Ivona Juka
Mlada redateljica uoči večerašnje projekcije "Lijepa večer, lijep dan" u Areni: "Ovo je film koji otvara pitanja slobode, odgovornosti i izbora"
Ivona Juka (Snimila Violeta Juras)
Nakon iznimnog uspjeha, statusa hrvatskog kandidata za 97. nagradu Oscar u kategoriji najboljeg međunarodnog igranog filma, gotovo 50 filmskih festivala te 21 osvojene međunarodne nagrade, uključujući devet nagrada publike, film redateljice i scenaristice Ivone Juka "Lijepa večer, lijep dan" predstavit će se večeras publici Pulskog filmskog festivala. Film donosi snažnu priču koja kroz osobne sudbine otvara pitanja slobode, odgovornosti i društvenih okolnosti u kojima pojedinci donose životne odluke.
Tri stupa filma
Uoči pulske projekcije razgovarali smo s redateljicom o nastanku filma, izazovima koje je nosila ova zahtjevna tema, njegovim aktualnim temama te putu od ideje do velikog platna.
Film je prošao dug međunarodni festivalski put prije dolaska pred domaću publiku. Što Vama osobno znači prikazivanje upravo u Areni, pred hrvatskom publikom?
- "Lijepa večer, lijep dan" osvojio je 21 nagradu, od kojih većinu za najbolji film. Najmanje sam očekivala nagrade publike, a osvojio ih je čak devet – od SAD-a, Njemačke, Ukrajine i Italije pa sve do Australije. Publika obično nagrađuje komedije ili lakše filmove, ali svuda u svijetu, a sada i tijekom hrvatske distribucije, uvjerili smo se da ovaj film osvaja srca publike. Prikazivanje filma u Areni, pred hrvatskom publikom, lijep je završetak distribucije ovog filma.
"Lijepa večer, lijep dan" otvara jedno poglavlje naše povijesti o kojem se vrlo malo govorilo. Kada ste prvi put osjetili da upravo tu priču želite ispričati? Odakle ideja za ovaj film?
- Kao i kod svakog mojeg filma, polazna je točka neka suvremena pojava, tema ili problem koji me zaokuplja. Razmišljala sam o polarizaciji društva, odnosno o političkoj propagandi koja je uzrokuje, a koja je, usuđujem se reći, u digitalno doba agresivnija nego ikada. Kroz algoritme uvjerava obje strane da su jedine u pravu, potiče mržnju i gotovo potpuno uklanja dijalog.
Zatim obično pronađem neki vlastiti ili tuđi biografski element koji povežem s temom. U ovom slučaju bio je to član moje obitelji koji nikada nije mogao u punoj slobodi živjeti svoj seksualni identitet. Iako je bio prihvaćen u mojoj progresivnoj obitelji, u profesionalnom je životu prolazio kroz užasne situacije.
Na to se nadovezuje istraživanje, koje radim o svakoj temi o kojoj pišem. Iako snimam igrane filmove i kao autorica mogu sasvim otići u fikciju, istraživanje mi otvara neki drugi pogled ili kut, a ponekad postane i snažna inspiracija. Dakle, iako je ovaj film smješten u određeno povijesno razdoblje, njegova je tema suvremena. To je vjerojatno i razlog zbog kojeg je publika širom svijeta film prepoznala kao svoj, bez obzira na kulturološke razlike.
Zašto ste odlučili da "Lijepa večer, lijep dan" bude snimljen u crno-bijeloj tehnici? Što je ona donijela priči što boja nije mogla?
- Ovaj sam film temeljila na tri stupa. Prvi je borba erosa i tanatosa, a te sam suprotnosti željela još snažnije naglasiti crno-bijelom fotografijom. Tanatos je svuda oko likova u filmu: nemaju slobodu govora, nemaju slobodu djelovanja, pa čak ni slobodu voljeti koga žele, dok je eros jedino mjesto njihove slobode.
Drugi su stup totali u kojima je pojedinac sićušan. Time sam željela naglasiti društvene sustave koji sami sebe doživljavaju monumentalnima i vrednijima od života pojedinca. Treći je stup odluka da ovu priču ispričamo hrabro i beskompromisno.
Film tematizira represiju, ali i pravo na identitet, ljubav i slobodu. Koliko je bilo izazovno pronaći ravnotežu između povijesne činjenice i emotivne priče?
- Ni u jednom trenutku nisam radila povijesni film, iako je film itekako utemeljen na povijesnim činjenicama i njima inspiriran. Na doktorskom sam studiju povijesti, pa sam, i iz osobne strasti, prije nego što sam počela pisati scenarij, provela golemo istraživanje – od knjiga i arhiva do svjedočanstava ljudi.
Neki događaji na koje sam naišla bili su toliko gnjusni da ih nisam željela staviti u film jer bi kod publike izazvali gađenje. Međutim, želim naglasiti da je ovo film o dobroti u ljudima, o njihovoj nježnosti i ljubavi. Priča prati dvojicu glavnih likova, Emira i Lovru. Iako su međusobno suprotstavljeni, obojica su idealisti.
Film se bavi temama koje mogu izazvati različite reakcije publike. Jeste li tijekom festivalskih prikazivanja doživjeli komentare koji su Vas posebno dirnuli ili iznenadili?
- Svuda u svijetu, a sada i tijekom hrvatske distribucije, događalo se da publika ostane sjediti u kinu i nakon što film završi. Javljali su nam da se isti fenomen ponavljao i tijekom distribucije filma u Hrvatskoj. Ponekad bi publika nakon filma zapljeskala, iako na projekciji nije bilo glumaca ni drugih autora filma. To je nešto što publika u kinu čini iznimno rijetko.
Produkcija i ja tijekom distribucije primile smo stotine poruka. Gledatelji nam pišu da ih je film duboko pogodio, da im se vraća danima poslije, da su nakon projekcije ostali sjediti u dvorani jer su još procesuirali vlastite osjećaje. Taj mi je odjek važniji i od svih dvadesetak nagrada koje je film osvojio. Nagrade su veliko i dragocjeno priznanje struke, ali trenutak u kojem film u čovjeku otvori osjećaje ili misli koji ga mijenjaju – to je neprocjenjivo. Za mene je upravo u tome smisao umjetnosti.
Očekujete li da će hrvatska publika film doživjeti drugačije od međunarodne upravo zbog povijesnog i društvenog konteksta koji obrađuje?
- Apsolutno očekujem iste reakcije. Jedino znam da se film neće svidjeti ideološki zadrtima, i to na objema krajnostima spektra, lijevoj i desnoj. Njih pogađa u živac jer ih brutalno suočava s istinom, odnosno s prazninom njihovih ideologija.
Napokon, ovo je film koji govori protiv svake ideologije – naglašavam, svake – i stavlja čovjeka, njegov život i njegovu slobodu iznad bilo kakvog ideološkog, svjetonazorskog ili religijskog uvjerenja.
Vrhunski profesionalci
"Lijepa večer, lijep dan" hrvatski je kandidat za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg međunarodnog igranog filma. Što Vam znači to priznanje i koliko je ono promijenilo put filma?
- Mnogo mi znači što je dvanaest predstavnika hrvatskih filmskih strukovnih udruga naš film odabralo jednoglasnom odlukom, i to nakon gotovo pet minuta vijećanja. Jako sam im zahvalna na toj podršci i povjerenju. Vratili su mi vjeru u dobre ljude u našoj kinematografiji.
No nakon njihove odluke, jedna nam je druga komisija proračun za promociju filma u oskarovskoj kampanji smanjila na trećinu uobičajenog iznosa. Teško je takvu odluku ne doživjeti kao pokušaj da nas se spriječi u ozbiljnoj kampanji. Time nisu nanijeli štetu samo našem filmu, nego i hrvatskoj kinematografiji u cjelini.
Prije sam o tome šutjela ili diplomatski odgovarala na pitanja jer tijekom distribucije nisam željela stvarati nikakvu distrakciju od samog filma. Sada je distribucija završena i više ne želim šutjeti. Vjerujem da smo s ovim filmom imali realnu priliku doći barem do nominacije. Tema filma suvremena je i izrazito aktualna, a igrani dugometražni film središnja je i najvidljivija forma unutar oskarovske utrke.
Koliko je ljudi koji su u stanju navesti prošlogodišnjeg dobitnika Oscara za kratki igrani film? Vrlo malo. Znate li Vi? Vjerojatno ne, ali ne znam ni ja jer malo koga to zanima. Pitala sam i članove Američke akademije, i većina ih nema pojma. To jednostavno nije kategorija koja ima istu težinu, vidljivost ni međunarodni odjek kao dugometražni igrani film. U konkurenciji kratkog filma sudjeluju i studentski filmovi; napokon, i jedan je moj studentski film svojedobno bio kandidat. Dugometražni igrani film je jedina kategorija oko koje se sve vrti.
Unatoč svemu, sretna sam što smo s vrlo nedostojnim budžetom uspjeli dostojanstveno predstaviti film. Neki vrhunski profesionalci iz struke smatrali su ga najboljim među međunarodnim filmovima u oskarovskoj utrci. Među njima je Michael Minkler, trostruki dobitnik Oscara koji je surađivao s redateljima poput Christophera Nolana i Quentina Tarantina. Film su snažno podržali i montažerka Joan Sobel te brojni drugi članovi Američke filmske akademije. Na prvoj projekciji u New Yorku su nam, na naše iznenađenje, rekli da imaju osjećaj kao da gledaju Ameriku danas, a poslije smo isto čuli i na drugim projekcijama u Los Angelesu. Slobode su, nažalost, opet ugrožene širom svijeta i zato je ovaj film aktualniji nego ikad.
