Dogodilo se očekivano i neminovno: dobili smo prvu žrtvu zaraze koronavirusom. Bilo je samo pitanje vremena kad će netko umrijeti. Kuglica u ruletu života i smrti pala je na ime Nina Kernjusa, poznatog ugostitelja i branda cijele regije. Čovjeka koji je svojim pristupom hrani i gostima kreirao novu vrstu usluge istodobno stvarajući autentičnu Istru, poluotok koji se uslijed teške, zarazne i opake bolesti nepovratno i zauvijek mijenja.
Nakon smrti umjetnika pijata iz Brtonigle, više ništa neće biti kao prije. Treba vjerovati da će biti i bolje. Drugačije svakako. Ipak, ova smrt, prva doduše, pa i najteža, za obitelj naravno najbolnija, nije pravilo nego iznimka. Kolikogod je koronavirus potencijalno smrtonosna bolest, s njom se ipak puno više preživljava nego umire. I to je dobra okolnost.
To ne znači da se ne treba striktno pridržavati pravila ponašanja kod njenog suzbijanja. Uskoro se, uostalom, očekuje kulminacija broja zaraženih. Ne zna se točno koliko će ih biti. Psihički se nacija mora za to pripremiti. Žrtve su sastavni dio rata, a Hrvatska je u ratu: drugačijem i protiv nevidljivog, dosad nepoznatog neprijatelja. Smrt polako postaje dio svakodnevice, ali razloga za paniku neće biti. Zdravstveni sustav je dobro posložen, posebno u Istri. Mogu ga ugroziti jedino neodgovorni pojedinci.
Činit će se suludo, no apsurd je kako je koronavirus donekle pravedna bolest. Bez obzira na socijalni, materijalni i intelektualni status, od nje nitko apriori nije zaštićen. Oboljeti i umrijeti mogu svi: od najobrazovanijih do onih koji ne znaju čitati, od najbogatijih i najmoćnijih do najsiromašnijih. Sve ovisi o tome koliko će se tko čuvati. Uz to svakome je potreban onaj mali faktor sreće koji čovjeku u životu pripadne barem jednom. Srećom u nesreći, ne umire se tek tako. I zato, ponavljam, nema mjesta panici. Naprosto se mijenjaju pravila igre koja traže prilagođavanje novim okolnostima pa ako je naputak da se ograniče kontakti, ograničite ih. Najveća su opasnost sebičnjaci među nama.