U sklopu turneje "Who Is The Sky?" na kojoj promovira istoimeni album, u pulskom amfiteatru se u nedjelju navečer prvi put pojavio David Byrne, jedan od najutjecajnijih američkih glazbenika, a za divno čudo, Arena je bila krcata. Iako je povod za turneju bio novi album, bila je to prilika da se konačno i u Puli čuju uživo klasici Talking Headsa, benda koji je ostavio dubok trag na sceni, kao i neke suradnje s Brianom Enom. Za tu priliku Byrne je okupio 13 glazbenika, pjevača i plesača, no posebno je zanimljivo da su oni stalno u pokretu.

Jedini raj

U pravilu, skoro sve pozornice za koncerte izgledaju isto, s instrumentima i mikrofonima koji čekaju da se pojave izvođači pod reflektorima. Ovdje prije koncerta nema ničega – pozornicu okružuju tri video zida na kojem se vidi samo površina Mjeseca. I onda se prvo začuje glas Davida Byrnea koji nešto trkelja o tome da se ljudi malo suzdrže od snimanja, ali da mogu plesati i pritom se trudi biti duhovit. Ne uspijeva baš, i onda nekoliko minuta pauze i tek onda Byrne izlazi na pozornicu s dijelom velikog sastava.

David Byrne (Snimio Filip Kovačević)

Prva na redu je "Heaven" s "Fear of music" koji su Talking Heads kao treći album objavili 1979. Poznata po refrenu da je "raj mjesto u kojem se ništa ne događa", Byrne je zaključuje pozivom da čuvamo naš raj, a to je planet Zemlja koja se pokazuje na ekranu. No, nakon dosta smirenog uvoda kreće prvo "Everybody laughs" pa onda hit "And she was" koje kao da daju ritam cijelom koncertu, a to znači da najavljuje da će koncert, unatoč nekim ozbiljnim porukama, proteći u znaku pozitive i puno razloga za osmijeh koji se pogotovo ocrtava na plesačima i pratećim pjevačima te nekim, ne svim, glazbenicima i glazbenicama. Zbilja, oni koji su došli na pulski koncert imali su razloga za radost, a kako i ne bi kada je pozitivna atmosfera na pozornici toliko zarazna. Muzika koju izvodi Byrne sa svojim kolegama daleko je od nekakvog emotivnog flastera za depresiju, ona je motivirajuća u svojoj realističnosti i riječima koje ne zvuče toliko grandiozno, ali su odlično posložene i od malih, jednostavnih priča čine pravu predstavu. Upravo bi se tako mogao promatrati i ovaj koncert – kao jedna dobro pripremljena i uvježbana predstava. U toj predstavi naglasak je na likovima, a dojam teatralnosti i filmičnosti dodatno pojačavaju filmovi i fotografije koje se cijelo vrijeme vrte kao i popis glazbenika na kraju, poput odjavne špice. To i odlična, ne pretjerano zahtjevna, ali efektno korištena koreografija. Ovo je koncert u pokretu i možemo zamisliti koliki bi efekt izgubio da se radi o klasičnom nastupu. Ovako dojam dinamike nije lažan, ona je zbilja tu i ta dinamika povezuje Byrneov show u kompaktnu cjelinu.

Naravno, tu je i muzika, ona je ipak glavna. Svih ovih desetljeća Byrne je ostao vjeran sebi, on ne bježi od ostavštine Talking Headsa čije pjesme u ovakvoj verziji zvuče, po nekom osobnom dojmu, svježije nego ikad, one ne da su preživjele test vremena nego su ga položile s plusevima. Tu su i njegove solo pjesme koje ne zvuče ništa lošije jednostavno zato što imaju tu energiju, odnosno zato što Byrne ima tu nevjerojatnu energiju. Od svih članova, on je najčešće na pozornici, fokus je na njemu, iako je nemoguće ne primijetiti njegovu simpatičnu ekipu. Nemoguće je ostati miran na te poletne ritmove i akorde koji vas tjeraju da se pomjerite, ponekad i figurativno, poruke koje će vas možda potaknuti da nešto napravite, razmislite. Ima tu malo dociranja, poput onog o odnosu čovjeka i životinja odnosno prirode (s kojim najavljuje "Like humans do") ali ono je uglavnom ostavljeno za kratke najave pjesama, dok pjesme pokreće ta Byrneova karakteristična ironija.

David Byrne (Snimio Filip Kovačević)

Zato nema dociranja kada Byrne, referirajući se na izjavu redatelja Johna Camerona Mitchella, kaže, doslovce: "Shvatio sam. Ljubav i ljubaznost su oblik otpora". Hm…

Byrne pokazuje da zna biti glazbeno žestok, npr. u "Houses in motion" kao što daje do znanja koliko su mu je važni međuljudski odnosi, no ni u jednom trenutku ne tone u patetiku. Ne dopuštajući da se tempo koncerta približi granici dosade i razvodnjenosti, on i prijatelji uspješno održavaju pažnju publike koja svaku pjesmu ispraća oduševljenim aplauzima i to do te mjere da se Byrne par puta mora strpiti da to oduševljenje splasne kako bi rekao što želi. Inače, kada priča, nema onog hvaljenja grada domaćina, komplimenata dobroj hrani i podilaženja publici, i nije da to ikome nedostaje. Doduše, za vrijeme izvedbe "T shirt", inače singla s novog albuma, kada se na video zidovima pojavljuju natpisi s majica poput "Make America gay again", kratko se pojavi i "I ?(love) ?Pula", a i par pjesama prije pokazuje fotografije Augustovog hrama i nekih pulskih plaža. "T shirt" je jedna od pjesama koja pokazuje da nema velikih razlika od starih i novih pjesama, osim što i jedne i druge zvuče svježe. Pogotovo se to vidi u sjajnoj "Independence day" na koju se nadovezuje jednako efektna, snažna "Slippery people" iz Talking Heads ere, sa stihom "Love from the bottom to the top". Skoro pa vrhunac koncerta. Kažem skoro, jer znamo da je još toga ostalo.

Finale službenog dijela tako se približava s legendarnom "Psycho killer" čijem refrenu publika jedva čeka da se pridruži, pa "Life during wartime" za čijeg trajanja na ekranu se vrte snimke građanskih protesta i sukoba s policijom, a glavnu ulogu tu ima američkom predsjedniku tako dragi ICE. Naravno, uz stihove "This ain't no party, this ain't no disco/This ain't no fooling around", iako zapravo je "zezanje", s naglaskom na apsurdnost aktualne situacije.

I onda, konačno, "Once in a lifetime"… Što reći o jednoj od najboljih rock pjesama ikada snimljenih? Ništa, samo se prepustiti i uživati, pa dok traje – traje. Energija koja se dodatno pojačava kroz zadnje pjesme ovdje doseže očekivani vrhunac, dok refren ništa ne gubi na svojoj zaraznosti, s majstorskom koreografijom i Byrneovim gestama i grimasama.

David Byrne (Snimio Filip Kovačević)

Šlag na torti

Aplauz je jak, i znamo da će biti bis jer još nešto nedostaje. Byrne se vraća na mračnu pozornicu i podsjeća se kako je, u vremenu dok je epidemija covida popuštala, vozio bicikl i začuo poznati zvuk. Onda se sjetio – to ljudi pričaju, druže se. To je i najava za "Everybody's coming to my house", da bi šlag na torti bila žestoka "Burning down the house", a Byrne i bend mogu "spaliti kuću" jedino svojom energijom, kad već stihovi nemaju nekog smisla. Nema veze, on je i dalje taj "obični mladić" barem u duši. Teško je bilo ostati miran na ovakvu izvedbu, s refrenom koji vas nosi da ga otpjevate i ritmom koji vas vodi. Iako je koncert gotov, nema još predaje, energija koju je publika primila bit će dovoljna za neko vrijeme. Do idućeg ovakvog koncerta? Jer, ovaj je nastup pokazao da ima pubilke i za nešto što nije totalna komercijala i da nije sve u bezbrižnim poskočicama ili srcedrapajućim baladama. S druge strane, publika, koja god bila, voli naći priliku za ples.

Povezane vijesti

• Velik interes za Olivera i Gibonnija u Areni
• David Byrne obradio hit Olivije Rodrigo, a legendarni glazbenik stiže i u pulsku Arenu
• Zbog koncerta Davida Byrnea zatvara se dio centra Pule. Evo kada počinje regulacija