Australski eksperiment u Circolu
The Necks pretvorili Jazzbinu u hipnotičko iskustvo bez solaža i bisa
(Snimio Mladen Radić)
Jazzbina se u subotu navečer nastavila u Circolu, tamo gdje je stala prije dva i pol mjeseca, doduše tada još na otvorenom, s Martcom Ribotom i Ceramic Dog. Ovaj put Željko Marković doveo je pred pulsku publiku nešto što nikad na Jazzbini nismo imali prilike čuti niti vidjeti. Radi se o australskom triju The Necks kojeg čine pijanist Chris Abrahams, kontrabasist Lloyd Swanton i bubnjar Tony Buck.
Atmosfera hororca
Radilo se o nečem posebnom, drukčijem, što je opet iskoračilo izvan granica jazza, no publika koja dolazi na Jazzbinu i ovaj put je pokazala da ne samo da je otvorena za nova iskustva nego i da će objeručke prihvatiti nešto novo.
Ukrako, radilo se o koncertu na kojem su izvedene samo dvije skladbe odvojene podužom pauzom, i ne, nije bilo bisa, jer inače bi koncert zacijelo bio zaključen u neke sitne sate. Kao što je rečeno u najavi, na koncertu The Necksa svaka izvedba nastaje u trenutku, kroz međusobnu reakciju trojice glazbenika i prostora u kojem sviraju. Zato nijedan njihov koncert nije isti i zato snimke ne mogu u potpunosti prenijeti iskustvo njihove izvedbe uživo. Tako da smo ovaj put dobili dva glazbena komada ujednačena na 50-ak minuta svaki, a stilski su ispali slični.
Prva skladba počinje dosta sporo, ali trio postupno gradi atmosferu pa sve podsjeća na glazbu iz neke predstave, dok dojam pojačava pozornica u velikoj dvorani Circola. Zvuk kontrabasa postaje sve napetiji i onda se u prvi plan počne gurati klavir? Može li ovo biti soundtrack nekog hororca? Takvo je i svjetlo u dvorani, plavkasto, prigušeno, lica ljudi u publici su u sjeni, dok udarci o činele podsjećaju na vjetar, odnosno lomljavu koju on izaziva na nekoj mračnoj pustopoljini. Kada kontrabasist skloni gudalo vrijeme je da se tempo postupno ubrza. To se događa i skladba dolazi do vrhunca i vraća se na početak.
Aplauzi
Druga skladba počinje dosta melodičnije, solom na klaviru, i ako sam dobro primijetio, a dopuštam da možda i nisam, to je jedini solo te večeri. Za vrijeme izvedbi publika se ne uključuje i ne upada, nema solaža koje bi popratila aplauzima. Ali zato uživa. I ta druga skladba zvuči nekako napeto, prijeteće, ali ne i odbojno. Nekim čudom, vrijeme zbilja brzo prolazi, nema osjećaja dosade, zatezanja, zavlačenja, nego kao da sve ima svoj tok. I nije ni najmanje iritantno ili pretjerano.
Pulska publika će izvedbe The Necksa na kraju počastiti velikim aplauzima, nakon što je koncert otpratila u prilično smirenom stanju, svjesna da vjerojatno neće biti prilike za ponavljanje.
Organizator i pokretač Jazzbine Željko Marković pozdravio je na početku publiku komentiravši da kultura nije ukras koji se deševa samo kada institucije to odluče, pruživši podršku autonomiji Rojca.
