Nikad nismo htjeli izigravati klaunove na sceni. Bilo nam je bitno da pjesmu izvedemo dovoljno dobro, da se ne moramo stidjeti. Tako je bilo i kad smo je komponirali, i u studiju i kad smo je izvodili pred publikom. Znači, bez zadrške, izvesti najbolje što možeš u tom trenutku, kao da ti je to zadnji koncert. Tako će biti i večeras u Puli, kaže Branko Požgajec

Slušali Drugi način ili ne, milijuni ljudi bivše Jugoslavije nisu mogli ne čuti njihove najpopularnije ljubavne pjesme "Lile su kiše", "Piši mi", "Prođe ovaj dan" ili "Stari grad". Te su pjesme bile neizostavni dio druženja ondašnjih mladih s gitarom uz more ili rijeku, a ponajviše se pjevala "Piši mi", s refrenom "da li ponekad sretneš moju dragu, jel' još uvijek onako lijepa". Danas njihove pjesme izazivaju veliku nostalgiju za mirnijim vremenima, još više za mladošću. Bend koji je svoj naziv preuzeo iz pjesme Federica Garcie Lorce najveći je uspjeh ostvario debitantskim albumom 1975. godine. Dobri duh benda, osnivač, pjevač, skladatelj, flautist i klavijaturist, Zagrepčanin Branko Požgajec, jedna je od postojanijih figura domaćeg rocka. S njim smo razgovarali uoči večerašnjeg pulskog koncerta Drugog načina koji počinje u 22 sata u The Shipyard Pubu.

Cijenjeni i u svijetu

- Sredinom 90-ih godina jedan je američki diskofil u Puli, tada u srednjim godinama komunicirajući s članovima pulskog doom rock benda The Bleeding, spomenuo da u svojoj ogromnoj kolekciji ima i ploče Drugog načina. Kako tumačite taj vaš utjecaj, iako niste snimili puno ploča?

- Teško je procijeniti iz ove perspektive, da uopće mi još postojimo, ali očito je da je prvi album iz 1975. ostavio izuzetno dubok trag, otvorivši enigmu tog benda koji nema puno ploča uključujući i singlove. Pojedini bendovi progresivnog rocka, poput Yesa ili Andersona iz Jethro Tulla, još uvijek nastupaju, a oformili su se u drugoj polovici 60-ih. Mi smo generacijski ipak nešto mlađi. Pričao mi je jedan novinar iz Beograda, koji redovito prati ugledni engleski glazbeni časopis Mojo, da je naišao na članak renomiranog glazbenog kritičara koji je, analizirajući to razdoblje, svrstao prvi album Drugog načina među deset najboljih albuma progresivnog rocka neengleskog govornog područja. U jednom su mi, pak, zagrebačkom dućanu koji se bavi otkupom vinila s razgranatom internetskom prodajom kazali da su dobili narudžbu na naš prvi album iz Tokija, pa iz Rija.

- Nije li malo paradoksalno da taj album uoči objave nisu htjeli izdati Jugoton i Suzy, već na kraju PGP RTB?

- Gledajte, urednici koji su svoj glazbeni ukus formirali na Miši Kovaču našli su se zatečeni. Jedino je taj Suzy imao nešto malo više rokerskog duha. Oni su objavljivali licencno CBC pa su imali Stonese itd, ali radilo se o smjeni generacija među urednicima. Siniša Škarica je, ustvari, nova generacija, koji je dobio odriješene ruke da objavljuje po svom ukusu, pa se onda javio tzv. Novi val. Neki iz Novog vala su svirali i prije, ali su bili odbijani. Priznajem da je čak i sama kritičarska struka prilično hladno primila naš album. Neki su to tumačili tvrdnjom da smo bili malo ispred vremena. Tek nakon dvije godine album je 'proradio', razbuktala se prodaja i uslijedili hvalospjevi u medijima. No, za jednu garnituru mlađih slušatelja mi smo i danas prilična nepoznanica u Hrvatskoj. Ja volim reći da je Drugi način najbolje čuvana tajna hrvatskog rock'n'rolla. U tome i je čar. Nas naime nema nigdje, nitko nas ne zna, a onda svi znaju pjesmu "Prođe ovaj dan" ili "Piši mi". Čak i oni koji znaju svega tri akorda na gitari.

Vlastiti glazbeni izraz

- Na prvom albumu su najveći hitovi "Lile su kiše", "Stari grad" pa i "Žuti list" odsvirane su s dvije flaute, što je do danas vaš zaštitni   znak, prizivajući ponajviše Jethro Tull.

- Moram priznati da sam ja puno više slušao nizozemski bend Focus jer osim što svira klavijature, Thijs van Leer maestralno svira flautu. No, oni su bili bend za sladokusce jer su bili simfo-rock bend bez ijedne pjesme u kojoj se pjeva tekst.

- Na novom albumu iz 2017. "Zgubidan", obradili ste njihovu pjesmu "House of the King".

- Tako je. Instrumentalni bend sa snažnim utjecajem renesanse u svom stilu, i, dakako, s vrhunskim glazbenicima… A voljeli su nas stavljati u ladice pa su govorili: "Vaš pjevač pjeva visoko kao Gillan u 'Child in Time'", jer su svi znali tu pjesmu Deep Purplea. No, on je to mogao povući, naročito u pjesmi "Stari grad" i "Na mom dlanu". Pa je bila priča da sviramo dvije gitare koje paralelno sviraju intervale pa da to jako vuče na Wishbone Ash . Ja velim: "Dobro, ok, mi smo to sve slušali i voljeli. Možete reći da smo sve to, ali i ništa od navedenog". Jer, mi smo ipak to pretvorili u svoj vlastiti glazbeni izraz.

- Koliko je danas Drugi način privlačan zbog snažnog elementa melankoličnosti?

- Mi imamo romantiku koje danas sve manje ima. Jednu liričnost. Posebnu smo pazili na poetiku tekstova. Tako da senzibilnije duše mogu naći puno toga. Dakle, naglašena liričnost u koju se sjajno uklapa zvuk flaute i višeglasno pjevanje koje smo mi gajili. Takvih bendova nije bilo puno ni tada, a danas pogotovo.

Glazba je i terapija

- Biste li mogli preživjeti ovu našu stvarnost bez glazbe?

- Pa teško. Kod glazbenika, kod umjetnika uopće, bio on slikar, književnik, to je jedan oblik eskapizma. Pjesnik bježi u svoju poeziju kad mu je loše. Dvije godine sam držao muzikoterapiju u Kliničkoj bolnici Dubrava (gdje stanujem), u nacionalnom centru za psihotraumu, na nagovor mog, sada nažalost pokojnog, prijatelja psihijatra. Glazba je i terapija.

- Da, ali nije glazba/umjetnost samo bijeg, eskapizam. Njena privlačna snaga je u njenoj harmoniji.

- Tako je. Zašto sam se ja počeo baviti glazbom, vjerojatno podsvjesno? Zato što ona nudi sklad, jednu harmoniju koje u životu nema, pa joj težiš i bar u tih tri ili više minuta, koliko traje djelo, pokušavaš kroz emociju provesti to djelo, težnjom, iskustvom. Svojoj umjetničkoj nutrini pustiš na volju da izvede priču. Poslije čak i pomisliš: "Pa to nisam ja napisao; to je predobro za mene kakav jesam".

- Smatram vas jednim od najvećih džentlmena na našoj sceni, a toga danas nema ni u mikronima. Kako tumačite tu katastrofu?

- Neću reći da mi pripadamo vremenu menueta i krinolina, ali stjecajem okolnosti bili smo skloni prema staroj glazbi. U muzičkoj školi slušao sam i barok, i renesansnu glazbu, i klasicizam. Tu sam otkrivao određenu ljepotu koja je imanentna tom vremenu u umjetnosti. Slikarstvo, arhitektura, sve je procvalo u renesansi. Mi nismo bend ekscesa. Recimo, evo paradoksa: nas puno vrti Katolički radio. Pitao sam jednog urednika: "Zašto?", budući da naše pjesme nisu naglašeno duhovne. Veli mi on: "Vi ste bend koji nije napravio niti jednu javnu sablazan; vi ste bend koji može prihvatiti veliki spektar ljudi s različitim estetskim poimanjima, ukoliko, naravno, imaju imalo sluha za glazbu". I ta konstatacija se meni čini u redu. Nikad nismo htjeli izigravati klaunove na sceni. Nama je bilo bitno da pjesmu izvedemo dovoljno dobro, da se ne moramo stidjeti. Tako je bilo kad smo je komponirali, i snimajući je u studiju i kad smo je izvodili pred publikom. Znači, bez zadrške, izvesti najbolje što možeš u tom trenutku, kao da ti je to zadnji koncert. E to je naš stav.

- Tako će biti i večeras pred pulskom publikom?

- Da. Mi izvodimo cijeli zadnji album, cijeli prvi album i sve ono bitno između ta dva albuma. Koncert nije kratak, ali svi dođu na svoje. Nek' budu strpljivi. Sigurno će biti izvedena. Bit će to jedan glazbeni vremeplov, i to nekronološki: nešto novije pa u sredinu pa u razdoblje čak i prije Drugog načina. Ima jedna pjesma još kad smo se zvali Novi akordi, "Odlazak". Ta pjesma ima 50 godina. Recimo, pjesma "Prođe ovaj dan" napisana je kad je bio Woodstock, a bio je 1969. godine. I ta je pjesma stara 50 godina.

- Pola stoljeća.

- Da, i svi je pjevaju. Znači da je postala evergreen. To je najbolje što možeš postići u glazbi. Jer, Mozart, Bach, Beethoven, ne bi bili to što jesu kad ih i sada ne bi ljudi rado slušali.

- Hvala vam na izdvojenom vremenu.

- Hvala vama na pozivu. Lijepi pozdrav svim vašim čitateljima.