Isola del vescovo
Poluotok Vižula: Drevno mjesto luksuza, odmora i uživanja
Gornja, glavna terasa na Vižuli (Foto Slaven Radoslović)
Poluotok Vižula smješten je u središtu duboko zaklonjene i zaštićene uvale medulinskog zaljeva, na samom vrhu Mediterana. Na plovnom je putu koji je od davnina vodio od Tršćanskog zaljeva do rta Kamenjak, gdje se razdvajao u dva smjera: prema Tarsatici i otocima Cresu, Lošinju, Unijama i Susku te na jug prema Dalmaciji.
Takav smještaj stanovnicima poluotoka pružao je sigurno mjesto za život, a pomorcima sigurno sidrenje zaklonjeno od jakih vjetrova i otvorenog mora.
Na Vižuli se mogu pratiti tragovi ljudskog života od prapovijesti do danas, no vrhunac naseljenosti dostiže u rimsko vrijeme kada se ovdje gradi velika rezidencijalna vila.
Biskupov otok - Isola del Vescovo
Danas je to poluotok koji se rasprostire na 24 hektara, a pretpostavlja se da je u srednjem vijeku i doba venecijanske uprave bio otok, odvojen izgrađenim kanalom od obale. Tada se Vižula nazivala Isola del Vescovo (Biskupov otok).
Svojim impozantnim dimenzijama, monumentalnom arhitekturom i bogatstvom ukrasa, ljepotom mozaika i najfinijeg mramora, spada među najljepše, najveće i najluksuznije maritimno-rezidencijske vile rimskog carskog doba na istočnoj obali Jadrana. Po veličini i položaju, može se usporediti s carskom vilom Pausilypon kod Napulja koja je pokrivala oko 9 hektara.
Tragovi veličanstvene rimske civilizacije vidljivi su na cijelom poluotoku, ali i u podmorju Vižule, koji su zaštićeni spomenici kulture od 1970. godine. Izgradnja antičkih vila na istočnoj obali Jadrana počinje rimskim osvajanjima u 2. st. pr. Kr., a svoj procvat doživljava tijekom 1. i 2. st. Sve se to može iščitati i u impresivnim arheološkim ostacima.
Dr. sc. Vesna Girardi Jurkić u svojim radovima spominje da je 1907. godine Bernardo Schiavuzzi ovu vilu nazvao carskom vilom Krispa, sina Konstantina Velikog. Kopnenim arheološkim istraživanjima, koja se intenzivno provode zadnja tri desetljeća, najprije pod vodstvom dr. Girardi Jurkić, a potom i Kristine Džin, na sjeverozapadnom dijelu poluotoka potvrđen je kontinuitet nastanjivanja od 1. do 6. stoljeća, kada kompleks prolazi kroz proces uništenja, obnove i transformacije.
Treba reći da su na tom području u 18. i 19. stoljeću prve probne iskope proveli Enrico Maionica i Anton Gnirs.
Maritimne vile: šum mora u sobama
U Istri su se nalazili brojni carski posjedi. Vila na Vižuli pripada među poznatije, poput one u uvali Verige na Brijunima, Loron nadomak Novigrada, Katoro kod Umaga a jednak status imala je Dioklecijanova palača u Splitu.
Arhitektura rimskih carskih maritivnih vila bila je uzor drugim gradnjama na tom području, a po kvaliteti nije zaostajala za gradnjama na području Italije. Često ih definiraju kao vile u čijim se sobama čuje šum valova ili kao velike prostrane komplekse i posjede koji koriste sve prednosti pejzaža i obale. Građene su redovito na vrlo atraktivnim lokacijama, na istaknutim položajima poluotoka ili u pogodnim uvalama, i zauzimaju cijelu obalu čak i more ispred posjeda.
Vila na Vižuli, koja je projektirana stepeničasto prema uzvisini poluotoka na četiri terase, s monumentalnim reprezentativnim pročeljima okrenutima prema moru i porticima, natkrivenim prolazima sa stupovima, svojom je specifičnom arhitektonskom formom i volumenom dominirala nad obalom mora i panoramskim vizurama. Položaj vile na Vižuli, čiji su znatni dijelovi danas uronjeni u more zbog djelovanja prirode, erozije tla i podizanja razine mora – kao i njene monumentalne dimenzije pokazuju sve karakteristike maritimne vile.
Ovdje na Vižuli stanovali su velikodostojnici, patriciji i senatori. Njihov životni stil podrazumijevao je udobnost i užitak, a o njihovom bogatstvu i luksuzu svjedoče svi do sada otkriveni segmenti vile: od bogatih mozaika i raznobojnih mramora, vodovoda, hipokausta, odnosno sustava podnog i zidnog grijanja za terme s bazenima, dvorana za audijenciju i bankete, peristila koje su upotpunjavali raskošno hortikulturno uređeni vrtovi, sve do portika gdje su zabave trajale cijelu noć.
Treba s malo mašte zamisliti stanovnike vile koji se kupaju, masiraju i odmaraju u termalnom dijelu građevine. Uređeni i osvježeni, urešeni bogatim zlatnim i srebrnim nakitom, spremaju se na večeru u trikliniju - blagovaonici popločenoj tepisima mozaika. Miris parfema i zgotovljene hrane prožimao je ljude i prostore. U njima se vodila ljubav, rađala su se djeca, izražavale strasti i patnje. Tu su se događale tragedije, liječile bolesti i umiralo.
Pronađeni ostaci infrastrukture upravo govore da se u vili živjelo vrlo komotno.
Arhitektura u skladu s prirodom
Analizom vidljivih ostataka arhitekture, zaključeno je da se može razlikovati nekoliko faza gradnje i namjene vile od 1. do 5./6. stoljeća. Radi se radi o maritimno rezidencijskom kompleksu više građevina, koje su u skladu s rimskim kanonom gradnje, građene prema uzvisini poluotoka u tri i više terasa. Objekti su projektirani na prirodnim terasama djelomično priklesanim u kamenu vapnencu na padini uzvisine, koja se blago spušta prema morskoj obali. Prostori stambenog i proizvodnog dijela građevina s ljetnikovcem idealno su uklopljeni u mediteranski pejzaž. Rimljani su u ovome slučaju vodili računa o zaštiti prirodnog okoliša i gradili u skladu s prirodom.
Rimska vila na Vižuli i danas, premda u manjem dijelu iskapana, djeluje impozantno sa sačuvanim zidovima u visini od dva i više metara, s fragmentima štukature i fresaka u svim bojama.
Na prostoru raskošne vile pronađen je, među ostalim, bazen, kanalizacijski sustav za odvodnju, kupke (terme), vodosprema bačvastog svoda, cisterna, sustav peći i komora za grijanje zraka i vode, podno grijanje, velika rezidencijalna dvorana. Usto, pronađeni su mnogobrojni arheološki nalazi koji su ujedno i vremenska odrednica života u vili: staklene čaše, prozorsko staklo, brončani okovi, željezni čavli, poljoprivredno oruđe kao lopate, čekići i dio pluga, fina stolna i gruba kućanska keramika, ukrasne kopče i novac rimskih careva.
Iz inventara izdvajaju se dio jedinstvene kasnoantičke čaše u reljefu ukrašene propetim konjem i brončana "T" fibula u obliku samostrela iz 4. stoljeća.
U vrijeme upada barbara u Istru, carska vila je promijenila namjenu. Izbjeglice s kopna bježale su u rezidencijski kompleks na poluotoku, a svaku prostoriju koristila je jedna ili više obitelji s ognjištem za grijanje i kuhanje hrane tijekom kraja 6. i u 7. stoljeću. Ovaj povijesni tijek promijenio je izgled i život u svim rimskim vilama na zapadnoj obali Istre.
Predaja o Krispu, sinu Konstantina
Sustavna i studiozna arheološka istraživanja ovog prostora i bogatstvo otkrivenih nalaza potvrđuju da je medulinska Vižula u svom najsjajnijem razdoblju rimskog doba bila mjesto iznimno luksuznog življenja, odmora i uživanja njenih stanovnika. Sve su čvršće pretpostavke da su u luksuznoj vili na Vižuli, koja je poznata i kao Krispova vila, živjeli pripadnici carske obitelji, a možda i sam Krispo, sin cara Konstantina.
Godina i mjesto Krispova rođenja nisu sa sigurnošću utvrđeni, no smatra se da je rođen 295. godine negdje u Istočnom Rimskom Carstvu. Njegova majka Minervina bila je ili konkubina ili prva supruga cara Konstantina, koji se kasnije, početkom 4. stoljeća, oženio Faustom, Maksimilijanovom kćeri.
Arheolozi ističu da postoji velika vjerojatnost da je Krispo, nakon što ga je maćeha Fausta optužila za silovanje i namjeru svrgavanja oca s prijestolja, prije pogubljenja pronašao utočište na Vižuli. Konstantin Veliki, koji je na nagovor supruge dao pogubiti svoga sina prvorođenca, nažalost, prekasno je doznao da je Krispo žrtva dvorskih spletki. Kada je shvatio što je učinila, svoju je suprugu dao ugušiti u vrućoj kupelji i to neposredno nakon što je rodila kćer.
Krispo je osuđen na pulskom lokalnom sudu 326. godine i ubijen u carskoj vili nedaleko od Pule. Iako sve sluti da je ubijen u vili na Vižuli, to nije utvrđeno sa sigurnošću.
Antičku povijest na Vižuli vjerno dočarava i antički vrt koji se nalazi na jugozapadu poluotoka, nadomak nekadašnje vile rustike. Hortikulturnim uređenjem, mirisima i bojama biljni svijet ovog antičkog vrta, svojevrsnog muzeja na otvorenom, slika je antičkog sjaja negdašnje bogate rimske palače, odnosno vile na Vižuli.
Poznato je da je u doba Rimskog Carstva zabilježen najznačajniji razvoj hortikulture. U to je vrijeme bilo iznimno važno da biljke u vrtu budu od koristi, a on je trebao i lijepo izgledati, jer je bio slika bogatstva njegovih vlasnika. U održavanje vrtova ulagao se veliki trud i pozornost, a posebno je bila usavršena tehnika orezivanja, pri čemu su nastajali zeleni geometrijski oblici. Bilo je važno postići savršeni sklad između vrta i objekata za stanovanje, a rimski su vrtovi, poznato je iz povijesti, bili obogaćeni skupocjenim objektima koji su također odavali dojam raskoši.
U vrtovima rimskih vila sadili su se: ružmarin, koji je imao široku primjenu u ljekarništvu, kulinarstvu i kozmetici, lovor, koji je bio dodjeljivan pjesnicima i pobjednicima Olimpijada i ratova, a stavljao se i iznad vrata bolesničkih soba da bi tjerao zle uroke i smrt. U rimskom vrtu važna je bila i mirta, posvećena Veneri, božici ljubavi i plodnosti. I simbolika ruže bila je u rimsko doba vezana uz Veneru: legenda kaže da je bijela ruža pocrvenjela kad se na njen trn ubola Venera dok je žurila na susret s Adonisom. Mirisne su biljke korištene za izradu parfemskih vodica, ali i aromatičnih ulja za masažu, a začinsko je bilje korišteno u kulinarstvu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
