- Ovo je moj prvi livestream koncert u životu. Falite mi, fali mi publika, fali mi aplauz, rekla je Tamara Obrovac na kraju prekjučerašnja 45-minuta online nastupa u crkvici sv. Roka u Draguću, gdje je nastupila s Faustom Beccalossijem na harmonici. Prvi je to od četiri planirana dueta, a cijeli projekt nosi naziv "Transhistria deconstructed".

Podižući online koncerte na novu vizualnu razinu izborom istarskih lokacijskih dragulja koji su tajna sve do početka livestreama (s četiri kamere, dronom i reportažnim kolima u realizaciji MedVid produkcije), a u glazbenom smislu novim konceptom dekonstrukcije Transhistria ensemblea na četiri dueta i isto toliko koncerta sa svakim od članova benda, ovaj premijerni popodnevni livestream iz Draguća bio je dostupan na Tamarinom Facebook profilu te Youtube kanalu, a uz naše ekskluzivno prisustvo na koncertu, i na portalu Glasa Istre.

Za nastupa su skladbe završavane duljim, otvorenim improvizacijama, inspiriranim mjestom na kojem se koncert održao. To će biti konceptualna vodilja i za preostala tri koncerta na nepoznatim istarskim lokacijama koje će Tamara otkriti, kao i ovaj prvi put, tek s početkom online prijenosa. Slijede dueti s gitaristom Urošom Rakovcem, bubnjarom Krunoslavom Levačićem i kontrabasistom Žigom Golobom.

Bojama jesenjeg pejzaža odgovarala je lijepa uvodna pjesma "Kad te nima tu", u kojoj se posebno ističu stihovi: Jeli moreš ti bez mene, kada me nima tu vero dan je oblačan, daž je pada cili dan kad te nima, da poli dame ležiš i me tepliš.

Uslijedila je "Biscoti ruduladi", pjesma Loredane Bogliun koju je Tamara uglazbila na albumu "Transhistria" (2011.), da bi zatim otpjevala "Madirosu", Tamarinu izmaštanu riječ za mediteransku ružu koja simbolizira autoričin osobni doživljaj Mediterana kao kulturološkog i glazbenog univerzuma.

Nakon pjesme "Dolor/La mia anima come un'isola, piange da sola", koncert je priveden kraju skladbom "Divojka" i dojmljivom dionicom Faustova fućkanja istodobno s improviziranom harmonikaškom dionicom.

Koncert su podržali Ministarstvo kulture i medija, Istarska županija i Općina Cerovlje.

Draguć je jedan od istarskih dragulja, nažalost slabo naseljen, s dosta lijepo uređenih kuća, s nekim agencijski oglašenim za prodaju, a i s nekim tužno urušenim usred mjesta, izvjestitelju, eto, 'najljepšim'. Mjesto je to između Pazina i Buzeta u kojem su se od ranih 70-ih naovamo snimali filmovi, zbog čega je i dobio neformalni naziv "istarski Hollywood".

Upućeni filmofili znaju da su se njegovim uskim ulicama kretali i zvijezde poput Gerarda Depardieua, Michaela Yorka i Nastassje Kinski ("Mušketirka," 2004.), ali i mnoge jugoslavenske glumačke zvijezde, kao ekipa u filmu "Letači velikog neba" redatelja Marijana Arhanića iz 1977. godine (dostupan na internetu). Tu su snimljeni i "Mandarin" (1972.), "Divota prašine" (1975.), "Marija" (1976.), "Suton" (1982.), "Čamčatka/Melitta" (1995.), "Libertas" (2004.), pa i dio blockbustera "Crveni repovi/Red Tails" (2009.), čiju je priču još 1988. prvi počeo razvijati veliki George Lucas.

Uzdignut na hrptu brežuljka s kojeg se vidi i okolno jezero Butoniga, sa starinskim vizurama koje se gostima nude za međunarodnog susreta svirača bajsa, jednom od rijetkih preostalih autentičnih manifestacija koje nisu podlegle zovu turizma (za jednog našeg posjeta nije bilo ni jednog političara, što je samo po sebi djelovalo terapeutski), Draguć je nešto užoj javnosti poznat po očuvanim freskama u četiri mjesne crkve.

Crkvica sv. Roka, sagrađena prije pet stoljeća, nalazi se na nekadašnjem ulazu u ovo malo istarsko naselje. Odabir imena sv. Roka u skladu je s onodobnom praksom gradnje istoimenih crkvi na samom ulazu u naselje, kako bi mještanima pružile zaštitu od kuge. Unutrašnjost je oslikana zidnim slikama (kao zahvala za izbavljenje od kuge), koje je u dvije faze, 1529. i 1537. godine, izradio lokalni majstor Anton iz istarske Padove, pokraj današnje Kašćerge. Zakoračiš u kapelu koja okupa izvornim koloritom freski starih umalo 500 godina.

Tamara je stihovima oživjela svoju baku Uliku (Snimio Eduard Strenja / Arhiva)

Tamara s repertoara nije prekjučer izostavila pjesmu "Kažeta", a suptilan, improvizirani kraj te skladbe, spoj Tamarina vokala i visokih tonova Faustove harmonike, bio je vrhunac koncerta.

Da bi se bolje razumjeli stihovi ('glej dite moje glej, svit se budi, glej dite moje glej, zora rudi…'), a koji poetiziraju snažnu sliku iz obiteljske memorije, vrijedi ponoviti dio intervjua u Glasu Istre iz rujna 2007. s Tamarinim pokojnim ocem, velikim umjetnikom i pedagogom prof. Ivanom Obrovcem. U staroj obiteljskoj kući u Smoljancima, on nam je tada rekao i ovo: "Moja je majka Ulika odgojila Tamaru, ali je i 'kriva' za izvore mog slikarstva.

Budila me u četiri sata ujutro, kada je išla čuvati ovce. Zamatala me u deku, stavljala na rame i nosila do odredišta, a to mjesto zovemo Bobovac. Tamo je moj ujak napravio jednu poljsku kućicu koju popularno zovemo kažeta. Posjela me na vrh te kućice i rekla mi u uho, dok sam bio još bunovan:

'Molim te, probudi se. Ovo što ćeš vidjeti nikada nećeš zaboraviti'. Rađala se zora, kroz ogromna stabla hrastovine, i pucala na sve strane; zrake su se podijelile na pojedinačne elemente, s tim crvenilom, tim purpurom. I tako svako jutro, dok nije došla zima. I danas idem tamo i razmišljam gdje se prvi put umočio moj kist, u zoru koja doslovno preradovićevski puca".

Povezane vijesti

• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Tamarina desetka u pulskom kazalištu
• Tamara vjernoj publici rodnog grada