Tko čeka dočeka, ali nije problem dočekati nego je pitanje je li vrijedilo čekati. Trebala je koja godina više da se film "Pula" u režiji Andreja Korovljeva i produkciji Kinematografa na čelu s Dijanom Cetinom Mlađenović, rađen djelomično po istoimenom romanu Vladimira Stojsavljevića Vakija uopće počne snimati, pa da se snimi i montira dok se čekalo da se pojavi na Pulskom filmskom festivalu. Kada se konačno pojavio malo je promijenio ime i postao "Hotel Pula" dobivši, mogli bi reći udarni pa čak i (po)časni termin prve večeri festivala i to još onog sedamdesetog. Samo da se zna, prije nekoliko godina taj je termin zaslužio i Vrdoljakov "General", pa se vi mislite...

Šalu na stranu jer "Hotel Pula" nije smiješan film, iako jest malo ciničan. Ovo je ipak drama što je jasno od početne priče jednog od izbjeglica iz ratom zahvaćene Bosne 1990-ih koji prepričava grozote kroz koje je morao proći. Nakon ovog udarca u glavu i nešto malo u želudac, film se fokusira na Mahira koji životari u polumračnoj sobi Hotela Pula i na gimnazijalku Unu koja sa svojim kompićima, mladim punkerima i alternativcima odlazi u legendarni HP klub u prizemlju hotela. Mahirov i Unin put spojit će se i na tom putu između ostalog će se naći i košulja Uninog tate koji se razveo od Unine mame i živi i u Italiji.

Dok se Una bori sa svojim osjećajima prema Mahiru koji nisu samo rezultat mladalačke zaljubljenosti, Mahir se dodatno bori s vlastitom prošlošću, a stvari koje su nevidljive često su jače od onih koje su vidljive, konkretne. Ta je borba u ovom filmu dovoljno očita, iako se treba strpiti do kraja da se ona malo raščisti, jer neke stvari ostat će visiti u zraku, no sama filmska priča bit će zaokružena, a to je najbitnije. Doduše, neke stvari djeluju nedorečene, ne znam je li do scenarija ili postprodukcije. Primjerice, kako Una može doći u Mahirovu sobu bez da ikoga pita gdje on živi ili bez da je itko pokuša zaustaviti? Zašto policija odvodi izbjeglice? Je li to zbog onog sukoba Hrvata i Bošnjaka? Ako je, zašto onda Mahir ostaje? Ima tu još nekoliko scena koje djeluju da su odrađene samo zato da bi se priča privela raspletu, no u cjelini radi se o manjim manama. Štoviše, ima tu i nekih detalja koji će biti očiti rođenim Puljanima i onima koji jako dobro poznaju ovaj grad. Ti detalji ne utječu na priču, ali jako dobro i nenametljivo funkcioniraju, poput činjenice da je taj prostor na kojem se događa većina radnje, od Sisplaca i Hotela Pule preko Lungomarea i Valsalina do Nove Verude i natrag do Fort Bourgignona u stvarnosti baš takav – ti kvartovi su povezani, jedan pored drugog (umjesto da je film sniman na nekim kilometrima udaljenim lokacijama), što filmu daje diskretnu dozu uvjerljivosti. Dodatnu dozu uvjerljivosti filmu daje i vrhunska, realistična, što znači na trenutke i pomalo prigodno turobna fotografija Stanka Hercega.

Povezane vijesti

• Skoro svi filmovi na Kaštelu snimljeni ove godine
• Odlučeno koji će se filmovi prikazati na 63. Pulskom filmskom festivalu
• Hrvatskim premijerama prednost za prikazivanje u Areni