Hrvatska je uspješno odgovorila na pandemiju virusa COVID-19, ali kritična će točka biti prijelaz iz kriznog upravljanja u upravljanje krizom, čije trajanje ne možemo predvidjeti. Za taj prijelaz Hrvatskoj trebaju nova znanja, odnosno skupina stručnjaka iz ključnih područja za sljedeće tri godine upravljanja krizom. Sažetak je to mišljenja koje je profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu i stručnjak za socijalnu medicinu i organizaciju zdravstvenih sustava Aleksandar Džakula iznio za Novi list.

Džakulu smo pitali da procijeni razlike u uspješnosti »liberalnih« modela suzbijanja pandemije, za koji su se odlučile skandinavske zemlje poput Švedske i Danske, i »rigoroznih«, kakve provode zemlje poput Kine i Južne Koreje.

Naš sugovornik drži kako ne samo da nije jasno što bi točno bile odlike »liberalnih«, a što »rigoroznih« pristupa, nego, štoviše, nije jasno definirano ni što uopće znači »pristup«: »Propisivanje detaljnih preporuka, čvrsto vođenje prema novim uputama, ili pak kažnjavanje onih koji prekrše nametnuta pravila? A da stvar bude još nejasnija, u tim raspravama često nismo niti spomenuli na koga se mjere odnose: na cijelu populaciju, ugrožene skupine ili regije s izraženim problemom?«

»Liberalnim« modelom, objašnjava Džakula, može se smatrati i da smo sve prepustili prirodnom toku bolesti i razvoju situacije, ali i to da smo posebno ugroženim skupinama omogućili uvjete da sami izaberu način i sredstva kojima će se zaštititi.

To znači da »liberalno« istodobno može značiti i »slobodarsko«, kao u potonjem slučaju, ali i vrlo okrutno, kao u prvom. Restriktivni model, pak, karakterizira rigidan pristup u kojem propisujemo jednaka pravila za sve, neovisno kakva je njihova pozicija u odnosu na pojavu bolesti. Džakula takav model naziva još i »zaštitničkim«. Kako bilo, Džakula drži da nije uputno uspoređivati rigidni i liberalni model jer bi to, kolokvijalno rečeno, bilo uspoređivanje krušaka i jabuka.

Kritična točka

Problem postaje još složeniji ima li se na umu nevjerodostojnost uspoređivanja podataka o oboljelima i umrlima od države do države. Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ) ovih je dana upozorio na taj problem.

Da bi, naime, usporedbe bile vjerodostojne, nije dovoljno samo uspoređivati postotke žrtava u ukupnoj populaciji, jer se broj testiranja, ali i opći kontekst, razlikuje od države do države, pa statistike mogu biti povoljnije za države koje testiraju manje ljudi, dok realnost proširenosti virusa može biti čak i obrnuta. Zato se usporedbama već unaprijed ne može vjerovati.

Ali to ne znači da se ne mogu mjeriti uspjeh i neuspjeh u borbi protiv epidemije. Džakula tvrdi da Hrvatska definitivno ima uspješan odgovor na pandemiju: uspjeli smo reagirati na vrijeme, organizirati krizno upravljanje i pozitivni rezultati su vidljivi i mjerljivi.

No sada, nakon mjesec dana, taj početni uspjeh u javnosti postaje kriterij za vrednovanje i razgovor o budućnosti. A to, upozorava Džakula, ne samo da nije moguće, već je i vrlo opasno.«

Jer, kad ste uspješno prebrodili prvi udar zaraze, iz kriznog načina upravljanja koji se vodi restrikcijama i stoga je jednostavan, prelazi se na kompleksno upravljanje novim odnosima u sustavu.

To je »kritična točka«, naglašava Džakula: »Kako iz kriznog upravljanja prijeći u upravljanje u vrijeme krize, pri čemu ni približno ne znamo koliko će pandemija potrajati.«

Hrvatska je sada u toj točki, ili joj se bliži. Na pomolu je, dakle, kriza odlučivanja, kad se javljaju pitanja što poduzeti i po kojim kriterijima. Javnost je nestrpljiva, a problemi kompleksni.

»To je strašan pritisak za donosioce odluka, posebice ako nije dobro postavljen sustav analiza i sveobuhvatnog planiranja. Dobri rezultati iz prve faze, paradoksalno, postaju dodatni problem, jer sad više nikakav neuspjeh nije dopušten, pa se to čak i verbalizira: ‘...Nećemo valjda primiti gol u zadnjoj minuti?«’.

Promjena paradigme

»Vrijeme je za promjenu paradigme«, Džakulin je odgovor na takve dileme. Rasprava o ‘popuštanju mjera’ loš je znak, upozorava on, jer govori da smo zapeli u početnoj paradigmi ‘spriječi/popusti’.

Taj model, naime, više ne daje potrebne rezultate, a uzrokuje mnogo ozlojeđenosti i ubrzano troši kredit kriznih stožera i pojedinaca. Najpogubnije je, pak, što se tako gubi ključna supstanca za oporavak: povjerenje u autoritete i stručnjake.

Džakula nudi alternativu: »Umjesto popuštanja i smanjivanja upravljanja, neophodno nam je još više znanja, upravljačkih alata i intervencija kako bismo pokrenuli sve segmente društva. Oni moraju biti vrlo dobro osmišljeni i aktivno vođeni. Ne moramo se bojati kompleksnih, nego loših rješenja. Na duge staze, manje ne znači bolje i više, već samo brže, a i to ne uvijek.«

Džakula drži da Hrvatskoj treba pogon od oko 150 stručnjaka različitih područja od interesa za zemlju, koji bi kroz godinu dana intenzivno pripremali donošenje ključnih odluka i omogućili da preživimo 2020., optimalno iskoristimo 2021. i spremni uđemo u 2022. godinu.

Ideja je da taj think-tank prati razvoj i realizaciju državnog proračuna: u ovoj godini bismo imali rebalanse i preživjeli, proračun za 2021. bio bi usmjeren na osnaživanje i razvoj, i tako oporavljeni mogli bismo krenuti u 2022.

Jer, posljedice pandemije i izolacije toliko su opsežne da je preambiciozno o njima i početi razgovarati bez dobre pripreme. Naročito je važno - i to je dužnost svih nas – prepoznati promjene koje posebno pogađaju građane, bilo kao psihički stres i udar na zdravlje, bilo kao udar na socioekonomski status.

Također, iznimno je važno razlikovati trajne promjene od promjena na koje možemo utjecati i čak ih pozitivno iskoristiti. Tu je potrebno mnogo mudrosti i mnogo spremnosti na konsenzus. Na taj trud Hrvatska se mora spremiti, poručuje predavač socijalne medicine i organizacije zdravstvenih sustava na Medicinskom fakultetu u Zagrebu Aleksandar Džakula.

Povezane vijesti

• Kina potvrdila prijenos novog korona virusa s čovjeka na čovjeka
• Građanima Srbije savjet da otkažu ili odlože putovanje u Kinu
• MVP zasad ne savjetuje otkazivanje putovanja u Kinu