U natjecateljskom programu 68. Pulskog filmskog festivala, no prikazan izvan Arene, našao se i film "Menhetenska odiseja" redatelja Marija Vrbančića. Ovaj nezavisni, samofinancirani projekt doista nije film za široku publiku, tako da je možda i dobro da je prikazan baš u Istarskom narodnom kazalištu. No, svega je bilo u Areni tako da je pitanje bi li ovakav film bitnije narušio koncepciju.

"Menhetenska odiseja" za koju je redatelj i scenarist Vrbančić inspiraciju našao u Central Parku u New Yorku promatrajući šetača pasa neobičan je i težak film koji bi kod nekog mogao izazvati glavobolju i istovremeno malo lupiti po želucu.

U stan starog osobenjaka Jakova dolazi Danijel koji se javlja na oglas za šetača psa, kujice Mici. Jakov je čudak i premda živi sam i ne druži se s nikim, on je otvorena duha. Štoviše, on je nekadašnji glumac kojega Danijel poznaje po ulogama ruskih negativaca u holivudskim filmovima, no ne može se točno sjetiti naziva filmova i predstava u kojima ga je gledao. Danijel je povučen, muči se s komuniciranjem svojih osjećaja, a što pogotovo dolazi do izražaja kada upozna lijepu Nikolinu. No, Jakov će Danijela podučiti pravilnom držanju i govorenju, pokušat će od njega napraviti vođu i to vrlo uspješno. Danijel će se promijeniti i porast će mu samopouzdanje, no cijena toga je da će se pretvoriti u životinju koja će doći u dodir sa svojim primitivnim nagonima.

Jakova tumači Zdenko Jelčić koji je naglašeno, pretjerano teatralan, no dok ta teatralnost u početku djeluje smiješno, kako film odmiče ona je sve samo ne to. Jakov prestaje biti tek luckasti starčić i pretvara se u pravog psihopata koji je pritom vrhunski manipulator. U prvom dijelu Jakov Danijela uči glumi i njegova pompoznost i Danijelova ukočenost djeluju kao neka metakritika hrvatskog glumišta i stila glume koji je često postavljen između te dvije krajnosti. To je možda slučajnost, ali nije slučajan hommage Zdenku Jelčiću jer se u filmu vide fotografije i kadrovi iz filmova u kojima je glumio, a Nikolina, koja radi na nekoj televiziji u jednom TV prilogu opisuje ga kao glumca poznatog po ulogama "negativaca, kriminalaca, ratnih zločinaca i macho tipova". Igrao je Jelčić i dobrog komandanta Ljubu u "Kapelskim kresovima", no Vrbančić je kao upozorenje za ono što slijedi odabrao kratki insert iz scene pokolja u "Okupaciji u 26 slika".

- Smeće kritičarsko, nabijem vas, pojma nemate, idioti!, komentira ljutito Jakov u kameru nakon što doma vidi prilog. To je početak Jakovljevog otkrivanja svoje mračne strane, koju će Danijel prekasno spoznati. Kada Danijel bude vjerovao da je stekao poštovanje svog novog gospodara ovaj će ga se bez milosti riješiti jer je novi poslušnik slomio gležanj i time se srozao na razinu običnog bogalja. Jasno je da Jakov ne voli svoju Mici zato jer je dobar, nego zato jer voli poslušnost, on voli bića koja su "niža" od njega.

Bilo da pretjeruje do ruba crnog humora ili da pretjeruje do granice nimalo smiješnog sadizma, Jelčić je savršen za ovu ulogu, a s njim se dobro nosi i Mladen Vujčić kao Danijel, dok Marta Cerovečki kao Nikolina tu predstavlja svijet normalnosti i ona je zapravo Danijelova karta za ljudskost. Vrbančićev film djeluje kao filmski teatar apsurda, pa iako je konce radnje malo teško pohvatati, poruka bi trebala biti jasna tim više jer je odaslana kroz krvavu završnicu, no ta poruka balansira između ravnodušnog nihilizma i moraliziranja. Bezizlaznost situacije pojačana je sivilom zagrebačkih parkova i ulica. Ima tu i nasilja, uglavnom psihološkog i ponešto fizičkog koje se neće svima dopasti, ali očito da je Vrbančić znao što radi, pitanje je na koji način će to gledatelji razumjeti.

Sinoć je pak u Areni prikazan "Plavi cvijet" redatelja Zrinka Ogreste i scenarista Ivora Martinića. Naizgled obična priča o dva dana u životu jedne obične Mirjane, razvedene mame i radnice koja radi 20 godina u firmi i za što će biti nagrađena. Pritom ljubuje sa šefom koji je oženjen. Mirjani u posjet dolazi mama i njihov odnos je baš nekako običan iako u njemu ima potisnute netrpeljivosti. Takav je i njen odnos s bivšim suprugom Vladom, a slično je i s kćerkom Veronikom koju trese pubertet i koja bi željeli ići studirati pjevanje u SAD. Ogresta vodi film smirenim vodama, bez trzanja, ali s određenom napetošću u zraku. Moglo bi se reći da je film razvučen, ali je razvučen namjerno, s osjećajem za ritam. Mama je došla u posjet jer mora na neke pretrage i svako malo se sjeti da želi Mirjani nešto reći, no ne može se sjetiti točno što. Vjerojatno nije važno. Sve je mirno na periferiji grada, život ide svojim tokom, ali Mirjana, koliko god da djeluje nezainteresirano, osjeća da život prolazi. Je li ovo vrijeme da sa svojim životom nešto učini ili je bolje da se samo prepusti toku neizbježne prolaznosti?

Veronika shvaća da nije moguće odabrati mamu, a Mirjana joj spremno odbrusi da nije moguće niti odabrati kćer. Tu su gdje jesu. Film se razvlači ali nikada ne gubi kontinuitet i jasno je da se tu nešto treba dogoditi. Scene koje djeluju gotovo mlako i preobično u pozadini samo spremaju teren za emociju koja će se osjetiti na kraju dok se čuje kako Massimo pjeva "Neka ti plove brodovi". Tu se vidi kako Ogresta zna kreirati scenu koja je istovremeno vrlo životna i vrlo potresna i u kojoj, kao u nekom trenutku spoznaje, određene stvari dolaze na mjesto. Nažalost prekasno i to ne prekasno za film nego za taj život o kojem se u filmu govori.

Tri glavne glumice jako dobro nose svoje uloge. Anja Šovagović Despot je brižna ali i cinična mama, odnosno baka i sama činjenica da je ona ovdje, znači da se nešto sprema. Vanja Ćirić kao Mirjana je prilično smirena, pa čak i kada se naljuti to djeluje kao ide protiv svoje indiferentne naravi no završna scena na plesnom podiju suptilno će pokazati koliko se toga nakupilo u njoj. Tea Harčević je namjerno iritantna kao buntovna i zahtjevna tinejdžerica, ali jasno je kod nje da je to faza odrastanja.

Vremensko razdoblje u kojem se film događa prekratko je da se protagonistice radikalno promijene, pogotovo u ovakvom okruženju, ali jasno je da one nisu sasvim iste na početku i na kraju, ali međusobno su one sličnije no što bi htjele priznati. Te tri žene su zapravo tri strane jednog lika, tri faze jednog života.

Povezane vijesti

• ŽUPAN FABRIZIO RADIN ZAPREPASTIO IZJAVOM: "Postoje tendencije da nam se filmski festival oduzme i PRESELI NEGDJE DRUGDJE"
• 68. PULSKI FILMSKI FESTIVAL Prijave za Studentski program primaju se do 20. svibnja
• 68. PULSKI FILMSKI FESTIVAL Otvorene prijave za "Filmove u nastanku"