Jutros je započela nova školska godina, prilika za nove početke, usvajanje znanja i otkrivanje novih svjetova. No, uz to što je znanje neupitno moć, silno je važno, i srećom se o tome sve više govori, odgajati one na kojima svijet ostaje, da bez obzira na to što će u budućnosti raditi, budu dobri ljudi, uvijek spremni međusobno si pomagati, da budu svjesni važnosti zajedništva.

A upravo je zajedništvo riječ koja najbolje opisuje Područnu školu Srb, koja je u sastavu OŠ Nikole Tesle Gračac i koja broji, u četiri razreda, odnosno dva kombinirana odjela, svega 12 učenika.

(Snimio Mate Komina)

Ove godine imaju samo jednoga prvašića kojega je ostalih jedanaestero učenika dočekalo lijepom priredbom, recitacijama i pjesmom, poželjevši mu tako dobrodošlicu u njihovu malu, kako vole reći, obitelj, dok su mu Općina Gračac i Škola pripremile prigodan poklon.

Dvije učiteljice

»Glave obitelji« su dvije divne učiteljice i spremačica, koje su ovdje katica za sve, i koje nas dočekuju sa širokim osmijehom na vratima ogromne škole (s dvoranom kakve nema ni većina gradskih škola) doduše, škole okružene velikim ruševinama. Simbolično, u sredini je škola iz koje izlaze marljiva djeca, puna ljubavi prema svom mjestu.

Zasigurno će ga u skoroj budućnosti dodatno unaprijediti svojim znanjem i zalaganjem. Sada je to mjesto okruženo bajkovitom prirodom, s jednim kafićem, jednom trgovinom, parkom, brojnim derutnim zgradama, ali i moderno uređenim kućama s velikim vrtovima.

Jučerašnji dan bio je okupan suncem, a dječje oči veseljem. Ništa čudno jer, kako nam kažu učiteljice Smiljka Rajak i Mirjana Pualić, u ovoj školi dan započinje zagrljajem.

Iza obje učiteljice već je preko 20 godina rada u ovoj školi, a iz ljubavi prema djeci ulažu ogroman trud kako bi iz svega izvukle najbolje. No, ne žale se, imaju, ističu, sve, samo bi voljele da je više djece.

– Djeca i cvijeće su ukras svijeta, s djecom je sve lako. Samo, brojke nas ponekad rastužuju. Nema nas puno, ali ne damo se. Bilo je nekoć i 30 djece, prošle godine imali smo 17 učenika, a iduće godine očekujemo sedam prvašića.

To je nešto što nas zaista osnažuje. Škola je velika, opremljena, ugodno nam je, toplo, samo bismo voljeli da je više djece govori učiteljica Smiljka koja u svom odjelu ima prvi i drugi razred, odnosno troje učenika.

(Snimio Mate Komina)

Dolazi bibliobus

Kada govori o tome, ističe, obuzme je tuga. No, što je, tu je. Ove dvije učiteljice navikle su raditi u kombiniranim odjelima, a kako bi djeca imala veće društvo ili primjerice igrala ekipne sportove na TZK-u, često spajaju odjele.

– Ali, ima to i svoje prednosti. Mi imamo vremena posvetiti se svakom učeniku, imala sam četiri učenika u odjelu, to je bio zaista kvalitetan rad.

Iz naše škole izašlo je puno učenika koji su danas znanstvenici, završili su visoke škole, iznjedrili smo puno uspješnih zanatlija. I sâma sam išla u malu školu u Donjoj Suvaji, ništa mi nije nedostajalo. Imamo uvjete, samo treba učiti, kazuje učiteljica Mirjana.

Osim toga, svi se jako dobro poznaju i učiteljice imaju lijepu suradnju sa svim roditeljima. Organiziraju razne aktivnosti, a posebno je važno to što si međusobno pomažu. Npr. neki su roditelji i ovog jutra donosili bilježnice koje su višak njihovoj djeci, kako bi uzela djeca kojima možda štogod nedostaje.

Svi paze na školu, ona im je kao dom, a učiteljice i spremačica rade baš sve – od popravaka do nošenja ulja za grijanje.

– Učenici dobivaju marendu iz trgovine, spremačica donosi i podijeli, to je osigurala država i lijepo funkcionira. Naravno,da bismo voljeli imati i kuhinju, ali djeca su zadovoljna, dodaje učiteljica Smiljka.

(Snimio Mate Komina)

Posebno su sretni što im dolazi bibliobus Gradske knjižnice Zadar, pa djeca imaju priliku posuditi i lektirne naslove i bilo što što bi voljela pročitati. Također, ova škola često sudjeluje u projektima Gradske knjižnice Zadar zbog čega su iznimno zahvalni, a posvećeni su i podizanju ekološke svijesti, kao i svojevrsnom razvijanju poduzetništva.

– Skupljamo papir, plastiku, staklo… Dobili smo i nagradu dm-a jer smo skupili najviše papira, gledano po broju učenika, dobili smo tada 15.000 kuna i odveli djecu u Šibenik u hotel. Kakav je to doživljaj bio, priča učiteljica Mirjana napominjući kako su prije i češće organizirali dvodnevne izlete.

– Organizirali smo sajmove, mame su pravile kolače, bilo je više mještana, svatko bi nešto kupio, skupilo bi se novca za izlete. Od svih aktivnosti sav novac ide u našu kasu, pa izleti budu ili u pola cijene ili čak uspijemo sve pokriti.

Međutim, danas je teže, sve je prilično skupo, nema više toliko mještana koji bi došli na te naše male pijace, a mi agencijama nismo zanimljivi, premalo nas je, stoga nastojimo što češće organizirati terensku nastavu, kazuje učiteljica Mirjana.

Htjeli bi vidjeti more

Također, voljela bi, ističe, da se organizira škola plivanja; neki učenici odu s roditeljima na dan, a neki nikad nisu vidjeli more…

– Odavno predlažemo da se naša djeca priključe većoj školi kad se ide, da to bude jednom u četiri godine. Dakle, da odu svi, ali nažalost, nikad sredstava za to, dodaje učiteljica Mirjana.

Kada je riječ o izvannastavnim aktivnostima, neki roditelji voze djecu na sportove i slično u Gračac ili Donji Lapac, a jedno su vrijeme imali organizirane sportske aktivnosti koje je vodio prof. Dado Rodić preko udruge Moja Una. Isto tako, jedna umirovljena učiteljica vodila je razne programe. Šili su, češljali vunu…

Možda ovdašnja djeca nemaju mogućnosti kao ona u većim gradovima, no odrastaju na svježem zraku, igrajući se. Sretni su i zadovoljni, iako nije uvijek lako, od njih 12, desetero putuje iz okolnih mjesta. Imaju organiziran prijevoz, no ustaju u zoru, pa i prije.

Svejedno, rastu sretno i imaju ispunjene dane, a njihovi odgovori potvrđuju da je danas život na selu zapravo – blagoslov.

Una ide u četvrti razred i u školi joj je, kaže, sve dobro, a najviše voli matematiku.

– Igram se s prijateljima, igramo se lovice, skrivača i tako. Nedostaju mi prijatelji koji su otišli u školu u Gračac, u peti razred, ali družit ćemo se opet dogodine, govori nam Una koja s bratom Novakom brine o kozama, konjima i kravama. I trećašica Ana naglašava kako im je u školi lijepo, a posebno voli crtanje i Likovnu kulturu.

(Snimio Mate Komina)

Kao Modrić

– Nas je devetero u odjelu, svi smo prijatelji, družimo se. Ništa nam ne nedostaje. Sve je dobro, kaže Ana.

Milica ide u drugi razred, ide na folklor, svira klavir, ide na Superznalca, mentalnu aritmetiku, natjecanja… I sve stigne!

– Na folkloru su tri grupe, ima nas sve skupa 20-30. To je dvaput tjedno, ali ja idem samo jednom zbog škole! Stignem sve baš zato što živim na selu. Imam i životinje o kojima brinem, imam skoro 100 koka, hrani ih baka, ali ja pomažem.

Imam patke, njih 11, imam jednog zeca, svinje, ovce, tri psa i mačke, govori Milica, a mama dodaje da roditeljima nije teško popratiti sve aktivnosti, da je ključ samo se dobro organizirati.

Četvrtaš Aleksa iskreno i simpatično govori da u školi najviše voli – igru na velikom odmoru, a draga mu je i matematika.

– Sve je dobro u školi, ali volio bih da imamo ormariće s ključevima, da možemo ostaviti stvari. To i kuhinju bih volio, dodaje Aleksa.

U ovoj školi 12 je učenika, a u obitelji Đilas 11 djece, jedan od njih je Dejan koji ističe kako je dobro imati braću i sestru.

– Ja sam sad 4. razred, braća i sestre mi pomažu oko svega, pa i učenja. Najviše volim Tjelesni, htio bih biti nogometaš, kao Luka Modrić, govori Dejan kroz smijeh. Svoj ovoj djeci od srca želimo da ostvare sve svoje snove, da još jednom dokažu kako odrastanje u manjim sredinama nije prepreka, a da pri tom zadrže iskrenost, radost i skromnost koja ih sada krasi…

Povezane vijesti

• KRENULI UPISI U PULSKE SREDNJE ŠKOLE: Brojne mogućnosti srednjoškolskog obrazovanja - donosimo detalje
• MINISTARSTVO JE U ZADNJI TREN PONUDILO SPAS - TREĆI UPISNI ROK: U Puli se dvadesetak djece ni nakon drugog roka nije uspjelo upisati u srednje škole, u kojima je u cijeloj Istri NEPOPUNJENIH 266 MJESTA!
• U OŠ Vidikovac upisano 86 prvašića, a u OŠ Monte Zaro - samo 19!