Vinko Brešan jedan je od najpoznatijih domaćih filmskih redatelja, čija je uspješna karijera krenula baš iz pulske Arene, kada je prije 30 godina prikazan njegov film "Kako je počeo rat na mom otoku" koji je potom požnjeo ogroman uspjeh. Brešan je nastavio snimati filmove koji su s lakoćom nalazili put do publike ili pak izazivali žustre rasprave, a ove godine vraća se, ali kao predsjednik glavnog žirija Pulskog filmskog festivala. Nikada nije bio član glavnog žirija u Puli premda je dva puta bio pobjednik. Samo jednom je bio član ocjenjivačkog suda za strane filmove kad je za njih postojala konkurencija.

Osuđen na uspjeh

Također, s obzirom da je prošlo ravno 30 godina od premijere "Kako je počeo rat na mom otoku", u Areni će se sutra u 21.15 održati projekcija ovog hita, nakon čega će biti prikazan dobitnik ovogodišnje Zlatne Arene za najbolji film.

U Areni ste se debitirali s filmom "Kako je počeo rat na mom otoku", prije 30 godina. Kako ste se osjećali te večeri prije projekcije vašeg prvog filma u Areni, a kako poslije?

- Projekcija u Areni prije 30 godina bila je prva javna projekcija tog filma. Ja sam bio debitant i umirao sam od straha što će se dogoditi, kakva će biti reakcija publike. Gledao sam film s publikom u nekakvom transu i zapravo nisam više razumio ni o čemu se radi u filmu, koji je sadržaj. Osluškivao sam reakcije i čuo smijeh na mjestima na kojima sam očekivao smijeh i na još nekim mjestima na kojima nisam očekivao. Nakon projekcije otišao sam na terasu hotela Rivijera i sjedio s Matom Matišićem. Zbog sve te napetosti bio sam poprilično prazan.

Bio sam tamo, sjećam se da me privukao plakat. Ne znam slažete li se sa mnom, ali bilo je to vrijeme u kojem kao da smo se zaboravili smijati?

- Komedija je bio moj odgovor na sve što se dešavalo oko nas. Namjerno sam uzao ratnu temu i "dalekozor okrenuo naopako" u želji da pokažem kako je sve oko nas, sve što se dogodilo, nije veliko već zapravo malo. No, da su tada svi tražili komediju bilo je jasno. Možda me zato još više zanima projekcija u Areni u srijedu i reakcija današnje publike, neke nove generacija. "Kako je počeo rat na mom otoku" se nije prikazivao deset godina, i nova ga generacija nije vidjela. Zanima me hoće li nova generacija vidjeti onaj tužni ton filma koji mi je bio vrlo važan kad sam ga snimao.

Jeste li razmišljali što će biti ako se film publici ne svidi?

- Hrvatski film je osuđen na uspjeh. Neuspjeh nije opcija. Nikada ne razmišljam što ako film ne bude uspješan. Vjerujem u film koji snimam. Vjerovao sam i u "Kako je počeo rat na mom otoku". Filmski redatelji se ne pripremaju na neuspjeh. Možda zato neuspjeh teško podnose.

Na kraju, tri Arene i uspjeh u kinima koji nikoga nije ostavio ravnodušnima, a čini me se da su vam reklamu radili i oni kojima se film nije dopao. Kako ste se tada osjećali?

- Naravno, bilo je onih kojima se film nije svidio. Ne postoji film koji se svima sviđa. No, oni koji su kritizirali film iz ideoloških postavki (npr. nije u redu raditi komediju o domovinskom ratu, film nije osudio agresiju i sl.) zapravo su zainteresirali i one koji baš nisu išli gledati hrvatski film. Ali, budimo pošteni "Kako je počeo rat na mom otoku" je rijedak, ako ne i jedini, film o kojemu su pozitivno govorili i u Feral Tribuneu i Milan Ivkošić.

Na koji način ćete obilježiti tri desetljeća od tog, za vas značajnog događaja?

- Odgovor na ovo pitanje neće biti ugodan. Naime, u srijedu 15. srpnja u Areni biti će vjerojatno zadnja javna projekcija filma "Kako je počeo rat na mom otoku". Ova projekcija se održava jer je dopuštenje za nju dao Matko Jelavić. I njemu se ovom prilikom zahvaljujem. O čemu se radi? Prije snimanja 1995 godine sam tražio koja bi to hrvatska pjesma mogla biti omiljena pjesma majora JNA Alekse. Predložili su mi pjesmu Matka Jelavića "Majko stara" i vidio sam da bi pjesma dobro pasala. Hrvatska radio televizija je bila, i jest, producent filma i ponijela se tada, a i kasnije, na najneprofesionalniji način koji sam ikad vidio. Naime, HRT nije riješio autorska prava na pjesmu prije snimanja, nije riješio ni za vrijeme snimanja, nije riješio za vrijeme distribucije u kinima kad je film vidjelo više od 340 tisuća gledatelja, nije riješio ni kad se prodalo deset tisuća video kaseta filma, ni nakon mnogih emitiranja na televiziji HRT nije riješio autorska prava za tu pjesmu. Naravno, nakon 20 godina (prije desetak godina) što je HRT ignorirao problem autorskih prava, Matko Jelavić je tužio televiziju. Ja ne znam za koji novac, ali HRT je jasno rekao da neće to platiti. Zbog toga se film "Kako je počeo rat na mom otoku" ne prikazuje već deset godina i više se neće prikazivati. Možemo reći da će ljudi koji dođu u Arenu tog 15. srpnja biti posljednji gledatelji filma "Kako je počeo rat na mom otoku".

Ja sam prošle godine u listopadu predložio televiziji rješenje da se napravi "look alike" pjesma i stavi u film što je s današnjim tehničkim mogućnostima lako izvedivo, ali već više od pola godine nisam od HRT-a dobio odgovor, što znači da HRT nije zainteresiran. Toliko o brizi HRT-a za audiovizualnu baštinu i općenito za hrvatski film.

Društvo se vratilo unazad

"Kako je počeo rat na mom otoku" je vjerojatno jedan od najcitiranijih filmova domaće kinematografije. Jesu li one legendarne rečenice, prije svega ona o Aleksi i paštašuti već bile u scenariju, ili ste ih ubacili na licu mjesta, improvizirali?

- "Paštašuta" je bila u scenariju. Ali, cijeli monolog kojeg izvodi sjajna Matija Prskalo sam napisao noć prije snimanja i dao Matiji sat vremena da se pripremi prije početka snimanja. Nisam vjerovao da se to može, ali je Matija, ne samo naučila tekst napamet, već ga je na prvoj probi interpretirala tako da su svi statisti popadali po podu od smijeha. Tu nisam imao što režirati. Rekao sam "ajmo snimati". Matija ima nevjerojatan glumački instinkt.

Nakon filma, "Pismo civilu Vinku Brešanu" u Feral Tribuneu uputio je "zastavnik Života Leposavić" (kojim ste se vi inspirirali za lik Alekse). On je na "projekciji" sreo čovjeka kojeg je glumio Richard Burton. Ni njemu se film baš nije dopao, sjećate li se toga i jeste li mu odgovorili?

- Nisam. Feral je u to vrijeme bio jedini trak svjetla u zemlji u kojoj smo živjeli. I humor koji je imao Feral mi je davao i inspiraciju i hrabrost da snimim "Kako je počeo rat na mom otoku". A, osobu koju navodite sam upoznao. Rekao mi je da nije vidio moj film, ali da ga neki hvale, a neki "bogami kude".

Je li taj lik kojeg je glumio Richard Burton bio model, ili neka ideja za "Maršala"?

- Ideja za "Maršala" je došla od mog prijatelja, kazališnog redatelja Zorana Mužića koji mi je ispričao da su dva novigradska ribara vidjela duh Josipa Broza Tita i da su s njim razgovarali o stanju u ribarstvu. To je bilo dovoljno da pokrene maštu.

S druge strane, "Svjedoci" su izazvali prilično žestoke reakcije. Kako ste se vi nosili s tim?

- Da, bile su žestoke. Bilo je tu svega, ali nisam se na to previše obazirao. Jedino se bojim da bi danas reakcije bile i žešće. Čini mi se kako se naše društvo od tih 2000-ih do danas vratilo u nazad. Naravno, tada nije bilo društvenih mreža, portala koji divljaju, ali svejedno imam osjećaj da je društvo bilo tolerantnije.

U vašim filmovima ima drame, komedije itd., ali uvijek ima politike. Zašto ne možete bez politike kada radite filmove?

- U svakom filmu ima politike. Ako naletite na film u kojem nema politike, on je vjerojatno, upravo zbog toga, vrlo političan film. Politika određuje naše živote, našu svakodnevicu. Ukoliko se želim baviti stvarnosti u kojoj živim, a želim, i ukoliko želim nešto reći o stanju duha danas, a želim, ne mogu smišljati film u kojem ne postoji politika.

Tko su vam bili redateljski uzori, od koga ste direktno ili indirektno učili, osim, dakako, vašeg oca?

- Možda će zvučati čudno, ali redatelji o kojima najviše razmišljam kad radim film su Sergio Leone i Luis Bunuel. Kad režiram scenu uvijek se zapitam što bi od te scene napravili Leone ili Bunuel. I odgovori na to pitanje su takvi da mi ili pomognu, ili shvatim da nisam toliko hrabar.

Volite povremeno uskočiti i kao sporedni glumac, statist, ne samo u vaše filmove. Jeste li razmišljali o nekoj većoj, možda glavnoj ulozi?

- Nisam. Moj "talent" za glumu ne prelazi granicu male minutaže. Glumio sam agenta Gestapoa, policajca, vojnog policajca, Udbaša, inspektora… uglavnom represivni aparat. Tu sam se zapitao kako me to moje kolege vide kad me zovu samo za takve uloge.

("Kako je počeo rat na mom otoku")

Nema opasnosti

Morate li paziti da se kao član žirija nekome ne zamjerite?

- Priroda filma nije natjecateljska. Festivale su izmislili producenti i distributeri da bi upozorili publiku na vrijedne umjetničke filmove. Prema tome nagrade su samo odraz razmišljanja jedne grupe ljudi. Neki dugi ljudi u žiriju bi možda dali nagrade nekim drugim filmovima. Ako tako razmišljate nitko se ne može zamjeriti nikome. A ako će se netko uvrijediti, to je samo njegov problem.

Što ili čega biste vi voljeli vidjeti u domaćem filmu? Ne mislim samo na filmove na PFF-u i one koji se snimaju sada, nego općenito, možda u nekoj bilskoj budućnosti. Kako gledate na korištenje umjetne inteligencije?

- Želim vidjeti filmove nove generacije koja ima potpuno drugačiji pristup od moje, drugačiji svjetonazor, drugačije filmove. Tome se veselim. A na umjetnu inteligenciju gledam pozitivno. Nadam se da će nam olakšati rad na vizualnim efektima. Ona je opasnost za kinematografije koje su industrija. Za hrvatski film nema opasnosti od umjetne inteligencije.

U zadnjem filmu, vrlo ironično, cinično i retorički postavili ste pitanje "Kakva je ovo država?" Hoćete li na to pitanje odgovoriti i u idućem filmu? Da budem jasniji, ovo je bio samo drukčiji način da pitam koji i kakav novi film radite?

- Nije tajna da želim radit biografski film o Miši Kovaču. Ali, dok ne bude izgledno ne želim o tome pričati.

Povezane vijesti

• Poznato tko odlučuje o Zlatnim arenama na 73. Pulskom filmskom festivalu
• Redatelj "Svadbe" o uspjehu filma uoči večerašnje projekcije: "Trenutno pripremamo nastavak!"
• Mlada redateljica uoči večerašnje projekcije "Lijepa večer, lijep dan" u Areni: "Ovo je film koji otvara pitanja slobode, odgovornosti i izbora"