Stalno dociraju da oni znaju što je najbolje za narod, da su oni moralna vertikala, da su katolici u Hrvatskoj u većini i da stoga imaju pravo odlučivati u ime cijele zajednice. Govorimo o udrugama poput one U ime obitelji, koje se pozivaju na demokratske principe, na referendume, na odlučivanje naroda, a s demokracijom nemaju nikakve dodirne točke. Ali ne možemo sve vjernike trpati u isti koš. Naprotiv, sigurni smo da većina nije isključiva… Ali jest - tiha. Barem u medijskom prostoru.

Potvrđuje nam tu tezu i teolog Zoran Grozdanov, koji u riječkoj izdavačkoj kući Ex libris od 2005. godine pokreće i uređuje edicije Ecumenica i Ars haeretica, u kojima su objavljene važne knjige iz područja katoličke i protestantske teologije. Jedan je od inicijatora i koordinatora inicijative "Oslobodimo doniranje hrane PDV-a", koja je uspjela ishodovati ukidanje poreza na doniranje hrane. Prošle je godine s Nebojšom Zeličem uredio izvanrednu knjigu "Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru", u kojoj je okupio vodeća imena domaće intelektualne i teološke scene. Knjiga je ove godine doživjela i drugo izdanje.

- Onomad kad se potpisivalo za ustavnost braka kao zajednice muškarca i žene niste, blago rečeno, blagonaklono gledali na organizatore te peticije. Kako komentirate nove inicijative za raspisivanje referenduma - o Istanbulskoj konvenciji i promjeni izbornog zakona?

- Da, nisam se slagao s takvim inicijativama, iako nisam posve znao zašto. Samo sam naslućivao da ljudi koji žele drugima ograničiti prava, voljom "naroda", nemaju dobre namjere. Nakon nekoliko godina, danas s ovim referendumima, puno toga je jasnije. Sve je to dio populističkih pokreta koji sve više jačaju u našemu okruženju, ali i kod nas. Iako koriste demokratske procedure, važno je vidjeti njihovu retoriku. Oni se ne pozivaju na opće dobro, na pravednost prema svim građanima, nego na "narod", a kada se pogleda kako narod definiraju, onda u tu definiciju ne spadaju svi građani RH, nego se narodu daju svakojake moralne kategorije - etnos, po mogućnosti kršćanska vjera, tradicija hrvatskog naroda, kršćanska civilizacija... Pozivaju se na identitete koji u stvarnosti ne postoje (niti su ikad postojali!), ali su sjajna mobilizatorska snaga.

Naravno, većina ljudi pada na takve priče naprosto zato što ljudi žive istinski teško. Sustavi (socijalni, zdravstveni, školski) su na rubu izdrživosti, internet nam otvara vrlo pluralan svijet na dlanu, a ljudima s druge strane treba osjećaj pripadnosti, zajednice, identiteta. Ljudi su zbunjeni i istinski im je teško živjeti na ovim prelazima iz zatvorenih u otvorena društva. Kada taj osjećaj ne pronalaze u zakonima, i sustavima, i vjeri koji im omogućuju dobar život, lako se onda uteknu ideji nacije, naroda, a i Crkva je tu snažan izvor pripadnosti i identiteta. Stoga je na vjerskim zajednicama zaista velika odgovornost kako će ljudima graditi te identitete - u strahu ili u slobodi. Također, možda bi bilo važno uputiti pitanje ljevici – zašto isključuju religijske identitete kada su oni vrlo važni ljudima? Treba li ih u cijelosti odbaciti jer su to, iz njihove perspektive, sile razdora i nasilja ili treba raditi na traženju resursa u tim identitetima koji se zalažu za slobodu, jednakost, pravednost? A takvih resursa, uvjeravam vas, ima napretek i u središtu su kršćanske poruke. Slutim, doduše, iako nisam nikakav stručnjak za izborna pravila, da u ovom pitanju o preferencijalnim glasovima ima nešto dobroga jer su nam političke elite premrežene klijentelizmom i stranačkom stegom koja je iznad potreba glasača i potrebno ih je mijenjati, no kod ovakvih inicijatora, pa makar imali i najplemenitija referendumska pitanja, pušem i na hladno. (Bojan ŽIŽOVIĆ)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti

• Crkva šuti o korupciji i socijalnoj nejednakosti