Gradska galerija Fonticus nastavila je svoj intenzivan ljetni izložbeni program predstavljanjem dvaju novih samostalnih likovnih projekata. Pod kustoskim vodstvom Eugena Borkovskog, u prostoru galerije svečano su otvorene izložbe fotografa Roberta Francomana pod nazivom "Fossalon: Tko & gdje" te slikarice Lane Gržetić "Tijelo kao oznaka stanja". Riječ je o autorima koji su kroz potpuno različite medije, fotografski crno-bijeli zapis i gestualno ekspresivno slikarstvo, propitali prostore identiteta, doživljaja i ljudskih stanja. Zbog iznimne ljetne vrućine, službeni dio otvorenja obavljen je vanjskom prostoru gradske lođe u podnožju galerije Fonticus.

(Galerija Fonticus)

Tretman prostora

U kustoskom osvrtu na izložbe Borkovsky s prvo osvrnuo na kolekciju radova Lane Gržetić gdje je istaknuo kako se autorica u ovom ciklusu bori s temeljnim egzistencijalnim pitanjima, koristeći motiv ženskog akta kao sredstvo, a ne kao cilj.

- Istražujući mogućnosti materijala i bogatstvo impresija, slikarica uzima tjelesno kao matricu kroz koju propituje pitanja identiteta, kako svojih modela, tako i vlastitog tijela, naglasio je Borkovsky.

Ova kolekcija radova donosi upečatljiv ciklus formiran pretežno u tehnici akrila na platnu.

- U središtu njezina interesa jest ženski akt, no unatoč nagosti likova, pred nama se ne otvara polje erotskog. Tijelo se ovdje pojavljuje kao promjenjiv znak, silueta i ekspresivni trag. Autorica oblik tek naslućuje, svjesno odustajući od deskripcije i detalja. Njezin je fokus u potpunosti usmjeren na očitovanje unutrašnjeg doživljaja kroz tjelesne manifestacije svaka slika predstavlja zaustavljeni pokret egzaltiranog kretanja, zabilježen snažnom, gestualnom linijom, objasnio je kustos.

Posebno je zanimljiv autoričin tretman prostora. Potpunim odustajanjem od definiranja ambijenta i ostavljanjem podloge nedefiniranom, Lana Gržetić uspijeva uvesti izrazitu dramatiku u scene.

- Unatoč silovitoj energiji stvaranja i raskošnom spektru boja, kompozicije ostaju izrazito stabilne. Proces nastanka radova oslanja se na svjesno prepuštanje ritmu stvaranja, bez opterećenja razumske kontrole, gdje se slojevi boje prelijevaju, uslojavanju i nadslikavaju u funkciji same dramaturgije slike. Ovi radovi ne pokušavaju biti tek "lijepe slike"; oni su vizualizacije malih svjetova osobnih života. U njima prepoznajemo čuđenje, emotivnost i traganje za sigurnošću u vremenu koje obilježavaju otuđenost i površnost komunikacije. Prepoznajući u ovim zagonetnim prikazima vlastitu ranjivost, stvara se snažna empatija između promatrača i aktera na platnu, rekao je Borkovski.

(Galerija Fonticus)

Zaustaviti trenutak

Nakon toga osvrnuo se na fotografsku seriju "Fossalon: Tko & gdje" Roberta Francomana, uobličenu kao prostranu instalacija printanih portreta i opsežnog "slide-showa" s čak 88 pejzažnih fotografija. Radi se o slikama sa područja Fossalona kraj Grada, nekoć močvarnom i sprudovitom krajoliku uz ušće Soče u Jadransko more, koji je čovjekovom melioracijom pretvoren u plodnu ravnicu. Kroz kompletno izuzimanje kolora, kako ističe Borkovsky, Francomano ne dokumentira samo geografiju, već gradi duboko melankoličnu i nostalgičnu atmosferu.

- Pejzažni dio serije vješto bilježi detalje u kojima se preklapaju priroda i ljudski trag: usamljeni kanali, sporedne ceste, telefonski stupovi, oronula zdanja, ali i stoka te močvarne ptice zabilježene s iznimnom empatijom. Prošlost se ovdje dotiče sa suvremenošću kroz sitne, pomalo humorne kontraste poput arhaične oznake telefona s okruglim brojčanikom na staroj fasadi ili lokalnih stanovnika usklađenih sa svojim starim automobilima. Pred nama se otvaraju mali, privatni svjetovi običnih ljudi koji žive u vlastitom ritmu, daleko od gradske vreve, objašnjava kustos Borkovsky.

Majstorskom igrom crnih i bijelih tonova te pažljivo odabranim kutovima snimanja, autor uspijeva zaustaviti trenutak i prolaznost vremena. Njegovi prizori nisu samo jednostavne snimke iz stvarnog života, već nose i duboku poruku.

- Naše je društvo opterećeno materijalnim stvarima, stalno želimo nešto posjedovati, umjesto da naučimo jednostavno ‘biti’ i živjeti u skladu sa svojim okruženjem. Tišina koja izbija iz ovih fotografija tjera nas da stanemo, promijenimo pogled i u svakom detalju otkrijemo neki novi sloj značenja, zaključuje Borkovsky.

Otimanje zaboravu

Svečani ton izložbene večeri imao je i svoju tužnu konotaciju. Borkovsky se uvodno osvrnuo na nedavni odlazak dugogodišnje sumještanke i kolegice u očuvanju grožnjanskog umjetničkog duha, povjesničarke umjetnosti i restauratorice Azre Huszar, koja nas je napustila u srpnju.

Kako je naglasio, iako se nije bavila klasičnim umjetničkim izričajem, Azra je bila neizostavan dio kreative "grada umjetnika". Gotovo tri desetljeća predano se bavila restauracijom, pa je tako, često u suradnji s pokojnim suprugom Sandijem Huszarom, starim i zaboravljenim predmetima udahnjivala novi život, otimajući ih zaboravu i zubu vremena.

Mještani Grožnjana će je pamtiti kao vedru, komunikativnu, no istovremeno karakternu i zahtjevnu osobu bez koje bi socijalni i kulturni život mjesta bio znatno siromašniji.

- Privid života manifestiran kao sjećanje, kratak i krhak je pred naletom vremena. Ali, tuga je uvijek na strani nas, onih koji su ostali... Kad umire Čovjek, energije se pomiruju s univerzumom. Nama, još prisutnima, treba isplakati odlazak. Tako nam bude lakše... Napose zbog vremena, koje prolazeći donosi mir sjećanja, dirljivo se od svoje sumještanke u ime svih prisutnih oprostio Borkovsky.

Povezane vijesti

• Identitet, ekologija i umjetnost kao egzistencija
• Rokovih četrdeset portreta uz Leine reminiscencije
• U grožnjanskoj Gradskoj galeriji Fonticus večeras otvorenje izložbe Roberta Francomana i Lane Gržetić