Uz Sherlocka Holmesa, najomiljeniji književni, ali i filmski detektiv svih vremena zacijelo je Hercule Poirot, lik nastao iz uma i pera Agathe Christie čije su priče takve da ih je jednom, kada ih se uzme u ruke, teško prestati čitati dok se ne dođe do razrješenja. Nije samo taj "tko-je-to-učinio" faktor toliko privlačan, romane i filmove o Holmesu i Poirotu ne čitamo i ne gledamo samo da bismo doznali rasplet, već da bismo vidjeli i na koji način do njega dolazi. Osim toga, tu je uvijek ta osobnost glavnog junaka, i u jednom i u drugom slučaju natprosječno pronicljivog samotnjaka često osebujnih metoda i dežurnog čudaka koji svoje mjesto u društvu zaslužuje tako što zločince privodi pravdi. Jer da nema toga, pitanje je bi li se ikada uklopio. Ovo zadnje možda je izraženije kod jezovitog Holmesa nego kod dobroćudnog Poirota, no i jedan i drugi "osuđeni" su da budu pobjednici jer oni su glavni likovi zaogrnuti plaštem osobenjačke mističnosti, pa kada kola krenu nizbrdo odnosno kada se dogodi nešto neobjašnjivo, u njih su uprte oči koje traže spas i koje traže odgovore. I, kada se radi o sličnim izmišljenim likovima, nisu jedini.

Humor i ozbiljnost

Poirota su tumačili mnogi glumci - Peter Ustinov, Ian Holm, Albert Finney, Alfred Molina i vjerojatno najlegendarniji od svih - David Suchet. Suchet se mnogima zavukao pod kožu zbog televizijske serije u čijem se trajanju od 1989. do 2013. izvrtjelo 70 epizoda. Njegovo pogrbljeno držanje i kombinacija humorno-ozbiljnog pristupa kao da je objedinjavala sve najbolje od prethodnih verzija. Finney je bio groteskan, čak je izgledalo kao da se u "Ubojstvu u Orijent Expressu" iz 1974. namjerno sprda s likom kojeg tumači, dok se Alfred Molina u obradi istog klasika koji je snimljen 2001. već služio osobnim računalom i na kraju sugerirao gledateljima da je prekinuo svoj celibat.

Nakon što je kroz više filmova odao počast Williamu Shakespeareu, Kenneth Branagh odlučio je novo nadahnuće potražiti upravo u knjigama Agathe Christie i liku Herculea Poirota. Branagh je s razlogom iznimno cijenjeni glumac, no osobno mi nikada nije imponirao i to iz razloga što se čini da uvijek glumi sebe i da se ponavlja, što je možda krivi dojam. Njegova verzija "Ubojstva u Orijent Expressu" nije mi bitnije izmijenila stavove, možda zato jer sam je odgledao s previše unaprijed postavljenih zaključaka, no ipak motivirala me da s dovoljno zanimanja odem pogledati "Smrt na Nilu", još jedno slavno, više puta ekranizirano djelo Agathe Christie radi kojeg je Branagh opet zalijepio Poirotove brčine i zasjeo u redateljsku stolicu.

"Smrt na Nilu" ima svojih mana, no moram priznati da me Branaghova režija oduševila, a dopao mi se i njegov pristup liku Poirota. Branaghov Poirot nije pogrbljen nego je uspravan, i dalje pomalo stidljiv i povučen kada komunicira sa ženama koje mu se sviđaju, ali kada zatreba zna biti uvjerljivo autoritativan što dolazi do izražaja na kraju. "Smrt na Nilu" započinje podsjećanjem na Poirotove dane provedene u rovovima klaonice Prvog svjetskog rata što ukratko publici objašnjava zašto je odlučio pustiti tako velike brkove (veće nego one koje je imao Suchet) i zbog čega je toliki asket kada se radi o ljubavi, što je sve fino zaokruženo na samom kraju.

Branaghov Poirot je i dalje šarmantan i krajnje dobroćudan, ali i opsesivno-kompulzivan, nešto više mračan, pa i gotovo opak, kao da gledamo akcijskog heroja u nastajanju.

Zanosna ljepota

Kao redatelj, Branagh zna odlično postaviti scenu, prvo malo zavlači, a onda mjenjač prebaci u jednu ili dvije više brzine nakon čega ne provocira gledatelje beskonačnim odugovlačenjem. U međuvremenu lijepo predstavi likove, poput Linnet Ridgeway-Doyle koju tumači Gal Gadot čiju zanosnu ljepotu Branagh koristi da bi stvorio jednu upravo čarobnu scenu kada prvi put uđe u kadar. Nije to samo zbog njenog izgleda, ona je jedan od najvažnijih likova u priči i gledatelji se moraju vezati za nju prije nego što se dogodi to što se dogodi. Prvih otprilike sat vremena uglavnom otpadaju tako na predstavljanje likova, pa Branagh tenziju održava ponekad odrješitim dijalozima i kada je potrebno brzim prelascima s jedne scene na drugu, bez dosadnih povezivanja i naglašavanja očitog te eliminiranjem suvišnih likova iz literarnog predloška, ali i dodajući neke nove likove koji na svu sreću ne usporavaju radnju. Tu su i jedan krokodil koji će najednom iskočiti iz rijeke Nil i u svoju čeljust zgrabiti patku koja ništa ne sluti. Slično će ponoviti koju minutu kasnije, ali ovaj put s dvije ribe.

Dalje, tu su i pretjerano spektakularni krajolici Nila koji nisu snimljeni u Egiptu. Puno toga ovdje rezultat je računalne grafike i snimanja u studiju i to se na trenutke itekako vidi, pa koliko god da djeluje čarobno, zna djelovati i prilično umjetno, izvještačeno, kao u nekom lošem crtiću. Nakon što predstavi likove i dogodi se već iz naslova najavljena smrt na Nilu, u jednom brodu koji prevozi uzvanike novopečenog i presretnog bračnog para iz visokog društva, Branagh u prvi plan može gurnuti sebe i pokazati kakva je faca jer budimo realni, on je faca. On je glumac i redatelj koji može okupiti jaku glumačku ekipu a uz njega i Gal Gadot tu su i Armie Hammer, Annette Bening, Russel Brand, Dawn French, Jennifer Saunders, Ali Fazal, Rose Leslie, Sophie Okonedo, Tom Bateman i pogotovo uvjerljiva Emma Mackey. Branagh je i jedan od četvorice producenata među kojima je i Ridley Scott tako da ne čudi taj upadljivi holivudski produkcijski sjaj u filmu u koji je uloženo 120 milijuna funti.

Branagh je na dobrom tragu, pogotovo nakon završne scene i jednog malog obrata, intervencije u lik Poirota, ostaje pitanje što bi moglo biti dalje. Ako bude zadržao dobre scenariste kao što je Michael Green i ne bude stavio naglasak na spektakularnost, njegovo novopronađeno nadahnuće moglo bi postati dobra franšiza.

Povezane vijesti

• P. S. PULA: Otvaraju "Gospodin Holmes" i "Rock kraljica"
• Festivalski uspjesi filma "Kokoška"
• Stallone rasprodaje uspomene iz filmova