Za razliku od prošlogodišnjeg koji je otvoren s "Generalom", koji je zbog teme dizao prašinu još prije no što je prikazan, a nastavio se s "Dnevnikom Diane Budisavljević" kojeg je publika ispratila ovacijama, a žiri odabrao za najboljeg, ove godine nije bilo nekih filmova koji će nadživjeti festival, za koje će se ljudi sjećati da su prikazani na ovom festivalu, bilo zbog dobrih ili loših razloga

Pandemiji unatoč, 67. Pulski filmski festival došao je kraju iako nam i dalje nije jasno zašto se nije mogao održati u klasičnom terminu, ali dobro.

Za razliku od prošlogodišnjeg koji je otvoren s "Generalom" koji je zbog teme dizao prašinu još prije no što je prikazan, i nastavio se s "Dnevnikom Diane Budisavljević" kojeg je publika ispratila ovacijama, a žiri odabrao za najboljeg, ove godine nije bilo nekih filmova koji će nadživjeti festival, za koje će se ljudi sjećati da su prikazani na ovom festivalu, bilo zbog dobrih ili loših razloga.

Mater

"General" je sa svim svojim manama bio film, a poslije i serija, o kojem se pričalo, no ove godine nismo vidjeli niti jedan film za koji bi se moglo reći da će imati sličnu sudbinu.

Kao najbolji film ovogodišnjeg festivala ističemo "Mater" Jure Pavlovića, no to nije film za široku publiku, a pritom nas je u prvom dijelu prilično izmorio da bi se iskupio u završnici koja cijelom filmu daje novi smisao.

"Mater" je Pavloviću donio nagradu Breza za najboljeg debitanta, dok je žiri kao najbolji film pulskog festivala odabrao "Tereza37" Danila Šerbedžije, koji je proglašen i najboljim redateljem.

Na koncu moglo bi se reći da se radilo o poštenoj podjeli, i to ne samo kod ova dva filma. Šerbedžijin film za koji je nagrađeni scenarij napisala glavna glumica Lana Barić je solidan, ne toliko hermetičan kao "Mater" i ima potencijala privući publiku u kina. Za razliku od "Matere", "Tereza37" ide direktno u glavu već u prvoj sceni i jasno postavlja priču s odličnim glumačkim ostvarenjima. Ne čudi zato da je za najbolju žensku sporednu ulogu odabrana ona Ivane Roščić iz ovog filma koji obiluje efektnim glumačkim epizodama, iako bi mi prednost dali Nevi Rošić u "Materi", a u užu konkurenciju stavili bismo i Belmu Salkunić, kao direktoricu u Sviličićevom "Glasu" kojeg je publika gurnula na zadnje mjesto po svojim glasovima.

Zato je Daria Lorenci-Flatz zasluženo odnijela Zlatnu Arenu za najbolju glumicu u "Materi". Njoj sigurno nije bilo lako, prvo zato što je cijelo vrijeme, osim zadnje minute filma, u prvom planu i trudi se kao što samo ona umije, a drugo zašto što je ove godine bilo puno jakih ženskih uloga i ženskih tema. Žene su preuzele centar pažnje, one su te koje većinom nose radnju ove godine u hrvatskom igranom filmu, i to ne samo kao glumice nego doslovce stvaraju priču, poput Lane Barić.

Rade Šerbedžija

Kod muških uloga nije bilo puno izbora, no teško da je itko imao dvojbe da Rade Šerbedžija neće osvojiti nagradu za najboljeg glumca jer je od prve sekunde filma "Ribanje i ribarsko prigovaranje" jasno pokazao koliko se prepustio ulozi Petra Hektorovića. Jedan od rijetkih glumaca koji bi mu svojom ulogom mogao parirati također je bio u ovom filmu i osvojio Zlatnu Arenu za sporednog glumca, a to je Leon Lučev. Ovaj film zasluženo je odnio i nagradu za glazbu, a trebao je biti glavni i u kategoriji kostimografije.

Bilo je ove godine i nekih filmova koje bismo radije što prije zaboravili, no zanimljivo je bilo vidjeti glasanje publike koja je čistom peticom nagradila film "Otac" Srdana Golubovića koji je prikazan u Areni, no spada u kategoriju manjinskih koprodukcija gdje je prvu nagradu odnijela "Agina kuća".

"Otac" je mračan i težak, valja se poput gromade koja ide polako, ali satire sve pred sobom i dobar dio zasluga ide Goranu Bogdanu kao naslovnom liku koji traži pravdu u korumpiranom sustavu. To je film koji će gledatelja isprazniti, ali ga neće učiniti ravnodušnim, a za Bogdana se našla nagrada za glumačko ostvarenje u manjinskoj hrvatskoj koprodukciji. Da nije bio u ovoj kategoriji, Bogdan bi bio oštra konkurencija Šerbedžiji.

Dobre šanse da osvoji nagradu publike imao je i "Ideš? Idem!", film okrenut novoj generaciji koja komunicira i svoji svijet stvara putem virtualnih komunikacijskih kanala. Film je svojom pozitivnom vibrom djelovao kao kratkotrajno osvježenje u moru preozbiljnih tema. Kao cjelina ostavlja dosta toga što bi u njemu moglo biti bolje, no čestitke na pokušaju. Film je dobio visoku ocjenu publike 4.88, no niti to mu, na kraju, nije bilo dovoljno za više od trećeg mjesta, ali ponio je doma nagradu za vizualne efekte.

Pandemija

Filmovi nakon 67. Pulskog filmskog festivala nastavljaju život u "novom normalnom" izazvanom pandemijom, no kratka šetnja uz Arenu navečer pokazuje i da dalje pulska publika voli ovaj festival. Koliko će ta podrška pomoći filmašima i filmovima i kako će biti za godinu dana, to ostaje da se vidi, no valjda će se smoći snage za dalje.

U cjelini, igrani filmovi u konkurenciji vratili su se onoj staroj zatvorenosti i sporosti, što je imalo i svoju dobru stranu, no samo u rukama sposobnog redatelja kakvih u Hrvatskoj očito ima. Na nekim filmovima bi se trebalo malo više raditi prije što se pokrenu kamere, a kada se snima film nekako zapamtiti da se ne radi kazališna predstava. Isto tako, netko taj film plaća i netko će taj film pogledati, što ne znači da filmovi moraju podilaziti publici, naprotiv, ali ako se filmovi snimaju, onda se snimaju za nekoga, zar ne? Nadajmo se da pandemija neće dotući međunarodnu i domaću filmsku scenu, s razmakom od dva metra ili bez, bitno da se filmovi snimaju i da se prikazuju. Vidimo se u Puli i iduće godine, nadajmo se.

Povezane vijesti

• Skoro svi filmovi na Kaštelu snimljeni ove godine
• Odlučeno koji će se filmovi prikazati na 63. Pulskom filmskom festivalu
• Hrvatskim premijerama prednost za prikazivanje u Areni