Sjajan koncert održali su u utorak navečer na Malom rimskom kazalištu Zoran Predin i Damirov Django Group, izvevši pjesme legendarnog Arsena Dedića u organizaciji Top Radija.

Poigravanje i iskušavanje

Iako se radilo o starom gostu koji je sa sobom doveo kovčeg kreativne ostavštine jednog od najvećih domaćih kantautora, publika nije isprve kliknula s Predinom, ako ne računamo uobičajene kurtoazne aplauze. To se vidjelo i u nekim izvedbama u prvom dijelu koncerta u kojima je Predin pozvao publiku da plješće i pjeva, ali odaziv je bio, blago rečeno, slab. No, Predin, iskusan kakav je, shvatio je o čemu se radi i shvatio je da za neke stvari treba vremena. No, nije da je štedio Arsenove hitove, otvorivši koncert s pomalo mračnom i ironičnom "Završit ću i ja kao Howard Hughes", ali trebalo je tu malo međusobnog poigravanja, iskušavanja, da bi atmosfera došla do željene razine, što se na koncu i dogodilo.

Predin je između svake pjesme pričao, prisjećao se anegdota s Arsenom, poput njegovog svojedobnog komentara "Zorane, svaki tvoj uspjeh je rana na mom srcu", na što je Predin tada uzvratio s jednim "Hvala". Prisjetio se njegove ljubavi prema filmu i glazbi općenito, no sve što je rekao bilo je u službi koncerta kao takvog, sve su to bili uvodi u pjesme, i za vrijeme tih priča svjetlo bi se upalilo nad auditorijem. Predin je tada shvatio da to svjetlo čini publiku nervoznom te je zamolio "luč majstora", da ga između pjesama više ne pali kako bi se publika osjećala slobodnijom da aplaudira i pjeva bez osjećaja da je itko promatra (unatoč tome što su mnogi imali upaljene kamere na mobitelima). Prvi put ju je testirao zapjevavši sam "Bandieru rossu" (pritom malo pobrkavši stihove) da vidi hoće li se publika "upecati". Publika je doista reagirala ali sam je Predin priznao da je to tek priprema za ono što slijedi, strateški ne otkrivši o čemu se radi.

Više puta je spomenuo da ima Arsenovih skladbi za koje bi Predin dao, kako kaže, pola kile svojih da ih je on napisao, a jedna od njih je "Tvoje nježne godine". Tijekom koncerta Predin je iskoristio priliku da izvede i pjesme drugih autora, naravno povezujući sve to s Arsenom. Tako je spomenuo da su se oko jedne pjevačice obojica složili da je bila "najveća rockerica svih vremena", a to je Edith Piaf pa smo čuli "La vie en rose", a Arsenovu ljubav prema filmu između ostalog ilustrirao je pjesmom "Smile" iz "Modernih vremena" Charlieja Chaplina" te s Arsenovom "Moderato cantabile" koja je nadahnuta francuskim filmom. Ispričao je i kako je Arsenu rekao da bi se odlično sprijateljio s Leonardom Cohenom, također velikim pokojnim kantautorom, a imponiralo mu je kada mu je Zoran rekao da je Cohen niži od njega, sve kako bi Predin pripremio teren za "Dance mi to the end of love". Sve je to zvučalo dobro, ali publika ipak najviše voli domaće tako da je konačno pokleknula pred "Te noći kad umrem, kad odem, kad me ne bude" i to je bio tek početak usijavanja atmosfere koja se polako i sigurno gradila, da bi uslijedilo dobro "Loše vino", još jedna suradnja Bregovića i Dedića. "Odu gradu" je izveo prilagodivši je Puli, jer to, kaže, rade u svakom gradu u kojem nastupaju, pa dok se najveći istarski grad provukao u stih "Ja i Pula volimo se tajno", u ostatku teksta ostalo je spominanje Griča i još nekih trenutaka koji sugeriraju o kojem se gradu zapravo radi. Humor je bio taj element koji je od početka do kraja povezivao niti preksinoćnog nastupa, a Predin nije da raspoloženje klone ni nakon balada i prisjećanja na činjenicu da su u deset godina preminuli Arsen, Gabi i Matija, kao i Damir Kukurozović, koji je predvodio ovaj bend, kojem je posvetio pjesmu koju je napisao te večeri kada je doznao za tragičan događaj.

Spušteni gard

Podršku publike, ritmičku i glasovnu, koju je Predin tražio na koncu je i dobio. Čuli smo tako i "Zagrli me" koju je Arsen napisao, a otpjevao Zdravko Čolić. Ispričao je da mu je Arsen objasnio da svaki koncert mora imati dramaturgiju i mora se znati kada je vrhunac i kraj. Vrhunac je već bio tu, publika je već spustila gard, da bi službeni dio bio zaokružen s "Tamo da putujem", uz prvi naklon svih glazbenika koji su otišli s bine, ali ostali tik uz nju kako bi se smjesta vratili jer su pozivi iz auditorija tražili još. Zato je jednu pjesmu Predin posvetio Arsenovoj pokojnoj supruzi, također cijenenoj pjevačici i njegovoj muzi Gabi Novak, a to je slavna "Pamtim samo sretne dane", ipak vrhunac svega tog vrhunca uslijedio je s pjesmom "A sad adio" koju je s Matijom Dedićem obradio na albumu "Tragovi u sjeti". Radilo se o još jednoj, vrlo emotivnoj posveti, ovaj put još jednoj legendi, također nažalost pokojnoj, a to je Oliver Dragojević koji ju je svojevremeno pjevao. Predin traži da se u Malom rimskom kazalištu upale svjetla i poziva publiku da ustane, što ona bez problema čini i još jednom pokazuje da zna biti glasna kada hoće. Jednostavno nema bolje pjesme za kraj, to zna Predin, to znaju njegovi kolege na pozornici i to znaju svi u publici. I nakon toga se više nema što dodati. Ono što je počelo u gotovo stidljivom tonu pretvorilo se na kraju u otvoreno uživanje u legendarnim skladbama.

U tom pothvatu Predinu je pomogao sjajan bend za kojeg je Zoran pazio da ne ostane u njegovoj sjeni, a čine ga Bruno Urlić – violina, Juraj Markač – gitara, Miroslav Čehaić – gitara, Petar Ćulibrk – klavir, Željko Bilbija – bas i Goran Brebrić – udaraljke.

Povezane vijesti

• Pjesma posvećena Arsenu
• Zoran Predin i Matija Dedić u sjetnom izričaju
• "Vrijeme ga čini još većim." Zoran Predin u Puli izvodi pjesme Arsena Dedića