U povodu premijere filma "Slavko Kopač: Barbarska profinjenost" koja će se u sastavu Pulskog filmskog festivala održati 17. srpnja u 19 sati u INK-u, razgovarali smo s Tamarom Floričić, koja je i krenula s istraživanjem stvaralaštva toga umjetnika.

Kako je krenuo interes za proučavanje lika i djela Slavka Kopača, za čiju ste (re)valorizaciju stvaralaštva prema široj publici uvelike zaslužni?

- S djelima Slavka Kopača susreli smo se u ljeto 2017. u Parizu, na aukciji u Drouotu, kada smo kupili prvi dio naše kolekcije. Od tada zapravo kreće naše detaljnije proučavanje Kopačeva lika i djela. Bili smo vrlo iznenađeni originalnošću Kopačevih radova. Polako smo nalazili materijale iz kojih smo uvidjeli Kopačevu važnost, iako je on sam nikad nije želio isticati. Na temelju prikupljenog nametnuo se zaključak da Kopač nikako ne bi smio ostati zaboravljen, te su sve naše aktivnosti usmjerene k tome da Kopačevu umjetnost učinimo dostupnom.

Francuski povjesničari umjetnosti

U povodu premijere filma o Slavku Kopaču na programu u četvrtak u Istarskom narodnom kazalištu

- Kako je ovo dokumentarni film, ključno je bilo pronaći relevantne i kvalitetne sugovornike. Moram istaknuti suradnju s francuskim povjesničarima umjetnosti/autorima knjige "Slavko Kopač - Ombres et Matières (Slavko Kopač – Shadows and Materials)" - sveobuhvatne monografije koju je publicirala francuska prestižna izdavačka kuća Gallimard - Fabrice Flahutez, Pauline Goutain i Roberta Trapani. Budući da smo već prije snimanja filma organizirali veliku izložbu u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu 2021., već smo ostvarili suradnju s osobama iz hrvatskih institucija koje su mogle pridonijeti svojim iskazima te nam otvoriti vrata hrvatskih institucija, stoga u filmu imamo 21 sugovornika.

U Parizu smo susreli istaknutu spisateljicu Annie Le Brun, blisku Andreu Bretonu i članicu nadrealizma, a koja je bila i Kopačeva dugogodišnja prijateljica. Bila nam je velika čast uči u njen stan u Parizu te je snimiti među mnoštvom knjiga u dnevnom boravku. Ona je savršen svjedok Kopačeva privatnog i umjetničkog života. Puno nam je otkrila o Kopačevom odnosu prema djelima i autorima Art Bruta i odnosu s Jeanom Dubuffetom. Moram spomenuti muzej LaM - Muzej moderne i suvremene umjetnosti te Art Bruta Lille Métropole, gdje su nas primili s dobrodošlicom i omogućili nam snimanje. Ovaj muzej se našao na našem putu jer imaju u svojoj kolekciji Kopačeva djela i veliku zbirku djela Art Brut umjetnika. Intervjuirali smo glavnu kustosicu muzeja, Savine Faupin. Neizostavna je bila Lausanne, Collection de l’Art Brut, gdje je preseljena kolekcija Art Brut, koju je Kopač zajedno s Jeanom Dubuffetom gradio i o njoj brinuo do 1975.

Tamo smo imali priliku intervjuirati prvog voditelja tog muzeja, kojemu je Kopač osobno predao zbirku, Michela Thevoza, koji je danas jedan od najznačajnijih intelektualaca, filozofa umjetničke scene, zatim voditeljicu koja ga je naslijedila – Lucienne Peiry, ujedno i autoricu prve knjige o Art Brutu, te današnju voditeljicu muzeja Sarah Lombardi. Thevoz i Peiry su nam iznimno važni sugovornici s obzirom na njihovu vezu s Art Brutom i osobno iskustvo koje su ostvarili s Kopačem. Thevoz je surađivao s Kopačem na preseljenju zbirke, a Peiry je Kopača kontaktirala za potrebe pisanja doktorata na temu Art Bruta, te joj je Kopač pokazao zbirku i pružio sve potrebne materijale.

Moramo spomenuti Vence u Francuskoj i Galeriju Chave gdje nas je dočekala Madelaine Chave. Kopač je u Vence došao zahvaljujući Jeanu Dubuffetu koji ga je prvo povezao s Alphonseom Chavom, galeristom vodećih međunarodnih umjetnika post-war umjetnosti, a naslijedili su ga sin Pierre i njegova supruga Madelaine. Oni su godinama bili Kopačevi galeristi i promotori njegovog stvaralaštva. Kopač u Vence stiže 1957. te tamo ljetuje sve do kraja života. Galerija Chave priređivala je Kopačeve samostalne izložbe te su održavali bliski prijateljski odnos sve do kraja njegova života.

U Hrvatskoj su nam vrata otvorili HNK Osijek, Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb, Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu te su nam ljudi navedenih institucija, poput Božidara Šnajdera, bivšeg intendanta osječkog kazališta, Željka Marciuša, savjetnika NMMU te Tomislava Buntaka, dekana na ALU Zagreb, uvelike pomogli oslikati Kopačeve akademske dane te kasnije posjete zemlji. Posjetili smo i Firencu, gdje je Kopač studirao i boravio od 1943. do 1948. godine. Razgovarali smo s profesoricom s Accademia di belle arti di Firenze, Susannom Ragionieri, koja nam je dala povijesni kontekst Firence i Akademije...

Nova dimenzija vrijednosti

Iako je ekonomija fokus Vašeg interesa, već godinama uspješno plivate u umjetničkim krugovima. Što Vas je tome privuklo?

- Kada smo prvi puta otišli na aukciju u Pariz, nismo išli s idejom da ćemo se umjetnošću kasnije baviti na ovakav način. Privuklo nas je upravo to što smo na toj aukciji otkrili, a otkrili smo Kopača. Na aukciji se rasprodavala imovina zatečena u Kopačevom ateljeu, brojna djela velikog i malog formata, od slika, crteža, skulptura, knjiga poezije, do pozivnica, dokumentacijske građe, kataloga. Sve ono što je Kopač kao osobnu dragocjenost čuvao, od čega se nije mogao tijekom života odvojiti.

Tog dana, u Drouotu, u Sali 16 mogu reći da sam spoznala novu emotivnu dimenziju vrijednosti koja se ne može vrednovati novčanim iznosima. Na aukciji je kupljeno više od 300 djela koja su dopremljena u Hrvatsku. U Parizu se desio znakoviti susret s Kopačevim stvaralaštvom. Shvatili smo sudbonosnost susreta Kopača s Jeanom Dubuffetom, Andreom Bretonom i Michelom Tapiemom za svjetsku povijest umjetnosti. Privukla nas je dana prilika da prikažemo Kopačev rad u širem globalnom okviru, ističući njegovu ulogu u promicanju hrvatske i europske kulturne scene, čime se proširuje percepcija Hrvatske kao važne zemlje u svjetskom umjetničkom diskursu.

Realizacija filma bila je zasigurno zahtjevna?

- Danas kada je sav rad priveden kraju, čini mi se kako je cjelokupni proces prošao bez većih poteškoća, što mogu zahvaliti brojnim institucijama i osobama koje su bile više nego voljne surađivati. Moram naglasiti i da je ovaj film proizvod timskog rada, kao jednu od ključnih osoba svakako moramo navesti režisera Dražena Majića, koji iza sebe već ima nekoliko snimljenih dokumentarnih filmova, od kojih najznačajniji "Berge Istra". Njemu moramo zahvaliti što smo imali iznimne stručnjake da bi film mogao biti na zavidnoj razini u svim aspektima. Tu su sjajni Goran Legović, filmski snimatelj, montažerka Anita Jovanov, a autorska glazba Josipa Maršića oplemenila je zvučno predstavljanje i dinamiku filma.

Povezane vijesti

• Krik za pravdom, ali i krik vlastite krivnje
• U srijedu u INK-u premijera predstave "Blak"
• INK: Otkazana večerašnja izvedba "Virginije Woolf"