Bio je svestrani intelektualac, klerik, violinist, špijun, kockar, diplomat, pisac, knjižničar, pustolov, poznatiji ponajprije kao ženskar, zavodnik svjetskih razmjera. On je venecijanski građanin Casanova, Giovanni Giacomo Casanova, s dodatkom chevalier de Seingalt, preminuo 4. lipnja 1798. godine u češkom gradu Dux, a rođen u gradu na lagunama 2. ili 5. travnja 1725. godine. Od njegove smrti prošlo je 225 godina, a ušao je u povijest i predaju kao simbol zavodnika.

Neugledan svećenik

Casanova je u dva navrata bio u Vrsaru. Prvi put u kolovozu 1743. godine u vrijeme kada je bio neugledan i siromašan svećenik, kojega je igra slučaja dovela u Vrsar gdje je proboravio tri dana. Drugi put je u Vrsar također stigao brodom, početkom svibnja 1744. godine, na putu za Krf, ali samo nakratko, na nekoliko sati. U svojim Memoarima opisao je zgodu s lokalnim liječnikom, koji ga je počastio marendom i refoškom u zahvalu za unosan posao koji je imao liječeći Vrsarane od spolne bolesti što ju je Casanova bio ostavio župnikovoj domaćici, a ona je prenijela dalje.

U 8. poglavlju prvog toma Memoara opisuje svoj trodnevni boravak u Vrsaru (Orsara), gdje je pristala tartana (teretni jedrenjak) kojom je krajem ljeta 1743. godine plovio za Anconu. Gradić mu se nije dopao, ali je, kako je zapisao, jeo odličnu ribu u ulju i pio izvrstan refošk, a naposljetku imao i avanturu s domaćicom vrsarskog župnika kod kojega je prespavao.

Evo što je o boravku u Vrsaru zapisao sam Casanova: "Svaki smrtnik, kad se na bilo koji način oslobodi teške nedoumice, osjeća olakšanje. Činilo mi se da mi je gazda Alban došao reći upravo ono što sam jedino mogao u svojoj crnoj nevolji učiniti. Pošto sam se žurno obukao, zavezao sam one tri košulje u jednu maramicu i pošao da se ukrcam.

Put do Vrsara

Sat kasnije tartana digne sidro, a u zoru ga baci u jednoj istarskoj luci koja se zvala Orsara. Svi smo sišli da obiđemo grad, iako Orsara ne zaslužuje taj naziv. Mjesto sad pripada papi, a Svetoj su ga stolici poklonili Mlečani u znak poštovanja. Meni se pridružio mladi franjevački redovnik kog su nazivali brat Stefano iz Beluna, a kojeg je gazda Alban, velik štovalac sv. Franje Asiškog, iz milosrđa ukrcao na brod. Videći me utučena, zapita me jesam li bolestan.

- Jad me izjeda, oče moj.

- Dođite sa mnom na ručak kod jedne od naših štovateljki, pa će vas proći svi jadi. Već trideset sati nisam bio ništa okusio, a na teškom putu po uzburkanom moru povratio sam i ono malo što mi je još ostalo u želucu. Osim toga, silno me je izjedala ona moja gadna bolest, a da ne spominjem koliko me je ponižavala spoznaja da sam ostao bez prebijene pare. Nalazio sam se u tako bijednom stanju da nisam imao snage da nešto odbijem. I tako pođoh za redovnikom, bezvoljan i kao obamro. On me predstavi svojoj štovateljki kao pobožna mladića kojeg vodi u Rim da mu obuče svetu halju njihova zaštitnika. U svakoj drugoj prilici ja bih s gnušanjem odbio od sebe takvu laž, ali u tadašnjem položaju ta mi se podvala učinila samo smiješnom.

Dobra nam žena posluži za ručak ribe pripravljene na ulju, koje je ondje izvrsno, i ponudi nas refoškom, odličnim istarskim vinom. Dok smo još bili pri stolu, naiđe slučajno neki dobrodušni svećenik koji mi reče neka ne idem spavati na tartanu, jer da će mi on dati udobno konačište a i dobar ručak ako sutradan zbog vjetra ne uzmognemo otploviti. Prihvatio sam ponudu objeručke. Kad sam se dobro najeo, iskreno zahvalih čestitoj ženi i iziđoh sa svećenikom da razgledam grad.

Župnikova domaćica

Navečer me on odvede svojoj kući i ponudi obilatom večerom koju je pripremila njegova domaćica. Ona je večerala zajedno s nama i prilično mi se svidjela. Njegov refoško zagrijavao je srce još bolje od onog u podne, te ja za trenutak zaboravih svoju nesreću i stadoh veselo čavrljati s domaćinom. Htio mi je pročitati jednu svoju pjesmu, no ja mu rekoh da ću je radije poslušati sutradan, jer se od umora jedva držim na nogama. Povukoh se dakle na počinak i poslije deset sati duboka sna, domaćica, koja je sigurno vrebala kad ću se probuditi, unese kavu.

Mlada i naočita, zasluživala je svaku pažnju. Proklinjao sam svoje bijedno stanje koje mi nije dalo da joj pokažem koliko cijenim njene draži. Nisam mogao podnijeti pomisao da će me smatrati hladnim ili neučtivim (…).

Učestale pažnje domaćice pokazaše mi da sam joj se svidio, a ja sam joj uzvraćao istom mjerom. Dan je svećeniku prošao kao tren, a sve zbog krasota koje sam otkrivao u njegovim stihovima, premda se gori jedva mogu zamisliti. Meni je ipak vrijeme sporo prolazilo, u nestrpljivom očekivanju da me domaćica povede na počinak. Takav sam bio i ne znam da li bih se morao stidjeti ili ponositi. U najtužnijem stanju tijela i duha usudio sam se podavati radosti, zaboravljajući nevolje koje bi obeshrabrile svakog razumnog čovjeka. I naposljetku dođe očekivani trenutak. Poslije nekoliko uvodnih milovanja, ona se pokaza ljupko popustljivom, ali se uzjoguni kad se stadoh tobože spremati da joj odam potpuno priznanje. Zadovoljan onim što sam dobio, a još više što je oklijevala pred onim glavnim, mirno sam zaspao.

Sidrenje u Puli

Sutradan pri doručku njen mi je izraz jasno kazivao da je ushićena što smo se tako blisko upoznali. Ja sam se odmah poduhvatio da je uvjerim kako moja sinoćnja nježnost nije bila posljedica refoška, ali naiđoh na otpor. No ona zasladi to ustezanje rekavši da bi nas netko mogao iznenaditi, pa je bolje da odgodimo do večeri, jer je jugoistočnjak još jači nego sinoć. Bijaše to izričito obećanje. Dan sam opet proveo sa svećenikom. Kad sam polazio u krevet, domaćica me ostavi, rekavši da će se vratiti. Pregledavši se, ustanovih da ću uz malo opreza moći obaviti posao, ne izlažući se opasnosti da počinim neoprostivo bezakonje zbog kojeg bih se morao optuživati do kraja života. Da sam se povukao, morao bih joj otkriti razlog, što bi mene osramotilo, a nju duboko ponizilo. Da sam imao pameti, ne bih ni započinjao, ali uzmaka mi više nije bilo. Primio sam je kako je očekivala i mi, sladeći se, provedosmo nekoliko sati.

Jedva što sam zaspao, kad dojuri gazda Alban i reče mi neka požurim, jer bi ploveći uz istarsku obalu želio pristati sutra navečer u Puli. Otišao sam na tartanu. Franjevac brat Stefano zabavljao me čitav dan svojim besjedama zaodjenutima plaštem naivnosti ispod koje je izbijala neukost pomiješana s lukavstvom. Pokazao mi je sve milodare koje je bio sakupio u Orsari: vino, sir, kobasice, slatkiše i čokoladu. Svi duboki džepovi njegove svete halje bijahu puni hrane (…). Još prije noći tartana pristade u pulskoj luci koju zovu Veruda, i mi se iskrcasmo. Počesmo se uspinjati nekim putem i nakon četvrt sata uđosmo u grad. Proveo sam dva sata u razgledavanju rimskih starina, jer je taj grad bio nekad jedno od središta carstva, no od sve nekadanje veličine vidio sam samo jednu ruševnu arenu. Onda se vratismo u Verudu, razapesmo jedra i sutradan se nađosmo u Anconi.

Brončana skulptura Casanove

Godine 2020. postavljena je njegova brončana skulptura ispred nekadašnjeg sjedišta TZ Vrsara pred starogradskim vratima. Casanova u prirodnoj veličini sjedi na klupi. Autor skulpture je akademski kipar Nikola Džaja, profesor kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu i profesor mentor na međunarodnoj studentskoj kiparskoj školi Montraker u Vrsaru. Casanovi u spomen ime nosi i jedna vrsarska ulica te jedan od atraktivnih vidikovaca.

Casanovafest i Casanovatour

Slobodan Vugrinec i Boris T. Matić osmislili su 2009. godine festival ljubavi i erotike Casanovafest, manifestaciju koja slavi povijesnu povezanost zavodnika Casanove i Vrsara. Ovog festivala više nema, ali priču o Casanovi nastavlja od 2018. godine kazivati Casanovatour u izvedbi Istra Inspirita.

Komična opera Casanova u Istri

Casanovini boravci u Vrsaru inspirirali su književnika Draga Orlića da napiše priču "Nadbludjeli bludnik" (2007.), koja je poslužila kao predložak za libreto komične opere Alfija Kabilja "Casanova u Istri", izvedena u sezoni 2009./10. u riječkom HNK-u.

Radnja je smještena u Veneciji, Poreču i Vrsaru godine 1776, a zanimljivo je to da je Kabiljov i Orlićev Casanova ostarjeli zavodnik, više predmet šale, a puno manje ljubavnik od strasti i zanata. Orlić je i svoju zbirku erotskih pričica, objavljenu 2009. godine, nazvao "Casanovina jabuka".

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke