(Snimio Mladen Radić)
U nakladi Udruge Tondak objavljen je album "Nebo zgor Pomera" nastao u suradnji legendarnog istarskog glazbenika Livija Morosina te skladatelja, glazbenika i producenta Ivana Arnolda, a u okviru 6. Rezidencije "Pionirski dom". Rezidenciju vodi glazbeni producent Edi Cukerić, uz stalne suradnike i rezidente Branka Crnogorčića i Alena Rosandu. Autor likovnog oblikovanja albuma je Igor Zirojević.
Album je ubrzo pokupio dobre kritike, no zanimljivo je da je od prethodnog Morosinovog studijskog albuma "Hereza", nastalog u suradnji s Valterom Milovanom-Maerom, prošlo već osam godina. Novi album donosi deset pjesama, osam novih i dvije bonus stvari koje publika već relativno dobro poznaje ("Niman lazno za te suze" i "E, moj Bobi", nastalu u suradnji s grupom SOUR).
(Press)
Kao i obično, izlazak novog albuma prilika je da se popriča s Liviom koji uvijek ima nešto zanimljivo za ispričati, pogotovo kada je u njegovoj blizini mlađi kolega Ivan.
Kako ste se vas dvojica našli?
Livio Morosin: Magična riječ je Cuki (Edi Cukerić), on nas je spojio, ja sam znao za Arnolda, znao sam da radi dobro, ali ga nisam poznavao. Radio je za Alena Vitasovića neke stvari koje su mi se i dopale. No onda mi je Cuki ponudio tu suradnju sa Ivanom i, ja sam, ne znam zašto, odmah pristao. Kad smo se sreli, shvatili smo da dijelimo zajedničke hobije, i kliknuli smo. Pogotovo kad mi je poslao materijale koje je odradio, shvatio sam da to je jedan divan čovjek i divan prijatelj, i da je odličan dečko.
Ivan Arnold: Imali smo jedan susret prije par godina u Šikutima, kad si ti puštao muziku tamo. I to je bilo onako kratko i počeli smo pričati spontano. Bio sam oduševljen s tom muzikom koju si puštao, jer nisam tako nešto očekivao, to je bila elektronika, neki korejski punk, svašta je tu bilo. Nisam mogao vjerovati da netko tako nešto pušta. Meni je to ostalo u glavi i po tom izboru tvoje muzike sam razmišljao kako da radim aranžmane, imao sam inspiraciju od svega toga.
Ivane, koja je bila tvoja uloga na ovom albumu?
Ivan Arnold: Uglavnom, aranžiranje, klavijature, aranžmani gudača, ja bih to sve nazvao sound design. Inače se bavim filmskom muzikom, komponiram za kazališta, za film, za TV. Atmosfere su mi najbitnije, pa sam mu tako slao te tzv. pezzetine, neke ideje, kako da napravim atmosferu.
(Snimio Mladen Radić)
Kako je išao rad na albumu, je li bilo naporno, je li bilo, da se tako izrazim "cjepidlačenja" oko traženja najboljih ideja?
Ivan Arnold: Išlo je dosta brzo. Kad mi je on poslao tih dvadesetak kratkih demoa, ideja, harmonija, melodija mene je to puno inspiriralo i samo je izlazilo van. Izvukao sam iz ormara stare klavijature koje imam još od osamdesetih kad sam bio klinac i to i onda sam to sve spajao, vrtio, šarafio kroz efekte…
Kakav je Livio bio kao šef? Ipak je on istaknuti predstavnik istarske glazbene scene, istarska legenda.
Ivan Arnold: Prvo je rekao - delaj ča ćeš. To je bilo to i meni je bilo fenomenalno, tako da sam iz gušta radio. Poslije smo to preslušavali, pa je neke stvari trebalo popravljati, ali ništa previše. Već je u njegovim materijalima je bilo dovoljno inspiracije za napraviti atmosferu. Njegove harmonije, melodije su fenomenalne.
A tekstovi?
Ivan Arnold: Ja sam dobio zapravo samo naslove tih pezzetina. Npr. "Daj mi rakije" ili "Kaplje, kaplje daž" koja se sada zove "Cidiš se po meni". Stavio sam tu zvukove koji podsjećaju na kapljice kiše, pa je Livio rekao da mora pisati tekst po tome, a banalno je da piše tekst koji ima veze s nekim kapima.
Livio Morosin: Cijeli album je zapravo filmska glazba. Jer ja sam se isto bavio filmskom glazbom i u zadnje vrijeme samo slike su mi u glavi, a on je dobro popunio aranžmanski tu priču s tim slikama. Taj album se može stvarno gledati kao niz slika koje podsjećaju na određene momente. Taj spoj filmske i popularne glazbe me jako zanima. To je nevjerojatno. Tu smo se zapravo našli.
Livio, ti si već radio glazbu za filmove...
Livio Morosin: Da, radio sam glazbu za par filmova, pogotovo za Dejana Aćimovića, čak sam i dobio nagradu za najboljeg debitanta.
Što te privlači u filmskoj glazbi?
Livio Morosin: Te harmonije koje nisu uobičajene u popularnoj glazbi, a koje su mi inače i dosadne, ali filmska glazba dozvoljava taj pomak atmosfere koju popularna glazba ne dozvoljava ali mi smo, koliko god to zvučilo napeto mi smo si dozvolili da tu atmosferu filma pretvorimo i u glazbu i u riječ. Što se tiče riječi istina je da je on dobio samo tu "filmsku" glazbu, pa smo čak htjeli ostaviti album kao instrumentalni što i ne bi bilo loše, ali to ćemo ostaviti za budućnost. Cuki me nagovorio da pišem tekstove.
Kad bi ovo bio soundtrack za neki film u čemu bi bio taj film? O Pomeru?
Livio Morosin: Da, vjerojatno bi i dalje bilo o Pomeru. Pomer je meni bio inspiracija - taj mir, to plavo nebo koje je fenomenalno. To filmsko u nama je proizvelo to, tu atmosferu koja se čuje na ploči. Tekstovi su samo bili dodatak, izvrstan dodatak. Pričali smo mi i o ljubavi na neki ekstravagantan način.
I ostao si vjeran Pomeru?
Livio Morosin: Da, u Pomeru sam već otprilike deset godina. Doselio sam se ovdje iz privatnih razloga, ali sam i dalje ostao tu bez obzira na sve jer sam našao mir i tišinu i drage prijatelje. Ugodno mi je. Pomer je ostao selo bez turizma. To je rijetko u Istri da nešto postoji bez turizma. Turizam se tu osjeća, ali se ne vidi na cesti. To mi je jako drago i tu uživam. U tom malom mjestu u kojem se nalazimo u maloj terapijskoj zajednici gdje se liječimo od turizma i od svega. Volimo tu biti, i tu dolaze svi ljudi koji su potpuno normalni. Turizam i njegove vibracije osjećamo, ali one su malo dalje i do nas ne dolaze.
Razmišljaš li i u tom smjeru ikada o Istri, koliko se promijenila?
Livio Morosin: Nadam se da se na ovoj ploči osjeća koliko držim do Istre. Najradije bih, što bi Franci rekao, Istru bez turizma, a što je moj dragi prijatelj Robert Pauletta u svom filmu rekao, čak mi je poslao i poruku u kojoj kaže hvala dragom Bogu i meni što smo napravili takvu ploču. Mi, koji se osjećamo Istrijani djelujemo u tom smjeru, a to je - turizma što manje a glazbe i filma što više.
Kako je bilo raditi na rezidenciji, na tom Cukerićevom projektu u Rojcu? Je li bilo drukčije nego inače?
Livio Morosin: Inače volim surađivati s ljudima, to nije nešto meni strano. Radio sam s Marušićem, s Maerom, sa Šerbedžijom, s Anelidima... Cukerića znam već 30 lit, tako da nije bilo problema. Arnolda nisam poznavao, ali čim sretnem ljude s kojima se kliknem, meni nije problem delati. Volim suradnju jer moja vizija vlastite pjesme je jedno, a vizija drugoga je potpuno nova. To što je on dodao mojim pjesmama je nevjerojatno. To je nešto što ja u njima nisam vidio.
Jesi li bio strog prema Ivanu?
Livio Morosin: Ma ne, bio sam oduševljen s ovim čime mi je poslao.
Ivan Arnold: Možda su bili neki detalji, neka nota, nešto je trebalo staviti, nešto izbaciti, srediti strukturu pjesme, pa se to poslije rezalo...
Livio Morosin: Rezalo se u odnosu na tekst, kad je on dodan, ali kada sam prvi put čuo instrumental, to je bilo to, nije tu bilo što niti za dodati niti za oduzeti.
Dvije pjesme su bonus na albumu, se već vrte na radiju, ali koju bi od novih mogao izdvojiti kao potencijalni hit?
Livio Morosin: Ima pjesma koja hit vjerojatno neće biti, ali po meni je "Šumi, šumi more" najbolja pjesma na albumu, a "Daj mi rakije" će vjerojatno biti prvi singl. Publici prepuštam da odluči.
Ivan Arnold: Isto "Šumi, šumi more" i "Sedma" (koja je instrumental).
Planirate li to promovirati?
Livio Morosin: Mislim da ćemo to promovirati u devetom mjesecu, ali kako ne mogu čekati do devetog mjeseca, morat ću to učiniti ranije, ali vjerojatno će koncertna turneja krenuti najesen.
Voliš li nastupati?
Livio Morosin: Ne, ja iz očaja nastupam, ali nakon toliko pozitivnih recenzija za taj album, mislim da ću se vratiti na stare staze. Jahao sam dok sam mogao, jahat ću i dalje.
U najavi albuma spominje se da je album "svojevrsni iskorak i podsjetnik na snagu autentične, ‘prirodne’ inteligencije". Bojiš li se umjetne inteligencije?
Livio Morosin: Osobno se ne bojim, volim to što radim tako da mi umjetna inteligencija ne smeta.
Misliš da ti AI može pomoći?
Livio Morosin: Mi smo kao ljudski rod jedini stvorili umjetnu inteligenciju. Sve naše ideje je umjetna inteligencija preuzela i ona barata s njima. Da nije bilo nas kao ljudi umjetna inteligencija ne bi postojala. Ona mora slušati Bacha i reći da je Bach tako i tako svirao. Nesavršenstvo je ono što što odvaja ljudski rod od umjetne inteligencije. Ljudski rod je nesavršen, bori se za vlastiti život i to je jedino što mene zanima. Ne bih mogao raditi ništa što ne spada u ljudsku inteligenciju. Napisati tekst je nemoguće za umjetnu inteligenciju. Ona može napisati note, ali tekst ne može napisati jer to je toliko nijansi da to ne može.
Ivan Arnold: Danas već postoje ljudi koji rade muziku za film ili kazalište tako što napišu rečenicu ili dvije u AI programu i naprave gotovu muziku. Meni je to šok, ja baš uživam u procesu slaganja i uživam raditi songove. U redu, ponekad uzmeš i neki sample pa ga režeš, modificiraš i od toga nešto praviš, ali komponiranje je slaganje.
Ne plašite li se da će vam umjetna inteligencija uskoro postati konkurencija?
Livio Morosin: Umjetna inteligencija nam je oduzela i varioce i prodavačice i bankare. Danas možeš sve raditi u umjetnoj inteligenciji, ali nije tu život. Eventualno možeš zaraditi pare na tome, ali gdje je tu stvarni život? Mirisi, boje, okusi... Sve to nestaje. Možda će umjetna inteligencija jednom biti savršena pa će i to ponuditi, ali greška neće postojati, a ljudski rod je sazdan od greške. Nešto napraviš "non volendo" i to onda tada postane povijest. Greška je jedino što razlikuje umjetnu inteligenciju od ljudi. Umjetna inteligencija je savršena, to je nešto bedasto što dojadi za deset minuta. Sve što je nastalo u ljudskom rodu je zapravo bila greška, a onda umjetna inteligencija to preuzima kao zakon. Ne moraš to preuzimati. Ljudski je mijenjati zakone.
Vidjeli ste, odnosno vidjeli smo, kako se svijet promijenio u ovih 30 godina. Neki te promjene dočekuju s optimizmom, neki s pesimizmom i tu ne mislim samo na umjetnu inteligenciju, nego i ovo što se događa s prirodom. Da možeš, bi li se i u koje vrijeme, vratio?
Livio Morosin: Vratio bih se u majčinu utrobu, u taj raj koji je postojao prije. Svi se mi želimo vratiti u te prapočetke, ali to je bedasto. Nemam ništa protiv napretka, ali i dalje smatram da je čovjek jedino i osnovno polazište. Umjetna inteligencija - da, ako se koristi da ubrza rad, ali ne da ga mijenja. Bez ljudske ruke ne funkcionira ništa.
Plaše li te ovi ratovi koji se događaju okolo?
Livio Morosin: U principu ne. Što sam stariji, više me ništa ne plaši. Očekujem smrt prije nego treći svjetski rat. Govorim o svijetu koji bi trebali mladi održavati. Prestar sam da bih odlučivao što će se zbivati u svijetu. Mladima trebamo dati da odluče što će biti u svijetu. Mlade više nitko ništa ne pita. Vrlo rado bih dao mladima od 15 godina pravo glasa i onda bi ovaj svijet bio potpuno drugačiji.
Kakve su reakcije na album?
Livio Morosin: Ozbiljni ljudi govore da je album godine, svi tvrde da je to nešto najbolje u ovom trenutku. Meni je teško procijeniti, ja u njemu pronalazim sve mane, ali kada sam nedavno slušao "Daj mi rakije" shvatio sam da zvuči odlično. Novi album ne bi uspio da nisam promijenio kompletan tim, a to znači da je moja nova menadžerica Martina Pereša izuzetno doprinijela cijeloj priči i prije i nakon nastanka albuma.
A na koje si od starijih pjesama najponosniji, koje su tebi najdraže?
Livio Morosin: Počnimo s "Tri naranče" koja je bila prekretnica - spajanje hip hopa i etno glazbe, a da ne spominjem legendarnu "Žminjsku polku" koja je isto kamen temeljac jedne drugačije glazbe, pa "Mojen didu", pa "More dimboko"... Imao sam puno tajnih pjesama koje nisu izašle na svjetlo dana. Mene pamte samo po tim najvećim hitovima, a zapravo na svakom mojem albumu bilo je tajnih poruka.
Bi li volio neke svoje pjesme, sada kad si stekao neko iskustvo i možeš ih sagledati s drugih pozicija, snimio ponovo, na drugi način?
Livio Morosin: Bih, ali isključivo u suradnji s Arnoldom. Na tome i radimo, turneja će se svoditi upravo na to, jer ima nekih pjesama koje su zaboravljene i za koje se nadam da ću ih s Arnoldom izvoditi. Prva koja mi pada na pamet je "Ja sam ud zemlje", legendarna, sjajna pjesma. Druga je "Heroin, žuti dub", potpuno nepoznata hrvatskoj publici, pa "Finilo je sve", "Katerina, zlatna šći". Od Arnolda kao aranžera očekujem da tim pjesmama da malo moderniji štih, à s obzirom na to da je mlađi.
Suradnja se nastavlja?
Livio Morosin: Nadam se. Ivan je mlad i nestašan kao bura, skače kao pčelica s cvijeta na cvijet...
Ivan Arnold: Volio bih da se suradnja nastavi. Iako nisam baš čovjek od živih svirki.
Hoće li do tvog novog albuma opet proći sedam ili osam godina?
Livio Morosin: Ne, već imam gotove pjesme.
Ivan Arnold: Proces rada na ovom albumu je bio dosta kratak, dosta brzo smo to napravili, iako se to na kraju malo otegnulo zbog drugih obaveza.
Ivane, što ti novo radiš, neovisno o Liviju?
Ivan Arnold: Uglavnom muziku za film i televiziju, radio sam i na produkciji drugih albuma. S Marcom Grabberom sam snimao tri albuma u zadnje dvije, tri godine, npr. projekt Baba Yaga sa Sašom Antićem i Yayom iz Jinxa...
Kako je bilo raditi na albumu ispričao nam je i producent Edi Cukerić.
(Snimio Hassan Abdelghani)
- Kada sam razmišljao s kim bih mogao spojiti Livija, imao sam nekoliko varijanti u glavi, a suradnja s Arnoldom bila je na prvom mjestu. Na kraju se pokazalo da je taj početni impuls bio pun pogodak. Njih dvojica kliknuli su odmah, a cijeli proces, barem što se glazbenog dijela tiče, odvijao se vrlo brzo.
Svaka rezidencija ima svoje posebnosti i način rada, pa je tako i ova imala svoju priču. Kada smo dobili gotovu bazu, Livio je bio toliko zadovoljan rezultatom da u početku nije želio pisati tekstove, pa je ideja bila da napravimo instrumentalni album. Na moje insistiranje ipak je pristao napisati tekstove za koje smatram da su izvanredni i svevremenski.
Tijekom cijelog procesa osjećala se izuzetna lakoća stvaranja kod obojice, ponajprije zato što je svaki od njih snažna i autentična individua. Livio kao jedinstven autor, glazbenik i pjesnik, a Arnold kao glazbenik, aranžer i producent s nepredvidivim i briljantnim rješenjima.
Na ovoj sam rezidenciji osim snimateljske i producentske uloge imao i ulogu svojevrsnog nadzornika koji bi u određenim trenucima dolio benzina na vatru kako bi se ona još jače rasplamsala. Mislim da smo taj požar cijelo vrijeme držali pod kontrolom i da je iz ove suradnje nastao bezvremenski album čija će se prava težina tek pokazati u godinama koje dolaze.