Drago Kraljević, magistar sociologije iz Buja, bio je hrvatski veleposlanik u Italiji, na Malti, Cipru i u Republici San Marino te stalni predstavnik Hrvatske pri agenciji UN-a (FAO). Tijekom Domovinskog rata bio je tajnik Općinskog kriznog štaba Buja i jedan od glavnih organizatora istarskih konvoja humanitarne pomoći za Osijek, Sisak i Novu Gradišku. Bio je zastupnik u Saboru i član Ekspertne grupe RH za granice. Nakon odlaska u mirovinu, postaje član Koordinacije hrvatskih društava prijateljstva i počasni član Accademie Europeiste sa sjedištem u Italiji.

- Trideset godina nakon osamostaljenja Hrvatska je dublje ušla u europske integracije, ali prelazak na euro i ulazak u Schengen događaju se u doba velike gospodarske i političke krize. U kakvu smo to Europu upravo ušli?

- Većina problema koji danas pogađaju EU posljedica su nezaustavljivog procesa globalizacije, odnosno internacionalizacije ekonomskih, političkih i financijskih sustava, ali i ulaska novih protagonista na svjetsku političku scenu, poput Kine, Rusije, Indije i drugih. Istovremeno ugled EU-a u svijetu sve više slabi, ne samo ekonomski. Vanjska, sigurnosna i obrambena politika EU-a snažno je uvjetovana američkom vanjskom politikom i politikom NATO-a. Podjele unutar Unije su sve veće, posebice oko uvođenja sankcija Rusiji, pružanja vojne pomoći Ukrajini, zbog skandala "Qatargejt" u Europskom parlamentu, načinu rješavanja sve ozbiljnijih energetskih problema...

S eurom (ne) dolazi blagostanje

- Rat je Uniju odmah suočio s najvećim izazovom: kako udariti na Rusiju bez rizika da se izgubi dotok ruskog plina i nafte koji su vitalni za cijeli kontinent? Do sada je Unija, zahvaljujući vlastitoj vrhunskoj tehnologiji i jeftinoj energiji iz Rusije, imala primat u svijetu. Sada se situacija bitno promijenila. Prvi put u povijesti Unije ogromna sredstva EU fonda - obično namijenjena mirovnim misijama širom svijeta - iskorištena su za slanje oružja Ukrajini. Proteklih 20-ak godina sjeverne države eurozone, poput Njemačke i Nizozemske, progresivno su napredovale u odnosu na južne. To znači da će se, uz energetsku, političku i pandemijsku krizu, s rastućom inflacijom koja je tek krenula, početi sve više produbljivati i kriza eurozone u koju smo upravo ušli.

- Koje predviđate dobre, a koje loše posljedice prelaska na euro? Hoće li nam, kao u Italiji prije točno 20 godina, to donijeti velik pad standarda, ili možemo slijediti puno bolji primjer Slovenije? Kako će se to odraziti na strane investicije, iseljavanje kvalitetnih kadrova, (ras)prodaju zemljišta i javnog dobra?

- Na to pitanje najbolje bi odgovorio ekonomski stručnjak. S obzirom da to nisam, reći ću ono što sam osobno shvatio prateći pojedine događaje i ozbiljne analize. Koliko mi je poznato, Slovenija se na ulazak u eurozonu dobro pripremila u razdoblju kada su okolnosti bile daleko povoljnije od ovih danas. U Italiji je, nakon uvođenja eura, došlo do pada blagostanja od oko 74.000 eura po stanovniku, ili 4,3 milijarde eura za ekonomiju u cjelini. Realni BDP per capita pao je s 27.960 na 24.890 eura. Za Francusku taj gubitak iznosi gotovo 56.000 eura po stanovniku i 3,6 milijardi za državu. Loše je prošla i Španjolska. Zapamtio sam da je Njemačka od uvođenja eura povećala blagostanje, 23.000 eura po stanovniku i 1,9 milijardi na razini države. Njemačka, kao i Nizozemska, nakon uvođenja eura postala je bogatija i stabilno se razvijala sve do ove pandemijske i energetske krize.

Latvija je imala 1990. godine 2,7 milijuna stanovnika, a danas milijun manje. Početkom 2014. godine uvela je euro. Od tada do danas zemlju je napustilo oko 300 tisuća građana. Danas imaju inflaciju oko 25 posto, a iseljavanje se nastavlja. Nakon što je Grčka uvela euro, ulazi u duboku krizu i još veće siromaštvo. Najbolje se to vidi na kretanju plaća. Češka, Poljska, Mađarska, Danska i Švedska, koje nisu uvele euro, zabilježile su najveći porast BDP-a po glavi stanovnika u istom razdoblju. Promatrajući sve te pokazatelje, a vjerujem da ih ima još, teško mogu zaključiti da bismo s našim ulaskom u eurozonu, koja sada ulazi u sve dublju krizu, mogli profitirati poput Njemačke i Nizozemske. Možda je dobro postaviti pitanje: je li moguće blagostanje s eurom ili bez eura u državi ukoliko državni interesi i interesi građana nisu dobro artikulirani i dobro ustrojeni?

- Naši su ministri jako optimistični, dok bogata Njemačka već dugo upozorava svoje građane da štede, a i MMF je objavio da će ovo biti teška godina recesije.

- Pandemija koronavirusa je rezultirala najgorom ekonomskom, socijalnom krizom, krizom zapošljavanja i zdravstva u proteklih stotinu godina. Među najtežim posljedicama je povećanje nejednakosti među građanima u kontekstu ogromne patnje većine svjetske populacije. U dvije godine pandemije više desetaka milijuna ljudi završilo je u siromaštvu. Općenito govoreći, bogati su postali bogatiji, a siromašni još siromašniji. Je li to uopće moguće povezati s pandemijom? U Hrvatskoj je takav trend sve prepoznatljiviji. Kada je riječ o eurozoni, inflacija je zabilježila godišnji rast od 10 posto (2021.). No, prognoze su da je to samo početak prave inflacije koja već stiže, pada životnog standarda i teških poremećaja, posebice u sektoru energetike i proizvodnje.

Korupcija u Europarlamentu

- Znamo da je korupcija jedan od najvećih problema u Hrvatskoj. I Europarlament upravo potresa velika koruptivna afera. Ima li to veze s lobiranjem, jednim od uvoznih proizvoda iz SAD-a?

- Korupcijski skandal neviđenih razmjera koji potresa Europski parlament događa se upravo u onoj instituciji Unije koja voli u javnosti biti uzor u području etike, morala i vladavine prava. Naziv "Qatargate" koji se danas koristi u medijima za ovaj korupcijski skandal pripisuje se istragama koje briselsko javno tužiteljstvo vodi o ogromnom mitu koji su navodno primali pojedini europarlamentarci i njihovi suradnici s ciljem favoriziranja zemlje u Perzijskom zaljevu, na štetu ugleda EU institucija. Belgijski mediji kažu da je samo u kući Eve Kaili, bivše potpredsjednice Europarlamenta, zaplijenjeno gotovo 500.000 eura u gotovini. Koliko će biti osumnjičenih i optuženih u ovom skandalu, još nije poznato.

Prema informaciji Transparency Internationala, četvrtina zastupnika u Europarlamentu nadopunjuje svoju europsku plaću tzv. sporednim poslovima. Više od jedne četvrtine (27 posto) EU zastupnika prijavilo je od 3,9 do 11,5 milijuna eura vanjskih primanja. Analiza se temelji na ažuriranoj bazi podataka EU Integrity Watcha. No, stvarne brojke su vjerojatno mnogo veće s obzirom da zastupnici u Parlamentu sami prijavljuju svoje prihode, a njihove prijave ne podliježu institucionalnim provjerama. "Rad na crno" kao takav nije nezakonit, ali može stvoriti potencijalni, ili stvarni sukob interesa. Poseban rizik predstavljaju aktivnosti koje donose velike prihode, a povezane su s lobističkim organizacijama registriranim u EU. Eurozastupnici koji svoju mjesečnu plaću nadopunjuju dodatnim aktivnostima mogu se pronaći u svakoj političkoj skupini. Grupacija pučani-desni centar prva je na ljestvici po ukupnom prihodu, slijede socijalisti i socijaldemokrati pa ostali. Prema mišljenju Alberta Alemanna, profesora europskog prava na europskoj poslovnoj školi (HEC) u Parizu, "Parlament je najslabija karika među tijelima Unije, jedina institucija koja nema praktički nikakva pravila za svoje predstavnike i održava vrlo labavu primjenu etičkih pravila. Rezultat je da četvrtina naših predstavnika ima druge poslove i svaki dan je izložena sukobu interesa". Šteta za ugled EU-a je ogromna. Istraga baca sumornu sjenu, posebice na grupu socijalista i demokrata. Postavlja se pitanje zašto se EU uopće odlučila za ovakav model upravljanja koji uključuje parlament čiji predstavnici ne predstavljaju suverene države, a odluke predlaže i provodi Europska komisija i njezini članovi koja također nema nikakvu izravnu odgovornost prema državama članicama.

Ilegalnih imigranata sve više

- Ulazak u Schengen olakšat će borbu protiv kriminala, ali s druge strane čuvamo najdužu šengensku granicu, onu s BiH i Srbijom, i to u vrijeme velike migrantske krize. Jesmo li spremni za taj izazov?

- Granica Hrvatske s BiH iznosi oko 1.000 kilometara, a ona sa Srbijom 317 kilometara. Koliko je graničnih policajaca i vrhunskih zaštitnih uređaja i tehnike potrebno da bi se kvalitetno zaštitio taj dio istočne granice Unije od ilegalnih imigracija, veoma je teško procijeniti, osobito kada imamo u vidu one teško prohodne predjele na granici s BiH. Drugim riječima, bit će teško zaštititi vanjske granice EU-a i Hrvatske od ilegalnih imigranata kojih će, kako se najavljuje, biti sve više. A ilegalna imigracija, poznato je, nosi veoma ozbiljne probleme, uključujući sigurnosne. Ovo pitanje dobro su pratili i pokrivali neki naši neovisni novinari i čudim se da na tu temu glavni mediji ne prenose informacije i podatke koje su oni strpljivo godinama prikupljali.

- Rat u Ukrajini ne jenjava, samo raste broj žrtava i oružja koje se gomila s obje strane. Kako vidite povijest, sadašnjost i budućnost tog krvavog sukoba u Europi?

- Ukoliko bi se sudilo po informacijama vodećih zapadnih medija, za agresiju, ljudske žrtve i razaranja isključivo je odgovoran Vladimir Putin. On je, kako navode, "zločinac", "agresor", "opsjednut stvaranjem novog carstva", koji je "bez ikakva povoda" napao žrtvu "proeuropsku" ukrajinsku vlast, koja u zemlji promiče demokraciju, europske vrijednosti, ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Događaji koji prethode ovoj agresiji pružaju širu sliku od ove tragedije koju svakodnevno pratimo na TV ekranima. Dokumenti koje je deklasificirao američki National Security Archive, pokazuju sigurnosna jamstva koja su 90-ih godina sovjetskim čelnicima protiv širenja NATO-a dali predsjednik SAD-a G.H.W. Bush i državni tajnik Baker, njemački ministar vanjskih poslova Genscher i kancelar Kohl, francuski predsjednik Mitterrand, britanska premijerka Thatcher i drugi. Predsjednik Bush je na samitu na Malti 1989. uvjeravao Gorbačova da SAD neće iskoristiti revolucije u istočnoj Europi da bi naškodio sovjetskim interesima.

Ne jednom, već tri puta Baker je s Gorbačovom na sastanku 9. veljače 1990. ponovio: "NATO se neće niti za jedan centimetar proširiti na istok". Deklasificirani dokumenti također pokazuju da su američki dužnosnici 1993. spominjali ruskog predsjednika Jeljcina koji je povjerovao (krivo je shvatio) da je Partnerstvo za mir alternativa proširenju NATO-a. Mark Kramer iz Centra Davis na Harvardu, čiji je članak objavljen u Washington Quarterly 2009. godine, tvrdi: "Američko obećanje o neširenju NATO-a bio je običan mit". James Goldgeier, autor popularne knjige posvećene Clintonovoj odluci o proširenju NATO-a, spominje "obmanjujuća uvjeravanja SAD-a ruskom vođi Borisu Jeljcinu" (War On The Rocks, 2016.). Joe Biden kao američki senator 1997. je izjavio: "Baltičke zemlje treba hitno primiti u NATO da bismo ozbiljno isprovocirali Ruse". Na predsjedničkim izborima u Ukrajini 2010. pobjeđuje Viktor Janukovič s uvjerljivom većinom. On tada odbija prijedloge pomoći od Zapada. Nakon toga odmah kreću pripreme za njegovo nasilno svrgavanje, koje se dogodilo na Majdanu 2014.

Valja podsjetiti na brojne podatke o Ukrajini koji su objavljeni na Zapadu, a odnose se na osnivanje mnogih postrojbi s nacističkim obilježjima i vrijednostima koje su nastale nakon Majdana i koje su djelovale na području Donbasa punih osam godina. O tome se razgovaralo i u američkom Kongresu. Teško je to povezati s demokratskim vrijednostima EU-a. Tijekom potpisivanja oba sporazuma iz Minska 2014. i 2015., uz posredovanje Francuske i Njemačke, dogovorenih između Ukrajine i Rusije a prihvaćenih od SAD-a i UN-a, njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Hollande označeni su kao jamci njihove primjene. Bivši američki veleposlanik Jack Matlock nedavno je izjavio da se "rat mogao izbjeći, da je Ukrajina poštovala sporazum iz Minska, koji je predviđao priznanje Donbasa kao autonomnog entiteta u Ukrajini".

Globalna država nadzora

- Što se tiče današnje situacije, kada na frontu masovno ginu mladi ljudi, posebice Ukrajinci, iz intervjua koji je za njemački Die Zeit dala bivša kancelarka Angela Merkel saznajemo šokantne činjenice. Pojasnila je svrhu sporazuma iz Minska, navodeći da su oni bili samo običan pokušaj (prijevara) da se Ukrajini pruži dovoljno vremena da vojno ojača. Sličnu izjavu dao je i bivši francuski predsjednik Hollande za ukrajinski The Kyiv Independent. Danas, osam godina kasnije, saznajemo da pojedini međunarodni sporazumi mogu za Zapad predstavljati običan papir za reciklažu. No, ovi sporazumi su bili valjani, a glavni jamci da će se oni ostvariti bili su Njemačka i Francuska, dvije ključne države na kojima počiva Unija koja promiče pravnu državu, demokraciju i međunarodno pravo. S pravom se postavlja pitanje tko je taj koji može opet sjesti za stol kao 2014., pružiti jamstva i dogovoriti sporazum koji će omogućiti mirno rješenje problema.

A što se tiče budućnosti, citirat ću bivšeg zapovjednika Stožera združenih snaga, njemačkog generala Hans-Lothara Domrösea koji je rekao: "Očekujem zastoj početkom ljeta jer će do tada obje strane osjećati da od nastavka borbe više nema koristi. To će biti trenutak za početak pregovora o prekidu vatre, ali će pregovori vjerojatno dugo trajati." Naravno, ima i onih koji računaju isključivo na vojnu kapitulaciju druge strane. Po mom mišljenju, pravi prekid rata objektivno nije moguć ukoliko se ne postigne suglasnost o neutralnosti Ukrajine. Istovremeno potrebna su čvrsta međunarodna jamstva za sigurnost Ukrajine i Rusije. A to znači da čim prije treba odustati od opasnih i nerazumnih rješenja koja zagovaraju "vojnu pobjedu" jer ona neminovno predmnijeva kapitulaciju druge strane, a to može biti neposredan povod za nuklearni rat. Ukratko, ništa ne može opravdati Putinovu agresiju na Ukrajinu, ali nedvojbeno postoji suodgovornost Zapada. Drukčijom politikom 2014. godine rat se mogao spriječiti.

- Ekološka i zdravstvena kriza također potresaju svijet. Shvaćamo li ih dovoljno ozbiljno?

- Mislim da ne, a mislim da i pojmovi zdravlje i ekologija nisu do kraja ispravno protumačeni niti se ispravno prema njima postavljamo kao društvo. Evo primjera koji postaje sve aktualniji, a tiče se interesa svih građana. Sve je, naime, spremno za globalnu državu nadzora. Prvog prosinca 2021. godine 194 članice Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) postigle su konsenzus o pokretanju procesa pregovora o ugovoru kako bi se ojačala prevencija pandemije, pripravnost i odgovor na nju. Sada WHO izrađuje nacrt ugovora koji bi toj agenciji trebao dati neviđenu i apsolutnu moć nad globalnom biosigurnošću. Prema rasporedu koji su jednoglasno usvojile 194 zemlje članice WHO-a, novi bi dokument trebao biti spreman i odobren 2024. godine. SAD je predložio niz amandmana koji bi proširili ovlasti WHO-a. Među njima je i mogućnost proglašavanja "zdravstvene opasnosti" i ograničavanje prava suverenih država.

WHO više nije neovisna, nepristrana i etična organizacija kojoj je cilj opće dobro. Njezine ciljeve i planove određuju njezini donatori, uključujući neke od najbogatijih zemalja svijeta, SAD i druge. Zaklada Bill & Melinda Gates drugi je najveći financijer WHO-a. No, ukoliko zbrojimo Zakladu Gates s GAVI-jem, globalnim savezom za cjepiva, tada Gates postaje glavni neslužbeni sponzor WHO-a. "WHO među svojim glavnim donatorima ne vidi države članice, već privatne subjekte, čije financiranje čini tri četvrtine sredstava WHO-a. A među njima su glavni farmaceutski proizvođači cjepiva", istaknuto je u jednoj raspravi u Europarlamentu.

Čemu služi diplomacija?

- Bili ste diplomat, kako vam se danas čini diplomacija u svijetu? Nema ih u pregovorima za zaustavljanje rata u Ukrajini?

- Nemam neposredan uvid što diplomacija konkretno radi i koliko je uključena u razgovore i pregovore da se rat zaustavi s obzirom da trenutno NATO predvođen SAD-om i Rusija zagovaraju vojna rješenja. Naravno, to ne znači da je diplomacija postala nepotrebna. No, kada iz medija saznajemo pravu istinu o sudbini sporazuma Minsk 1 i Minsk 2, tada se slobodno možemo pitati čemu služi diplomacija. Ne znam kako će u buduće funkcionirati diplomacija ukoliko se međunarodno pravo na takav način krši i obezvređuje. Vjerojatno vrijeme diplomacije tek dolazi, nažalost, tek onda kada će svima biti jasno kuda vodi ratna opcija koja može potencijalno ugroziti živote stotina milijuna ljudi. Za kraj mogu iznijeti vlastito čuđenje o postupcima predstavnika EU-a koji imaju znanje, tradiciju i uspjehe u pronalaženju diplomatskih miroljubivih rješenja. Zašto se Unija ovako snažno odlučuje za promoviranje ratnih opcija, umjesto da inzistira na hitnim pregovorima bilo kojeg mogućeg formata, u spašavanju života i patnji ljudi u Ukrajini, meni je neobjašnjivo.

Prikrivanje nacifašističkih zločina u Italiji

- Bili ste kolumnist Novog Lista i Glasa Istre, objavili ste knjige "Italija naš najveći i najmoćniji susjed", "Istranin u Rimu" i "Naša sudbina u globalnom poretku", a uskoro Vam izlazi nova knjiga posvećena uzrocima i posljedicama prikrivanja nacifašističkih zločina u Italiji.

- Knjigu koju pripremam posvetio sam političkoj manipulaciji s poviješću za potrebe stvaranja jedne nove "kolektivne memorije" i selektivnog sjećanja na prošlost u funkciji "nacionalne pomirbe". Sve se to dogodilo u razdoblju tegobne tranzicije iz Monarhije u Republiku nakon završetka Drugog svjetskog rata i proteže se do današnjih dana. Nakon pada Berlinskog zida, nastupile su velike kulturne, političke i geografske promjene u Srednjoj i Istočnoj Europi (raspad SSSR-a, ujedinjenje Njemačke, raspad Čehoslovačke i Jugoslavije), koje su se prenijele i na Italiju. Tada je počelo razdoblje "odmrzavanja memorije", koje je dugi niz godina bilo strogo kontrolirano.

Istovremeno, mnogi talijanski povjesničari i publicisti koje citiram u knjizi, nastavljaju biti kritični prema onome što radi politika na planu definiranja jedne nove "kolektivne memorije", isključujući pritom sjećanja na fašizam i zločine koje je počinio. No, u tako konstruiranoj priči, na kojoj počiva novi "kolektivni identitet" i "kolektivna memorija", pojavljuju se mnogi ozbiljni problemi. Primjerice, što je s uspomenama (sjećanjima) na događaje u Etiopiji, Libiji, Somaliji, Eritreji, Dalmaciji, Istri, Sloveniji, Crnoj Gori od 1922. do 1945. godine? Jedan od razloga zašto sam se odlučio napisati ovu knjigu, bilo je prikrivanje ogromne dokumentacije o počinjenim zločinima fašista punih 50 godina, o čemu govori izvješće Komisije talijanskog Parlamenta i pojedini mediji. O tome su objavljene i knjige. A drugi je razlog taj, što se tako koncipirana "kolektivna memorija" neminovno odražava i na aktualne talijansko-hrvatske odnose.

Utjecaj Rusa u MOL-u

- Znate li kolika je bila robna razmjena Hrvatske i Rusije, u usporedbi s našim izvozom u EU? Kakva je sudbina naših naftnih polja u Rusiji?

- Prema službenim podacima, u siječnju prošle godine je izvoz u Rusiju porastao je za 7,5 posto u odnosu na siječanj 2021. Udio u ukupnom izvozu je 0,7 posto. Najviše je izvezeno industrijskih strojeva za opću uporabu, zatim, medicinskih i farmaceutskih proizvoda. Istovremeno je uvoz iz Rusije pao za 35 posto, a udio u ukupnom uvozu iznosi 0,4 posto. Najviše je uvezeno obojenih metala, zatim kamenog ugljena, koksa i briketa. Znatan je pad uvoza nafte i naftnih derivata u siječnju 2022. u odnosu na siječanj 2021. Najvažniji vanjskotrgovinski partneri u hrvatskom uvozu su države članice EU-a. U siječnju prošle godine odatle nam je stiglo 72,5 posto uvoza, što je bio godišnji rast od 30 posto. Izvoz u države članice EU-a u siječnju 2022. činio je 74 posto izvoza i veći je za 55 posto nego u siječnju 2021.

Što se tiče INA-e, mislim da se proizvodnja na naftnim poljima "Bijele noći" u Rusiji normalno nastavlja. Riječ je o oko dva milijuna tona godišnje. Šteta što INA više nije naša. A to je, čini mi se, jer nemam pouzdane podatke, sve povezano i s utjecajem Rusa u MOL-u.

Povezane vijesti

• Građani će od sutra moći nabaviti početni paket eurokovanica, ali ih ne mogu koristiti do 1. siječnja
• S radom krenula aplikacija za preračunavanje kuna u eure, evo gdje je možete naći
• Koliko dugo neće raditi kartice zbog eura? Donosimo pregled po bankama