općine. Leo Knapić je to postao na zadnjim lokalnim izborima, a i on se uklapa u neobičnu umjetničku scenu Raše, gradića u kojem imate osjećaj kako se svi bave nečim posebnim, jako često i s onim što u najširem smislu nazivamo umjetnošću. Iako je cijeli svoj radni vijek poduzetnik, "privatnik" kako se nekad definiralo ljude samozaposlene u vlastitim tvrtkama ili obrtima, završio je najprije srednju školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. Kasnije je diplomirao na Grafičkom fakultetu u Zagrebu - smjer dizajn grafičkih proizvoda. U studentskim danima u Klubu studenata Istre bio je voditelj kulturne sekcije, kasnije i - začetnika Smotre vina istočne Istre, završio je i pedagoške kompetencije da bi mogao kao profesor raditi u srednjim grafičkim i dizajnerskim školama. I da, odmah je nakon stupanja na na gradonačelničku i načelničku scenu u svom punom mandatu, godinu je dana bio na funkciji nakon iznenadnog povlačenja bivše načelnice,prepoznat je i izabran za dopredsjednika Hrvatske zajednice općina koja objedinjava predstavnike svih jedinica lokalne samouprave iz svih 20 hrvatskih županija.

(Snimio Milivoj Mijošek)

- Ponosni smo na se nagrade koje dobiva Arsiana jer riječ je o ustanovi kojoj je osnivač i financijer upravo općina tako da je to nagrada i nama. Potvrda da smo s investiranjem u razvoj specifičnog kulturnog turizma na pravom putu, da čitav taj projekt ima budućnost. Cilj nam je dodatno ga razvijati no za to ni u kom slučaju nisu dovoljna sredstva koje imamo mi kao općina. Želja nam je osmisliti i dakako realizirati projekt koji bi u nekog doglednoj budućnosti dao još značajnije rezultate našeg Kova Experiencea. Nastojat ćemo u sve uključiti i najznačajnije državne institucije kao bismo zajedno nastupili i prema Europi, naglašava Knapić.

Sveta Barbara. U zaštitničkom smislu prije svih posvećena rudarima. Ali i vatrogascima pa i - arhitektima i graditeljima. Nakon što je do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća obavljala zaštitničku ulogu rudarima, vrijeme je da na istom prostoru to učini s - arhitektima. Koji će od jedinstvenog podzemlja napraviti atrakciju kakvu svijet nije vidio. I zato ne, nije uvod bio fikcija po ugledu na Julesa Vernea. Nemamo mi takvu snagu imaginacije. Bio je, potpomognut današnjim "sredstvima proizvodnje", od digitalnih do analogno klasičnih, zapravo poguranac da se od nagrade koja prepoznaje baštinu i njezinu implementaciju u sadašnjost, napravi iskorak. Koji će, kao i 4. studenog 1937. godine mijenjati najprije Rašu, a onda i svijet. Na bolje! Ne oružjem kao 1941. nego - turizmom. Jednim od najboljih alata koji potiču bolje razumijevanje svih nas porazbacanih na planeti zvanoj Zemlja.

MALVINA MILETA

Malvinu Mileta moramo i želimo istaknuti ju u poseban okvir. Oduševila nas je svojom energijom i emocijom, silnom zaljubljenošću u svoj dijalekt - istinski graniči s čudom da je dva svoja unuka, danas odrasla mladića kojima je otac Bask i koji čitav život žive u toj ponosnoj španjolskoj autonomnoj pokrajini, zajedno sa svojom kćerkom naučila labinjonskoj cakavici - dok joj je ovaj tekst ujedno i rođendanska čestitka - za tri dana, u srijedu 10. prosinca slavi veliki, "okrugli" rođendan.

(Snimio Milivoj Mijošek)

Iako rođena u Vinežu koji se nalazi u labinskom okrugu, a živi u Županićima koji pak pripadaju Nedešćini, jako je povezana s Rašom. A da njezine veze nadilaze regionalne okvire pokazuje i činjenica da je članica Hrvatskog književnog društva iz Rijeke. Uostalom rudari su uvijek veliko bratstvo koje s obzirom na to da rade ispod zemlje baš i ne prepoznaju regionalne ili državne granice. Piše "od kad zna za sebe", a ono što se posebno izdvaja u njezinom jako bogatom i vrlo disperziranom opusu je - haiku.

- Haiku vam časak, trenutak ljepote koja se takva nikad više ne može ponoviti. Haiku možete stvarati samo ako ste u stanju "uhvatiti" i doživjeti trenutak i odmah ga transformirati u poeziju, objasnila nam je Mileta.

Najbolje haiku radove objavila je u zbornicima "Iris" i "Rene Matoušek", kao i u Kloštarskom zborniku, zbornicima susreta Verši na šterni te u časopisu Književno pero u izdanju Hrvatskog književnog društva iz Rijeke. Rad joj je prepoznat i izvan granica Hrvatske, nagrađivana je u Vojvodini - Zlatni pesnički prsten u Subotici, dok posebno značajno djeluje činjenica da je dobitnica je nagrade za haiku poeziju u Japanu. Kao i to da joj je objavljivana u Kini, Australiji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Kanadi unutar raznih antologija. Upoznati, čuti je i doživjeti prava je nagrada za svakog tko voli izvornost i iskrenost kakvu samo pjesnici posjeduju.

Povezane vijesti

• Paliska Bolterstein: Nadamo se prihvatljivom rješenju za obje lokalne zajednice
• Rašani ne mogu sami graditi pročistač
• Na cesti Raša - Labin prometna nesreća, teško ozlijeđena 77-godišnja žena, troje lakše