PSYCHO – THE LOST TAPES OF ED GEIN

Nova dokumentarna serija otkriva nove spoznaje o jednom od najozloglašenijih američkih ubojica

| Autor: Marinko Krmpotić
(Arhiva Novi list)

(Arhiva Novi list)


Iako najveću zaradu i dalje u svijetu filma imaju filmovi i serije, itekako je zanimljivo, kvalitetno te često i provokativno i tržište dokumentarnih filmova i serija.

Te odrednice vrijede i za četverodijelnu američku dokumentarnu seriju “Psycho – The Lost Tapes of Ed Gein” koja kroz nešto manje od četiri sata donosi neke nove spoznaje o jednom od najozloglašenijih američkih ubojica, poremećenom Edu Geinu uz kojeg se, potpuno netočno, veže pojam serijski ubojica.

Naime, Gein je ubio “samo” dvije žene, ali je način na koji je to učinio jezovit pa ne samo da je prozvan “demonom iz Plainfielda” i “ludim mesarom”, već je baš njegov lik postao inspiracija najprije za čuveni Hitchcockov “Psiho”, potom i za briljantan film “Kad jaganjci utihnu”, kao i za horor-klasik “Teksaški masakr motornom pilom”.

Ed Gein imao je 51 godinu kad je uhićen, odmah nakon drugog ubojstva koje je počinio. Bilo je to u zimu 1957. godine, a lokalnom šerifu gradića Pleinfilda nije ga bilo teško pronaći. Kamionet kojim je ubijenu vlasnicu mjesne trgovine dovezao do svoje štale ostavljao je iza sebe trag krvi.

U štali je šerif ugledao užas – tijelo Bernice Worden je bilo podignuto u zrak, noge pribijene čavlima na nogare koji su služili za raščerećivanje ubijenih jelena. Glave žrtve više nije bilo, a Gein je počeo, ali je prekinut, u rasjecanju tijela na dva dijela. Kad je uhićen, odmah je sve priznao i mirno s policajcima krenuo u mjesni zatvor. No, koliko god sve to stravično izgledalo, sve je to bilo tek blagi uvod u daljnje užase.

Odlični sugovornici

Glas Eda Geina i njegovi odgovori na policijska pitanja prvi su put otkriveni 2019. kad se obitelj suca Boyda Clarka, koji je vodio proces, odlučila riješiti te ostavštine. Josh Kunau i Jill Latiano Howerton bili su TV producenti kojima su ponudili priču, a njihov izbor za redatelja bio je James Buddy Day.

On je, s izuzetkom potpuno nepotrebnih podcast “majstora”, angažirao dobru sugovorničku ekipu pa tako u četiri epizode lik Eda Gaina pojašnjavaju profesorica psihologije dr. Louis Scheslinger, profesor sociologije dr. Jooyoung Lee, profesor sociologije Harold Schechter, autor knjige “Gein Book Deviant: The Shocking True Story of the Original Psycho”, psiholog dr. NG Berrill te profesorica filma dr. Jocelyn Szczepaniak-Gillece.

Jer, policija je krenula istraživati kuću i ubrzo morala pozvati pomoć jer za ono što se u kući nalazilo, bili su potrebni prokušani policajci jakog želuca. Naime, kuća je bila puna raznih isječenih dijelova mahom ženskih tijela (glave, ruke, grudi, vagine…) pri čemu su neki od tih dijelova bili uspješno mumificirani, sačuvani i smješteni u prostor sa svrhom ukrasa, a od pojedinih dijelova kože Gein je izrađivao zaslone za noćne svjetiljke.

Od bradavca sa ženskih grudi izrađivao je remene koje je sam nosio… Naravno, odmah se pojavila ideja o brojnim žrtvama, ali je istraga potvrdila kako je Gein ubio svega još jednu ženu. Bila je to Mary Hogan, vlasnicu lokalnog kafića, koju je ubio 1954. godine i čije tijelo nikad nije pronađeno.

Do svih ostalih dijelova raznih tijela došao je iskapajući noću grobove tek pokopanih ljudi s mjesnog groblja! Na sav taj užas išlo je pitomo, gotovo blago ponašanje Geina kojemu zaista nije bilo jasno otkuda tolika strka i zašto su ljudi oko njega toliko uzbunjeni.

Na pitanje što je radio s lešom ubijene žene i zašto ju je rasijecao, odgovorio je da je ona za njega bila isto što i jelen, pa ju je na isti način želio obraditi. Logično, bitan dio istrage bili su i psiholozi koji su bez po’ muke utvrdili da je Ed Gein mentalno na razini slaboumne osobe, ali istodobno duboko podvojena ličnost fiksirana na lik svoje pokojne majke.

Ovu mučnu priču, koja je koju godinu potom eksplodirala najprije u kratkom romanu “Psycho”, potom i u već spomenutim te mnogim drugim filmovima, autor ovog dokumentarca – a to je James Buddy Day – ispričao je profesionalno dobro i s nizom starih snimki te vrlo kvalitetnim gostima od kojih je najbitnija kći tadašnjeg šerifa koja je sve što se zbivalo pratila kao dvanaestogodišnja djevojčica.

No, ono što je potpuno novo i zbog čega je ova serija privukla pažnju ljubitelja štiva i filmova o zloglasnim ubojicama, jest činjenica da su prvi put javnosti predstavljene audiosnimke s Geinovog ispitivanja. Te snimke koje – a to je dobro jer bi često bilo nerazumljivo – prati i tekst Geinovih odgovora, potvrđuju ono što su psiholozi ustvrdili još 1957. godine. Ed Gein bio je mentalno bolesna osoba nesvjesna razlikovati dobro i zlo. Smrt majke i samoća na koju je bio osuđen usmjerili su ga na kraju k morbidnim zadovoljstvima.

Uz taj dioredatelj je vrlo dobro obradio i vezu Geina i njegove majke koja je bila religijski fanatik, a na fotografijama koje je moguće vidjeti u seriji u njezinim se očima naziru tračci ludila koje se, očigledno, prenijelo i na Geina.

Ono što nije dobro, točnije što je najgori trenutak TV serije, štoviše čin koji bitno umanjuje njezinu vrijednost, jest odluka redatelja da dio prostora da ekipi koja godinama vodi neki radijski i TV podcast vezan uz “lik i djelo” Eda Gaina.

Trojica autora tog podcasta su u pokušaju da budu duhoviti ispali ne samo glupi, već i vrlo bliski mentalnoj razini samog Geina. Ismijavanje žrtava, pa i cijelog gradića Pleinfielda koji ničim nije kriv za to što je Gein bio njegov stanovnik, neukusno je, bezobzirno i neprimjereno. Ako ima ičeg dobrog u tom dijelu ove serije, onda je to činjenica da je baš kroz njihovo ponašanje prikazano ovo naše bezdušno, nehumano i bez ikakve empatije suvremeno doba.

Umjetnička obrada

Umjetničku obradu Geinov zločin prvi je put doživio 1959. godine kad je američki književnik Robert Bloch napisao kratki roman “Psycho” u kojem je glavni lik Norman Bates, podvojena ličnost koja je čas Norman, čas njegova majka.

Godinu potom Hitchcock je na temelju te knjige napravio danas kultni istoimeni film. Godine 1974. Tobe Hooper je režirajući “Teksaški masakr motornom pilom” umjesto na psihu išao na čiste, krvave horor-elemente pa je stvorio lik zvani Leatherface koji na lice stavlja kože lica ljudi koje je ubio. Napokon, 1991. godine Jonathan Demme režira “Kad jaganjci utihnu” u kojem briljiraju Jodie Foster i Anthony Hopkins, a lik koji zajedno love naziva se Buffalo Bill i stvoren je na temelju stvarne životne priče Eda Geina.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum